Izvršenje proračuna 2014. godine

Ministarstvo financija konačno je počelo objavljivati podatke o ostvarenim proračunskim prihodima i rashodima za čitavu 2014. godinu. Rashodi su tako porasli za 2,5 milijardi kuna u odnosu na 2013. godinu, a najveći doprinos tome dali su prijašnje zaduživanje (otplata kamata i kredita koji su porasli za više od pola milijarde kuna), članstvo u EU, te stavka ostali rashodi (38) za modernizaciju HŽ-a i HŽ infrastrukturu koji su preko 700 milijuna kuna veći nego prošle godine. Time je HAC dobio značajno manja sredstva od trošarine, te su porezni obveznici ponovno postali jamac za nove kredite autocesta. 

Tko je kriv za skupo gorivo?

Prije nekoliko dana prilog u Dnevnik.hr govorio je o problemu skupog goriva:

Barel nafte najniži je u posljednje četiri godine. No, cijene na crpkama i dalje su visoke. Nafta je 2010. te godine stajala 88 dolara po barelu. Litru Eurosupera plaćali smo 8 kuna i 98 lipa, dok je za litru Eurodizela bilo potrebno izdvojiti 8 kuna i 32 lipe. Barel nafte danas je gotovo jednak onome iz 2010. godine. No, cijene benzina su znatno više. Litra Eurosupera stoji 10 kuna i 66 lipa, dok je Dizel 10 kuna i dvije lipe.

Uzrok i dalje visoke cijene goriva, iako je cijena sirove nafte pala na razinu 2010. godine, u prilogu je objašnjen tečajnim razlikama, no stvarni razlozi leže negdje drugdje. U listopadu 2010. godine po srednjem tečaju HNB-a bilo je potrebno dati 5,30 kuna za 1 američki dolar, dok je sada potrebno 5,99 kuna, a ta razlika nikako ne odgovara razlici u cijeni goriva. Istina, slabljenje kune prema dolaru podiže cijenu goriva, ali kuna nije toliko oslabila. Ono što je bitno drugačije su trošarine i PDV koji se obračunava ukupan iznos nafte plus trošarine: 2010. godine trošarine su iznosile 2,8 kn/L, a PDV 23%., što znači kako je porastom poreznog opterećenja udio poreza porastao je sa 45% na 55% ukupne maloprodajne cijene benzina. Usput rečeno, trošarine na bezolovno gorivo uvedene su 1994. godine i tada su iznosile 1,60 kuna po litri, a trenutno iznose 3,66 kuna po litri bezolovnog benzina.

Jedna litra Eurosuper 95 benzina do prije nekoliko dana prodavala se za 10,31 kn. U toj cijeni nalazi se sirova nafta (oko 3,32 kn/L), davanja državi (5,72 kn/L) i marža (oko 1,27 kn/L). Drugim riječima, u tih 1,05-1,30 kn/L marže nalaze se troškovi rafiniranja, skladištenja, distribucije i prodaje, plaće radnika, porez na dobit, te profit naftne kompanije. S druge strane, u 5,72 kn/L nalaze se troškovi poput pokrivanja poslovanja HAC-a, HŽ-a i HC-a, poreza na dodanu vrijednost i slično. Iako u Hrvatskoj velik broj građana i dalje smatra kako su krivci za visoke cijene goriva tržište i naftne kompanije, bez tolikog poreznog opterećenja litra Eurosupera sada bi bila jeftinija od litre vode u pojedinim supermarketima. Na grafikonu možete vidjeti kako su se u posljednje dvije godine kretali iznosi Eurosuper95 benzina bez poreza (plavo) i državna davanja (crveno), čiji zbroj čini maloprodajnu cijenu benzina.

Također je potrebno imati na umu kako svako povećanje trošarina na energente utječe i na opći rast cijena, poslovanje i životni standard građana, a stopa PDV-a u Hrvatskoj jedna od najvećih u Europi.

