Arhiva

Posts Tagged ‘javni sektor’

Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

7 veljače, 2014 12 komentara

strajkŠto je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu. Pročitaj više…

Laž, velika laž, BDP

16 srpnja, 2012 7 komentara

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Odnos javnog sektora prema privatnom

24 svibnja, 2012 2 komentara

Obzirom da sindikati i dalje ne odstupaju ni milimetra u zahtjevima za svojim “stečenim pravima”, evo jedne slike koja simbolizira mentalni sklop sindikata i odnos javnog sektora prema privatnom.

Ovdje sam malo detaljnije pisao o dosadašnjoj solidarnosti sindikata prema ruci koja ih hrani.

Natjecanje u poreznom opterećenju

21 travnja, 2012 2 komentara

Jedna od pretpostavki koje čujemo od strane socijalista jest štetnost poreznog natjecanja među državama. Ukoliko neka država odluči viriti u novčanik svojih poreznih obveznika nešto manje nego koji od njenih susjeda, ovo se obično gleda kao ograničenje mogućnosti da ti susjedi više pljačkaju svoje državljane. Tako su u zadnje vrijeme njemački socijalisti poprilično nezadovoljni poreznom politikom Švicarske. Iako su prošle godine lobiranjem uspjeli isposlovati podizanje poreznog opterećenja svojih sugrađana i dalje nisu zadovoljni:

Po ovom novom sporazumu, potpisanom ovog četvrtka u Bernu od predstavnika vlada Švicarske i Njemačke, povećana je porezna stopa za imutak Nijemaca kojeg su sklonili u Švicarsku. Po sporazumu potpisanom u kolovozu prošle godine, on je bio u rasponu od 19 do 34 posto, ali prema ovom dodatku sporazuma, on je povišen na stopu od 21 do 41%.

Ali njemačka oporba, prije svega socijaldemokrati, nisu zadovoljni, te najavljuju zaustavljanje provedbe sporazuma svojim glasovima u Gornjem domu njemačkog parlamenta. Čovjek bi pomislio kako je riječ o nezadovoljstvu zbog dizanja poreznog opterećenja, ali:

Potpisanim sporazumom se doduše predviđa oporezivanje imutka Nijemaca nagomilanog u Švicarskoj u proteklih deset godina, ali će se on provoditi tek od prvog dana slijedeće, 2013. godine.

Dakle, problem je datum, tj. predugačak vremenski period, prilikom kojeg bi ljudi mogli preseliti ušteđevinu. Jedna stvar je sigurna, Hrvati ne moraju strahovati od masovnog priljeva njemačke ušteđevine ili raznih oblika investicija.

Istovremeno, g. Stiglitz u intervjuu za slovensku Mladinu propagira slične ideje:

“Mogućnost da se teškoće riješe s dodatnom štednjom su gotovo nikakve.” Države bi, po njegovu mišljenju, morale povećati, a ne smanjivati potrošnju. “Proračunski deficit ne raste ako se povise porezi. U tom slučaju gospodarstvo uloženi novac višestruko oplodi. Zbog gospodarskog nazadovanja prihodi od poreza su manji od planiranih, a socijalna davanja rastu. Posljedica je da nije moguće uštedjeti koliko se planira.”

Eto rješenja, sve države trebaju povećati poreze i nema straha od deficita. Sve će biti dobro kada država počne trošiti još veću količinu vašeg novca umjesto vas. Zašto je to negativno pisao sam više puta na blogu (ovdje, ovdjeovdje, ovdje, ovdje).

Možda zagovornici dizanja poreza i državne potrošnje ne misle tako, ali porezno natjecanje među državama ograničava još veće oporezivanje populacije i eknomije. Ljudi će u jednom trenutku preseliti posao, ušteđevinu ili sebe tamo gdje su porezne stope prihvatljivije. Kada porezni prihodi padnu, javni sektor morat će ponuditi istu uslugu uz iste ili niže troškove.

Ovo je opće poznato kao povećanje učinkovitosti. Pojam tako mističan za javni sektor, a tako svakodnevan za privatni. Nažalost, javni sektor nije primoran poslovati na taj način. Stoga porezno natjecanje među državama može barem malo obuzdati njihov rast. A tko ne bi želio manja davanja i učinkovitiji javni sektor?

