Pretpostavljeni izračun plaća nakon rebalansa

Ministar financija Boris Lalovac najavio je kako će u rujanskom rebalansu proračuna, između ostalog, povećati neoporezivi dio plaće. Ukoliko prijedlog ministra Lalovca bude prihvaćen, neoporezivi dio plaće trebao bi se od iduće godine povećati sa 2.200 na 2.600 kuna, te bi se porezna stopa od 40% pomaknula sa 8.800 kuna na 13.200 kuna. Ukoliko se najavljeno ostvari, izračun pojedinih plaća za stanovnike Zagreba (prirez 18%) iznosio bi otprilike ovako (klikom na sliku možete ju povećati). Bruto2 predstavlja vašu plaću prije oporezivanja, a neto vašu plaću nakon podmirivanja poreza i doprinosa, pa možete vidjeti i koliko mjesečno plaćate takozvano besplatno zdravstvo (koristili ga ili ne) i koliko izdvajate za mirovinski sustav:

Trenutno neoporezivi dio plaće iznosi 2.200 kuna, a porezni razredi postavljeni su tako da se na prvih 2.200 kuna primjenjuje stopa od 12%, idućih 6.600 kuna oporezuje se sa 25%, a sve iznad 8.800 kuna oporezuje se sa 40%. U budućnosti bi se stopa od 25% trebala primjenjivati između 2.200 i 13.200 kuna, a sve iznad toga oporezivalo bi se sa 40%. Usporedbe radi (za sve one koji progresivne stope pravdaju time da iste postoje i u SAD-u), stopom poreza na dohodak od 39,6% u SAD-u se oporezuju primanja tek iznad 400.000 dolara godišnje, što bi otprilike bilo bruto 192.000 kuna mjesečno.

Baš kao u priči Kada bi pivo plaćali kao što plaćamo porez, mnogi već prigovaraju kako je ovo zapravo pomoć bogatijim, a ne siromašnijim građanima jer bogatiji dobivaju više, no pogledajte razlike pojedinih bruto i neto plaća i koliko tko plaća poreza:

Kako bi radnik primio plaću od primjerice 11,380 kuna, mora platiti čak 12,058 kuna raznih poreza i doprinosa, tj. poslodavac za tog radnika mora imati 23,440 kuna mjesečno. Da ne bude zabune, poslodavac te poreze i doprinose ne plaća umjesto vas, nego dijelom vaše plaće u vaše ime. Drugim riječima, prvo svojim radom morate namiriti poprilično velike državne prohtjeve, a tek ono što ostane možete smatrati svojom imovinom. Takvo razmišljanje potvrđuju i izjave državnih službenika na najavljeno smanjenje poreznih prihoda. “Lako je biti pametan s tuđim novcem!” ističe Virovitičko-podravski župan i predsjednik Udruge županija, nedvosmisleno sugerirajući kako vaš rad pripada prvenstveno pojedinim državnim strukturama, a tek onda vama. A koliko su 2013. godine jednog prosječnog radnika otprilike koštale takozvane besplatne usluge države možete vidjeti ovdje. Što će se još dogoditi u najavljenom rebalansu ostaje tek za vidjeti, no u konačnici, bilo kakvo smanjenje poreznih prihoda potpuno je besmisleno dok se konačno ne krene u reformu rashodovne strane proračuna.

Dodatak:

Dodao sam kalkulator u Excelu, možete ga preuzeti i izračunati pretpostavljene promjene za svoju plaću: Kalkulator placa. Napominjem kako je u izračunu granica prvog razreda 2.200 kn, jer se u ovom trenutku ne spominje njeno pomicanje.

Kako koristiti kalkulator:

U narančasta polja unesite svoju bruto1 plaću i odmah možete vidjeti vašu ukupnu (bruto2) i neto plaću, te koliko izdvajate za pojedini porez ili doprinos. Napominjem kako kalkulator računa prirez za Zagreb (18%), a za neki drugi prirez potrebno je modificirati ćelije C15 i C32 na način da brojku 18 u formuli unutar njih zamijenite sa brojkom koja odgovara prirezu u vašem mjestu stanovanja. Ukoliko ne znate kolika je vaša bruto1 plaća, možete ju saznati na Moj Posao, tako da upišete neto iznos i zatražite izračun u bruto.

Ili pitajte ako je nešto nejasno. I javite u slučaju pronalaska greške 🙂

Malo o dugoročnoj održivosti

Mjere rizika pojedinih država i gradova između ostalog uključuju deficite, dugove, kamate i razne strukturne probleme. Ako ste prezaduženi, no i dalje trošite više nego zarađujete, to je signal investitorima da vjerojatno neće uspjeti naplatiti sva potraživanja i kako im je bolje da vas zaobiđu, a među takvim kriterijima su i pokrivenost mirovinskih fondova (što govori o dugoročnoj stabilnosti zemlje), te odnosi broja ljudi koji pune i prazne proračun.