Prihodi državnog proračuna od trošarina na naftne derivate

 

 

 

Pretpostavljeni izračun plaća nakon rebalansa

Ministar financija Boris Lalovac najavio je kako će u rujanskom rebalansu proračuna, između ostalog, povećati neoporezivi dio plaće. Ukoliko prijedlog ministra Lalovca bude prihvaćen, neoporezivi dio plaće trebao bi se od iduće godine povećati sa 2.200 na 2.600 kuna, te bi se porezna stopa od 40% pomaknula sa 8.800 kuna na 13.200 kuna. Ukoliko se najavljeno ostvari, izračun pojedinih plaća za stanovnike Zagreba (prirez 18%) iznosio bi otprilike ovako (klikom na sliku možete ju povećati). Bruto2 predstavlja vašu plaću prije oporezivanja, a neto vašu plaću nakon podmirivanja poreza i doprinosa, pa možete vidjeti i koliko mjesečno plaćate takozvano besplatno zdravstvo (koristili ga ili ne) i koliko izdvajate za mirovinski sustav:

Trenutno neoporezivi dio plaće iznosi 2.200 kuna, a porezni razredi postavljeni su tako da se na prvih 2.200 kuna primjenjuje stopa od 12%, idućih 6.600 kuna oporezuje se sa 25%, a sve iznad 8.800 kuna oporezuje se sa 40%. U budućnosti bi se stopa od 25% trebala primjenjivati između 2.200 i 13.200 kuna, a sve iznad toga oporezivalo bi se sa 40%. Usporedbe radi (za sve one koji progresivne stope pravdaju time da iste postoje i u SAD-u), stopom poreza na dohodak od 39,6% u SAD-u se oporezuju primanja tek iznad 400.000 dolara godišnje, što bi otprilike bilo bruto 192.000 kuna mjesečno.

Baš kao u priči Kada bi pivo plaćali kao što plaćamo porez, mnogi već prigovaraju kako je ovo zapravo pomoć bogatijim, a ne siromašnijim građanima jer bogatiji dobivaju više, no pogledajte razlike pojedinih bruto i neto plaća i koliko tko plaća poreza:

Kako bi radnik primio plaću od primjerice 11,380 kuna, mora platiti čak 12,058 kuna raznih poreza i doprinosa, tj. poslodavac za tog radnika mora imati 23,440 kuna mjesečno. Da ne bude zabune, poslodavac te poreze i doprinose ne plaća umjesto vas, nego dijelom vaše plaće u vaše ime. Drugim riječima, prvo svojim radom morate namiriti poprilično velike državne prohtjeve, a tek ono što ostane možete smatrati svojom imovinom. Takvo razmišljanje potvrđuju i izjave državnih službenika na najavljeno smanjenje poreznih prihoda. “Lako je biti pametan s tuđim novcem!” ističe Virovitičko-podravski župan i predsjednik Udruge županija, nedvosmisleno sugerirajući kako vaš rad pripada prvenstveno pojedinim državnim strukturama, a tek onda vama. A koliko su 2013. godine jednog prosječnog radnika otprilike koštale takozvane besplatne usluge države možete vidjeti ovdje. Što će se još dogoditi u najavljenom rebalansu ostaje tek za vidjeti, no u konačnici, bilo kakvo smanjenje poreznih prihoda potpuno je besmisleno dok se konačno ne krene u reformu rashodovne strane proračuna.

Dodatak:

Dodao sam kalkulator u Excelu, možete ga preuzeti i izračunati pretpostavljene promjene za svoju plaću: Kalkulator placa. Napominjem kako je u izračunu granica prvog razreda 2.200 kn, jer se u ovom trenutku ne spominje njeno pomicanje.

Kako koristiti kalkulator:

U narančasta polja unesite svoju bruto1 plaću i odmah možete vidjeti vašu ukupnu (bruto2) i neto plaću, te koliko izdvajate za pojedini porez ili doprinos. Napominjem kako kalkulator računa prirez za Zagreb (18%), a za neki drugi prirez potrebno je modificirati ćelije C15 i C32 na način da brojku 18 u formuli unutar njih zamijenite sa brojkom koja odgovara prirezu u vašem mjestu stanovanja. Ukoliko ne znate kolika je vaša bruto1 plaća, možete ju saznati na Moj Posao, tako da upišete neto iznos i zatražite izračun u bruto.

Ili pitajte ako je nešto nejasno. I javite u slučaju pronalaska greške 🙂

Beskrajni dan

Ovih dana ponovno sa svih strana izjave o oporavku gospodarstva: iduće godine. Danas će još biti teško, ali sutra je novi dan. Guverner Vujčić prognozirao je da bi BDP 2015. mogao porasti za 0,4 posto, a ministar Maras pak najavljuje 2 posto.

Ne znam osjeća li se netko već kao Phill Connors iz Beskrajnog dana, čovjek koji se svako jutro budi i iznova proživljava jedan te isti dan. U početku se Phill trudio poboljšati situaciju, ali kad je shvatio da se dan ponavlja što god on učinio, jednostavno je digao ruke od svega i nastavio se nadati najboljem. Jednako tako, analitičari u Hrvatskoj iz godine u godinu najavljuju oporavak gospodarstva u nadi da će netko konačno uvažiti njihove savjete. No kako i ono malo najavljenih pozitivnih reformi bude obustavljeno zbog pritisaka raznih skupina proračunskih ovisnika, ne preostaje drugo nego pozitivne prognoze korigirati u negativne. 

Na putu prema gore (2)

Obzirom kako mi zadnjih par dana raste čitanost jednog malo starijeg teksta o proračunskoj potrošnji (ovdje), evo osvježeni grafikon iz tog teksta, koji jasno pokazuje postoji li proračunska štednja u Hrvatskoj, te usporedba broja zaposlenih u pravnim osobama od ožujka 2007. do ožujka 2014.

Na valu brige oko toga koliko financiramo državu također preporučam:

Ta besplatna država

Cijena države

Kupovina glasova proračunskim novcem

Kada bismo pivo plaćali kao porez

Što je bruto, a što neto plaća

 

Povratite investiciju za samo…

Sa trenutnim primanjima jedva preživljavate iz mjeseca u mjesec, a automobil (makar rabljeni) vam je tek na kraju popisa liste želja? Ne brinite. Iz poreza koji plaćate uskoro ćete dio svog novca donirati nekome kako bi si mogao priuštiti jedan od najskupljih oblika osobnog prijevoznog sredstva – novi hibridni automobil.

Večernji piše:

Ministarstvo okoliša i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost pokreću projekt poticanja nabave vozila sa smanjenom emisijom CO2 kojim će se sufinancirati nabava električnih, plug-in hibridnih i hibridnih vozila. Njima će se kroz brzu i jednostavnu proceduru omogućiti sufinanciranje u iznosima od 30.000 do70.000 kuna po vozilu, ovisno o tehnologiji koju vozila koriste.

Zašto država potiče kupovinu vozila koja su štedljivija i manje zagađuju? Zašto građani već sami nisu uočili prednosti i uštede električnih i hibridnih vozila, te ih svojevoljno kupovali?

Uzmimo za primjer mali gradski auto poput Toyote Yaris. Na službenim stranicama možemo vidjeti kako se cijena Yarisa kreće od 76.500 kuna, dok cijena Yaris Hibrida i uz znatno niže trošarine počinje od 116.900 kuna. Za usporedbu sa hibridom uzmimo benzinca Yaris 1.3 VVT-i, čija cijena iznosi 88.200 kuna. Hibrid po specifikaciji troši 3,5 litara na 100 kilometara, dok benzinac troši 5. Pretpostavimo da benzinac troši 2 litre više od tvornički specificiranog (a hibrid troši prema specifikacijama), dakle upravo dvostruko više od hibridne verzije. Pretpostavimo i da benzin drastično poskupi, te cijena iznosi 20 kuna po litri.

Svi znamo da novac koji potrošimo na nešto ne možemo potrošiti kako bismo kupili nešto drugo. Razlika u cijeni dva Yarisa iz primjera iznosi 28.700 kuna, ili nešto više od 2.700 litara benzina (po današnjoj cijeni). Razlika u njihovoj potrošnji je 3,5 litre na 100 kilometara, ili (pod pretpostavkom cijene litre od 20 kuna) 70 kuna na 100 kilometara. Drugim riječima, da biste investiciju u štedljiviju, no u startu skuplju verziju sveli na nulu (zanemarimo amortizaciju, servise i slično), sa hibridnom verzijom je potrebno prijeći oko 41.000 kilometara. Ukoliko tim vozilom godišnje prijeđete oko 10.000 kilometara, investiciju ćete isplatiti za 4 godine, a da biste bili na nuli sa sadašnom cijenom goriva i potrošnjom prema specifikacijama, maleni hibrid morao bi potegnuti preko 180 tisuća kilometara, tj. postaje isplativ tek nakon 18 godina. No prema navedenoj inicijativi, u priču ulazi država i trošak nečije osobne želje koja postaje isplativa za desetljeće ili dva prebacuje na sve porezne obveznike. Takvim potezom država kupnju vozila čini isplativim potezom vlasniku, ali stvara dodatno porezno opterećenje ostatku zajednice.

Nakon kratkog pogleda isplativosti sa stajališta kupca, pogledajmo i nacionalni kapacitet za proizvodnju električne energije. Prema izvješću HEP-a, 2012. godine Hrvatska je za svoje potrebe uvezla 6.395 GWh električne energije, tj. 34% ukupno potrošene struje. Obzirom na želju za što većim brojem električnih i hibridnih vozila na cesti, hoćemo li uvoziti dodatne količine struje ili graditi elektrane za snabdijevanje električnih vozila koje su možda još veći zagađivači od onih koje se pokušava spriječiti?

Poduzetnici koji vjeruju u koncept električnih vozila slobodni su investirati svoj novac, ili lobirati za dobrovoljne investicije u njihovu viziju isplativog električnog vozila. Pozitivan primjer toga je svojevoljno ulaganje Sinocop Resources iz Hong Konga u Rimac automobile. No ovakvo subvencioniranje kupnje hibridnih vozila samo je novi oblik rasipanja novca poreznih obveznika, koji još jednom postaju prisiljeni plaćati nečije osobne preferencije.

Dodatak 14.03.2014.

Primjećujem da se u Toyoti lagano pripremaju na državne poticaje za kupovinu eko vozila: Usporedba cijena 13.03.2014. i 14.03.2014. prikazuje rast cijene hibridnih vozila. Yaris Hibrid od jučer je poskupio 6.000 kuna, a Auris Hibrid 8.100 kuna. Cijene ostalih vozila ostale su nepromijenjene. Ovo je samo još jedan dokaz što subvencije čine sa ukupnom cijenom proizvoda. Busted 🙂

Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

Što je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Problemi u Raju?

Iz dana u dan sve smo bliže socijalističkom poimanju Raja na zemlji, no iz nekog razloga zagovornici državnog intervencionizma sve su nezadovoljniji realizacijom svog sna. Iako brojni građani zamjeraju Vladi što previše vremena provodi na godišnjem, svima nam je bolje dok ne rade. Evo nam i prve odluke nakon odmora:

Vlada je na današnjoj sjednici povećala naknadu za korištenja vode distributerima vodne usluge. Cijena vode tako će od 1. travnja za distributere biti veća u rasponu od 5,71 posto do 19,39 posto, odnosno u prosjeku veća za 11,28 posto.

Kao što znamo, vode su monopol u vlasništvu države, dakle javno i svima dostupno dobro, koje ne bi smjelo završiti u rukama privatnog sektora. Stoga benevolentna država za razliku od pohlepnog privatnog sektora svake godine tu istu vodu prodaje sve skuplje, ali to nije sve: od 1. travnja na tom svima dostupnom dobru država počinje naplaćivati porez ukoliko splavarite, veslate čamcem, raftom ili kanuom. Podsjeća li ovo nekoga na naplaćivanje ulaska na plažu u Jugoslaviji (video Radnici i godišnji odmor iz 1969. godine. Zanimljivosti iz reportaže: 1969. godine u Zagrebu je bila nestašica mesa, radnici Gredelja ne mogu si priuštiti ljetovanje)? Usput, između 2009. i 2013. cijena vode povećana je oko 20%, te je na to dodana i fiksna mjesečna naknada.

Zašto Eden kakav su zamislili oni željni jake države i socijalizma? Evo 10 kratkih razloga:

Cijena benzina u zadnjih godinu dana

Trenutna cijena Eurosuper 95 benzina sa maržom iznosi 4,69 kuna. Uz to dolaze trošarina (HAC, HC, zelena energija itd.) u iznosu 3,46 kuna (kada je uvedena 1994. iznosila je 1,60 kn/L), te se u konačnici na sve obračunava PDV od 25%, tj. 2,04 kune, što čini ukupnu cijenu od 10,19 kuna po litri benzina. Da, plaćamo porez na porez, a proizvodnja i distribucija litre benzina jeftinija je od svih ostalih troškova koje ubire država.

Dok cijena goriva u zadnjih godinu dana pada, povezani troškovi za usluge države rastu:

Slijedeći grafikon sadrži stavke koje čine cijenu goriva za listopad 2013. i njihovu usporedbu sa pojedinim europskim zemljama. Na maloprodajnu cijenu utječu troškovi proizvodnje, transporta, skladištenja, distribucije, poreza i regulacije:

Vidljivo je da na različite cijene u zemljama utječu marže, ali puno više utječu porezi i trošarine koje države nameću građanima. Italija trenutno ima najskuplji benzin, te od ukupne cijene od €1,77 za litru, €1,03 odlazi na poreze. Iako Hrvatska spada u zemlje sa najjeftinijim gorivom, glavni uzrok toga je najniža marža od svih promatranih zemalja. Marža po litri benzina u Hrvatskoj iznosi €0,1, a prosječna marža promatranih zemalja iznosi €0,19. Kada bi hrvatski proizvođači imali takvu maržu, maloprodajna cijena Eurosuper 95 benzina bila bi u rangu cijene u Francuskoj.

Da, ali…

Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla?

Je li Vlada odradila svoj posao?

Vlada je odradila svoj posao, ali unatoč našim mjerama, zakazale su privatne investicije. Zbog toga nema novih radnih mjesta. Dugogodišnjoj krizi i dalje se ne nazire kraj, a proračunska rupa postaje sve veća. Stoga je potrebno naći krivca za nju. Za Vladu je to privatni sektor koji jednostavno odbija investirati i zapošljavati radnike, iako se država prema izjavama iz Vlade restrukturirala. Pogledajmo malo detaljnije to restrukturiranje.

PDV je 1.3.2012. podignut sa 23% na 25%, to nije pomoglo. Ukinuta je nulta stopa PDV-a, ni to nije pomoglo. Oporezuju se dividende, ni to nije pomoglo. Rasle su trošarine, ali ni to nije pomoglo. Trenutno je Hrvatska druga zemlja u EU po visini opće stope PDV-a, a četvrta po visini međustope PDV-a. Na primjeru cijene goriva možemo vidjeti kako je 2012. trošarina na litru Eurosuper 95 goriva iznosila 2,95 kn/L. 1.1.2013. porasla je na 3,15 kn/L, 23.7.2013. na 3,36 kn/L, zatim 3.9.2013. na 3,46 kn/L. Dakle u nešto više od godinu dana trošarina je porasla za 0,51 kn/L, a kada raste trošarina, mijenja se i osnovica za izračun PDV-a, jer se PDV obračunava i na iznos trošarine. Tako je krajem lipnja prošle godine ukupna cijena Eurosuper 95 iznosila je 10,03 kuna po litri, a bez trošarina i PDV-a cijena je iznosila 5,07 kn/L. Do jučer je ukupna cijena iznosila 10,25 kn/L, međutim cijena bez poreza iznosila je 4,74 kn/L. Ukratko, iako je cijena litre goriva 0,33 kune niža nego sredinom 2012., zbog restrukturiranja države ukupna cijena koju potrošači u maloprodaji plaćaju je 0,17 viša nego sredinom prošle godine. 

Ta besplatna država…

Previsoka cijena? Zato se zadužujemo da bi se troškovi podmirili

U Hrvatskoj ljudi nažalost najčešće ne znaju koliko poreza plaćaju, niti koliku cijenu zapravo imaju razne usluge koje država pruža, a koje nose epitet besplatno. To zapravo nije začuđujuće, jer je porezni sustav poprilično kompliciran i premrežen brojnim parafisklnim i skrivenim nametima. Ovo je zapravo kratki dodatak jednom starijem tekstu o cijeni države (ovdje).

Primjerice litra Eurosuper 95 benzina koju smo do jučer plaćali 10,53 kune, bez posebnih poreza i PDV-a košta 4,96 kuna. No to i dalje nije cijena benzina bez uračunatog poreza, jer tvrtka plaća porez na dobit, a njeni zaposlenici plaćaju porez na dohodak, doprinose i slično, koji će biti uračunati u cijenu benzina kako bi tvrtka poslovala s dobiti i kako bi mogla isplatiti plaće. Sve to znači da svako podizanje poreza tvrtkama predstavlja pad prihoda i razvoja, rast cijena njihovih usluga, smanjenje plaće (ili broja) radnika tih tvrtki ili kombinacija svega navedenog. Takvi primjeri su nebrojeni, no svaki porez u određenoj mjeri utječe na ponašanje ne samo određene kompanije ili zahvaćenog sektora, nego cjelokupnog tržišta i njegovih sudionika.