Državno kreiranje poslova

4 travnja, 2012 3 komentara

Ponovno kreću javni radovi:

U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje potvrdili su nam da ovih dana učestalo pozivaju nezaposlene radi upućivanja na javne radove. Riječ je o mjeri koja se provodi temeljem Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja i financira sredstvima iz državnog proračuna.

Drugim riječima, sredstvima koja su prikupljena oporezivanjem. Ukoliko država planira trošiti novac na svoje projekte, to znači da privatne osobe neće trošiti taj novac po svojim željama, nego će im ga uzeti država. Može nam se činiti da vlast stvara poslove u vidu državne potrošnje, tj. ulaskom na tržište kao kupac određenih proizvoda, čiji rezultat je kreiranje novih poslova. Ti poslovi duguju svoje postojanje državnoj potražnji, a ukoliko se proračunska potrošnja ne nastavi, novo kreirani poslovi će nestati.

Država takve poslove može financirati na nekoliko načina: oporezivanjem građana i privatnog sektora, zaduživanjem i inflacijom. U svakom slučaju, potrebno je uzeti novac koji održava poslove privatnog sektora. Ljudima ostaje manje novca za osobnu potrošnju i investicije. U svakom slučaju privremeno kreirani državni poslovi stvoreni su na račun poslova u privatnom sektoru.

Još jedan problem je efikasnost države kao poslodavca. Poslove koje obavlja često su puno skuplji nego da ih obavlja privatni sektor. Jedan od razloga je birokratiziranost, a drugi je nedostatak konkurencije koji bi prisiljavao na efikasnije poslovanje.

Krajnji rezultat je više uništenih poslova nego novo kreiranih, ali vlast se uvijek hvali sa vidljivim novim poslovima. Rijetko tko u tim trenutcima spominje sva ona radna mjesta potiho ugašena u privatnom sektoru.

Mitovi o grčkim mitovima

20 ožujka, 2012 15 komentara

Portal Advance pozabavio se razbijanjem “neutemeljenih mitova o Grcima”, u kojem na razne načine uspoređuje Grčku i ostale (najviše Njemačku) ekonomije pokušavajući opovrgnuti mitove, pa kaže:

Mitovi o lijenosti i produktivnosti

Razmotrimo detalj vezan uz utrošak radnih sati po glavi radnika. Opsežno istraživanje centra OECD (Organisation for Economic Co-operation and Development) pokazuje kako grčki radnik godišnje radi 2,109 sati i nalazi se u samom vrhu ljestvice.

Zatim slijedi dobro obrazloženje kako ključ problema može biti u produktivnosti radnika, te pruža link na istraživanje o produktivnosti radnika, koji bi trebao prikazati grčke radnike kao produktivne. Nažalost, istraživanje je iz 1998. godine (a i tu je značajna razlika Njemačke i Grčke produktivnosti), te uopće ne uspijeva potvrditi stav gospodina Marjanovića. Priloženo istraživanje uopće se ne bavi ekonomskom isplativošću proizvoda koje ti radnici proizvedu, niti participacijom u radnoj snazi. Ono što želim reći jest, istraživanje je pokazalo nešto u smislu “njemački radnik će iskopati rupu za 10 minuta, dok će nigerijskom radniku za istu rupu trebati 5 sati.” Razlozi su znanje, tehnološki napredak, mehanizacija, akumulirani kapital i slično, što je jasno samo po sebi. Ono čime se to istraživanje ne bavi jest pitanje je li ta rupa uopće potrebna. Evo jednog stvarnog primjera u kojem se grčki radnik može pokazati kao efikasan, no njegov produkt je potpuni financijski fijasko:

The 2004 Athens Olympics cost nearly $11 billion by current exchange rates, double the initial budget. And that figure that does not include major infrastructure projects rushed to completion at inflated costs. In addition, the tab for security alone was more than $1.2 billion. The money spent on the Olympics is equivalent to one quarter of last year’s budget deficit. Six years later, more than half of Athens’ Olympic sites are barely used or empty.

Radnici rade prekovremeno, gradi se, BDP raste, svi pokazatelji cvjetaju, ali gdje je isplativost svega toga? Naravno, nisu Olimpijske igre same uzrok današnjeg stanja Grčke, ali skupilo se neisplativih projekata koje se provodilo kako bi ljudi imali posao.