Broj građana koji uplaćuju u miroviski sustav u kontinuiranom padu od 2008. godine, a broj umirovljenika neprestano raste, što pogoršava održivost sustava međugeneracijske solidarnosti. Trend smanjenja odnosa radnika i umirovljenika (uz kraće periode stagnacije) zapravo traje još od 1950-ih, no ubrzanje procesa propadanja i pravi kolaps slijede pred raspad Jugoslavije i početkom 90-ih, kada se u samo dvije godine broj prijevremenih umirovljenika udvostručio. No čak i tada, taj odnos je bio povoljniji nego danas, kada imamo situaciju da nešto više od jednog radnika radi za jednog umirovljenika. Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka, te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti, a Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. Situacija na hrvatskom tržištu rada također je iznimno loša. Od ukupnog broja nezaposlenih, gotovo 60% je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva od (20 do 64 godine starosti) uz Grčku je najniža u Europi, te iznosi oko 55%. No čak i kada bismo malo maštali što bi bilo kad bi bilo, te zaposlili sve koji danas traže posao još uvijek ne bismo dosegnuli 69%, tj. prosjek EU, a o švicarskih 82% možemo samo sanjati.

Sretan dan porezne slobode Ameriko!

Jučer je u Americi bio Tax Freedom Day, tj. dan kada prosječni Amerikanac prestaje raditi za državu i počinje raditi za sebe. Drugim riječima, prosječni Amerikanac do jučer je radio samo kako bi platio sve državne i gradske poreze za ovu godinu.

Sretnici. Naš dan porezne slobode, ili oslobođenja od poreza, prošle godine bio je oko 31. srpnja, a ove godine će biti još koji dan kasnije. Nevjerojatno kako neki i dalje zagovaraju rast poreznog opterećenja.

Koliko radimo za državu

Zaposlenici u Hrvatskoj možda nisu dovoljno svjesni koliko poreza plaćaju. Dio krivice leži u sustavu oporezivanja plaća, po kojem su poslodavci u ime radnika obvezni obračunavati doprinose i poreze, te ih uplaćivati na račune državnog proračuna. Na račun radnika isplaćuje se samo neto plaća. Prosječna neto plaća za kolovoz 2011. iznosila je 5.514 kuna (35 kn po satu neto), što u bruto2 iznosu (uzet ću za primjer Zagreb) iznosi 9.207 kuna, tj. 57,5 kn po satu bruto. Tako je radnik djelomično platio sve one lijepe besplatne stvari poput zdravstva, školstva, mirovine itd. Dakle, samo na temelju oporezivanja dohotka, radnik sa ovom prosječnom plaćom, radio je za državu nešto više od 64 sata, ili malo više od 8 radnih dana. Prevedeno na godinu, samo za troškove države ovaj radnik je radio oko 100 radnih dana (8 sati na poslu), ili oko 40% svog radnog vremena.

No, to nije sve, još nismo završili sa oporezivanjem. Tu su još PDV, razne trošarine, carine, biljezi i ostala davanja. Pretpostavimo da ovaj radnik potroši svu svoju plaću, godišnje će platiti 12.372 kune PDV-a, što je dodatnih 353 sata rada, ili 44 radna dana (353 sata / 8 radnih sati dnevno).

2011. godina ima 260 radnih dana (gledam radni tjedan od 5 dana). Za sad smo samo na temelju poreza na plaću i PDV-a došli do brojke od 144 radnog dana, što je više od 55% vremena koje radnik provodi na poslu. Jesmo li gotovi sa radom za državu i možemo malo za sebe? Ne još. Ukoliko taj radnik posjeduje TV, radio, autoradio, kompjuter ili mobitel sa mogućnošću primanja radio signala, plaćat će RTV pretplatu u iznosu 80 kuna (ili prevedeno 27 sati godišnjeg rada, tj. 3.4 radna dana). Besplatno zdravstvo nije besplatno, tako da treba platiti i participacije ili dopunsko zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo također nije besplatno, tako da se plaćaju školarine, ukoliko zatrebate putovnicu, to je 70 kuna samo za biljege, registracija prosječnog automobila gotovo 900 kuna (naknade za okoliš, usluge registracije i tehničkog pregleda, cestarina itd.), a ukoliko odlučite i maknuti auto iz garaže, 35% cijene svake litre ide za trošarine, HC i HAC. Još nisam ni spomenuo naknade za radijsku frekvenciju ukoliko posjedujete mobitel, javnobilježničke pristojbe, pristojbe za razne dokumente, carine, porez na nasljedstvo i darove itd, te sve moguće namete koje plaćaju kompanije.

Iz ovoga je jasno kako je Hrvatska izrazito redistributivna država i kako za besplatne usluge koje nam država pruža izdvajamo daleko više nego za sebe.