Pretpostavimo kako je vaša plaća koju primate na račun 5.500 kuna i živite u Zagrebu. Vaša stvarna plaća tada zapravo iznosi 9.219 kuna, no prije nego ju dobijete, poslodavac u vaše ime uplaćuje razne doprinose, poreze i prireze. I prije nego ste primili plaću na račun, već ste platili 3.719 kuna poreza, prireza i doprinosa. Svatko za sebe svoju stvarnu plaću (bruto2) i doprinose može provjeriti na kalkulatoru plaća.

Pogledajmo sada jedan pojednostavljeni model koji uspoređuje cjelokupnu proračunsku potrošnju države sa brojem radnika (radi jednostavnosti i onih na proračunu, subvencijama i sl.) koji okvirno prikazuje koliko poreza godišnje plati prosječan hrvatski radnik, te nekoliko stavki na koje se taj porez troši. Prosječan radnik godišnje za trenutne umirovljenike uplati oko 26.300 kuna, dio putem uplata za mirovinski stup, a dio putem raznih poreza koji se tokom godine koriste za sanaciju mirovinskog fonda, iz razloga što mirovinski sustav ima veće isplate od uplata. Taj prosječni radnik godišnje uplati i oko 16.000 kuna za zdravstvo koje mnogi smatraju besplatnim. Ponovno, nešto putem doprinosa, nešto putem poreza kojim država sanira gubitke u zdravstvu. Besplatno obrazovanje prosječnom radniku ipak nije besplatno, jer ga financira sa oko 8.350 kuna godišnje. Taj radnik također potiče turizam iako možda nikad nije bio na moru, potiče sadnju pšenice iako možda ne jede kruh i tako dalje. Ukratko, besplatne stvari ne postoje, iako nam se ponekad tako čini. Ili ih plaćamo sami, a da toga nismo niti svjesni, ili ih plaća netko drugi.

Tekst je također objavljen u Jutarnjem listu.

Na putu prema gore

Rastemo. Idemo gore. Ne, pri tome ne mislim na industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, gospodarstvo ili BDP općenito. Jedino što u Hrvatskoj posljednjih godina kontinuirano raste su proračunski rashodi i deficit. Shodno tome, naravno, rastu i porezi. Tragikomediju situacije odlično je sumirao tportalov naslov članka „Nastavljamo štednju, ali troškovi rastu“ vezan uz nove „Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2014. do 2016. godine.”

Štednja o kojoj se priča nije štednja vezana uz smanjenje proračunskih rashoda i strukturne reforme, nego „štednja“ bazirana na rastu poreznog opterećenja u očajničkom pokušaju pokrivanja bujajućih rashoda. Spomenute trogodišnje smjernice trebale bi predstavljati praznik za sve oni koji smatraju kako je rast državne potrošnje dobar smjer. Vlada predlaže snažan rast proračunskih rashoda uz eksploziju novog zaduženja i rasta proračunskog deficita, te bi samo iduće godine proračun trebao narasti 8 milijardi kuna.

Pogrešno formulirana pitanja daju pogrešne odgovore

Nov@ TV ovih je dana naručila nekoliko anketa o aktualnim događanjima u državi. Tako su između ostalog proveli pitanja o fiskalizaciji i koncesiji autocesta i zaključili kako javnost većinom podržava fiskalizaciju (81,6%) jer smatraju da će to riješiti sivu ekonomiju, te kako većina stanovnika (61,1%) ne podržava davanje autocesta u koncesiju jer su one ponos Hrvatske i snažan poticaj turizmu. No da su ova dva pitanja postavili na malo drugačiji način, vjerujem kako bi rezultati bili potpuno drugačiji.

Priče kako imamo visoke poreze jer ih neki izbjegavaju jednostavno nisu točne. Država troši onoliko koliko ubere poreza, a često i više od toga. Porezni prihodi su ti koji pokušavaju pratiti državnu potrošnju, ne obratno. Uvođenjem fiskalizacije, te širenjem porezne baze kako bi se prikupio porez iz više izvora nećemo plaćati manje poreza, nego upravo suprotno. Novi nameti koji dolaze sa fiskalizacijom mogu samo poskupiti finalni proizvod jer fiskalizacija od trgovaca između ostalog zahtjeva najam opreme i internet vezu, što predstavlja dodatan trošak koji će se u određenom postotku prebaciti na krajnje potrošače. Iznos nenaplaćenih poreza i veličina sive ekonomije dokaz su sve represivnije porezne politike zbog koje brojni porezni obveznici traže rupe u zakonima – ne zato što su lopovi i kriminalci nego zato što pokušavaju opstati i živjeti od svog rada. Pravilno postavljeno pitanje ove ankete trebalo je glasiti: “Želite li poskupljenje roba i usluga, te rast nezaposlenosti?”

Autoceste su većinom potpuno neisplative, prezadužene i građene zbog političkih bodova, ne ekonomske isplativosti. Njihov trenutni dug iznosi 30 milijardi kuna, a zaposlenih u Hrvatskoj je 1,4 milijuna. Za sve one koji smatraju da autoceste snažno doprinose razvoju turizma neka pogledaju grafikon s desne strane i pokušaju iz njega zaključiti kada je sagrađena autocesta prema Dalmaciji. Teško? Možda pomognu ove podjele dolasci po županijama ili grafikon noćenja po županijama.

Ukoliko i dalje smatrate kako su autoceste preduvjet razvoja turizma i dolaska turista, pogledajte postotnu podjelu prijevoznih sredstava kojima turisti dolaze u Hrvatsku i u kojem smjeru se kreće udio cestovnog prijevoza.

U engleskom jeziku postoji jako dobra izreka – put your money where your mouth is, a pravo pitanje koje se trebalo nalaziti u ovoj anketi glasi: “Jeste li spremni dati minimalno 22.000 svojih kuna kako bismo kupili autoceste od banaka?”

Šok i nevjerica

Ministar Linić danas je za Hrvatski radio izjavio kako se proračun puni slabije od planiranog, te država planira dodatno zaduženje:

Proračun se za nekoliko postotaka puni slabije od planiranog, a deficit je u prvih šest mjeseci, zbog sanacije zdravstva, dosegnuo godišnji limit, potvrdio je za Hrvatski radio ministar financija Slavko Linić i najavio rebalans proračuna u zadnjem tromjesečju ove godine. Već sljedećeg tjedna očekuje se i novo zaduživanje.

Dakle rashodi i dalje bujaju, deficit je zbog krpanja rupa već sada dosegnuo plan za cijelu godinu, a unatoč rastu poreznog opterećenja, fiskalizaciji i pokušajima širenja baze, proračun se puni sve slabije. Slijedeći tjedan slijedi zaduženje od 7 milijardi kuna putem obveznica mirovinskih fondova.

Prošle godine napisao sam:

Što se proračuna za 2013. tiče, rashodi se povećavaju za dodatnih 4 milijarde u odnosu na ovaj rebalans, te tako skaču na 124,5 milijardi kuna. Rastu državna potrošnja, deficit i zaduživanja, što znači siguran rast poreza, a vjerojatno i pad kreditnog rejtinga iduće godine. Iako Linić tvrdi kako novih poreza neće biti, već planirani dodatni rashodi iz nečega će se morati financirati. Tako već sada znamo kako se ukida nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, ortopedska pomagala i kino-ulaznice, rastu trošarine na cigarete, uvode se fiskalne blagajne, mijenjaju se trošarine na energente i električnu energiju na koje se uvodi i naknada HANDA-e, raspravlja se o porezu na nekretnine… sve to znači manje novca kojim stanovnici mogu raspolagati i pad kupovne moći, samo kako bi se nahranio rastući državni aparat. Takvo rastuće opterećenje u jednom trenutku će rezultirati sve slabijim punjenjem proračuna te dovesti do rasta deficita ukoliko se rastrošnost države zaista ne dovede pod kontrolu.

Potpuno neočekivan razvoj događaja za državu kojoj je voda do grla, a nastavlja po starom. Slijedi rasprodaja kako bi se održao privid održivosti situacije.