Mit o ogromnom javnom sektoru

Nadalje, često se govori o “ogromnom” javnom sektoru u Grčkoj, što nije ništa drugo nego samo još jedan mit.
Prema istraživanju centra International Labour Organisation (ILO), u državnoj službi u Grčkoj radi 22.3% radne snage. Za usporedbu u Francuskoj je ta brojka 30%, u Nizozemskoj 27%, u Švedskoj 34%.
U Britaniji 20% radi u javnom sektoru, u Njemačkoj 14%.
Iz tih brojki je jasno kako Grčka spada ispod prosjeka.

Ok, možemo se složiti kako je Grčka prosječna po tom pitanju, ali ovo samo po sebi opet nije dovoljno dobar pokazatelj bilo čega. Idemo pogledati kretanje broja zaposelnika grčkog javnog sektora kroz godine:

Grčki državni aparat u 30 godina narastao je za više od 100%, dok je populacija u istom periodu narasla oko 20%. Ovaj graf prikazuje samo porast birokracije, ali ne i porast njihovih plaća. Uz to, grčki javni sektor izdašno plaća zaposlenike u odnosu na privatni sektor. Tu poveznicu dijele države PIIGS-a:

Uz rast birokracije značajan je i porast raznih povlastica za brojne poslove i socijalne skupine. Tako su između ostalog i svirači puhačkih instrumenata klasificirani kao radnici na opasnim radnim mjestima, stoga imaju beneficirani radni staž, a država financijski podupire narkomane i oboljele od HIV-a. Također je zabilježen porast oboljenja od HIV-a, od kojih su pojedini slučajevi svjesno i namjerno izazvani kako bi se dobila socijalna pomoć, a situacija oko borbe za financijsku pomoć mogla bi eskalirati kako se gospodarska situacija pogoršava.

Mit o nemarnosti i nedostatku regulativa

Njemački list Spiegel također donosi nekoliko detalja koji upućuju da je priča o “lijenim” Grcima stvar mita, a ne stvarnosti. Tako se navodi kako PDV u Grčkoj iznosi 23%, u Njemačkoj 19%, a u Španjolskoj 18%. Grčka je također uvela visoke poreze na prodaju goriva i cigareta, a uveden je i tzv. “porez na luksuz” koji iznosi dodatnih 10% u slučaju kupnje skupih automobila, jahti itd.

Moram priznati, ovo mi uopće nije jasno. Veće porezne stope mogu povezati sa većom rastrošnošću državnog aparata ili većim nemarom države u korištenju sredstava. No, kada je već spomenuto oporezivanje i marljivost, Grci su postali poprilično marljivi u izbjegavanju plaćanja poreza. Njihovi političari usredotočeni su na dizanje poreznih stopa kako bi pokrpali proračunsku rupu, a uopće ne shvaćaju da su već duže vrijeme na pogrešnoj strani Lafferove krivulje. Sam trošak prikupljanja poreza iznosi 2.4% od ukupnog prihoda, što je oko 4 puta više nego u Americi.

Što se nemarnosti i neodgovornosti države tiče, poslužit ću se izvorom koji je g. Marjanović naveo u tekstu kao pobijanje mita o javnom sektoru, iako ga ja vidim kao potvrdu:

From 1952 to 1980, Greece had a small public deficit and debt. The PASOK governments that followed did something more drastic. Their effort was to enlist the support of entire social groups by satisfying their demands regardless of costs. The increase in the state’s wage costs, undoubtedly, contributed to the fiscal derailment of the 1980’s and 2000’s. The increase of the 80’s was due both to the swelling in the numbers of the people employed and the disproportionate rise in their pay. This was not the only factor, however. In these two critical decades, government spending on transfers was both larger and increased faster.

To je upravo put od “države blagostavanja” do sloma, tj. situacije u kojoj je Grčka danas. Jasna stvar koja slijedi je pogoršanje položaja radnika kada raste nezaposlenost, nesigurnost i dug. 

Kad smo već kod Grčke, ne razumijem zašto ne bankrotiraju. Sigurno razlog nije čuvanje ugleda ili zadržavanje investitora.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: