Početna > Hrvatska, mirovinski sustav, posao > Malo o dugoročnoj održivosti

Malo o dugoročnoj održivosti

Mjere rizika pojedinih država i gradova između ostalog uključuju deficite, dugove, kamate i razne strukturne probleme. Ako ste prezaduženi, no i dalje trošite više nego zarađujete, to je signal investitorima da vjerojatno neće uspjeti naplatiti sva potraživanja i kako im je bolje da vas zaobiđu, a među takvim kriterijima su i pokrivenost mirovinskih fondova (što govori o dugoročnoj stabilnosti zemlje), te odnosi broja ljudi koji pune i prazne proračun.

Korisnici mirovine po starosnim razredimaBroj građana koji uplaćuju u miroviski sustav u kontinuiranom padu od 2008. godine, a broj umirovljenika neprestano raste, što pogoršava održivost sustava međugeneracijske solidarnosti. Trend smanjenja odnosa radnika i umirovljenika (uz kraće periode stagnacije) zapravo traje još od 1950-ih, no ubrzanje procesa propadanja i pravi kolaps slijede pred raspad Jugoslavije i početkom 90-ih, kada se u samo dvije godine broj prijevremenih umirovljenika udvostručio. No čak i tada, taj odnos je bio povoljniji nego danas, kada imamo situaciju da nešto više od jednog radnika radi za jednog umirovljenika. Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka, te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti, a Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. Situacija na hrvatskom tržištu rada također je iznimno loša. Od ukupnog broja nezaposlenih, gotovo 60% je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti radno sposobnog stanovništva od (20 do 64 godine starosti) uz Grčku je najniža u Europi, te iznosi oko 55%. No čak i kada bismo malo maštali što bi bilo kad bi bilo, te zaposlili sve koji danas traže posao još uvijek ne bismo dosegnuli 69%, tj. prosjek EU, a o švicarskih 82% možemo samo sanjati.

nezaposlenost mladih EUPreko 10 tisuća osoba mlađih od 24 godine prima neki oblik mirovine, a ista situacija je sa 375.578 umirovljenika između 25 i 64 godina starosti. Dakle osobe mlađe od 64 godine predstavljaju oko 30% populacije koja prima mirovinu. Stopa nezaposlenosti mladih iznosi preko 50%, što je među najvišim stopama u Europi. To ne znači kako je svaka druga osoba starosti između 15 i 24 godine nezaposlena, nego se odnosi samo na mlade aktivne na tržištu rada.

Već to dovoljno govori o ozbiljnosti problema u gospodarstvu i trebao bi biti dovoljan pokazatelj kako se sa mjerama na tržištu rada poprilično kasni, no mi i dalje idemo u suprotnom smjeru. Broj radnika koji doprinose punjenju proračuna smanjuje se već 6 godina, a broj ljudi ovisnih o proračunskim sredstvima iz dana u dan je sve veći. Privatni sektor izgubio je desetke tisuća radnih mjesta (samo prerađivačka industrija oko 50 tisuća), no država i dalje ne provodi pozitivna restrukturiranja javnog sektora i državnih tvrtki gubitaša. Dok se o rezanju pojedinih povlastica u javnim službama poput školstva ili zdravstva nešto sramežljivo pokušava kako bi se barem privremeno zaustavio rast proračunskih rashoda za plaće, državne tvrtke i dalje uživaju u monopolističkim povlasticama nebitno posluju li pozitivno ili ne. Ipak, porezni obveznici uvijek mogu ponovno sanirati gubitke koje je stvorio netko drugi, ili subvencionirati znatno izdašnije plaće u takvim tvrtkama jer nema političke moći i želje da se problem zaista riješi.

Određene beneficije u javnim službama pojedinačno možda i jesu smanjene, međutim zbog dodatnog zapošljavanja u javnom sektoru ukupna masa plaća kroz godine je sve više opterećivala proračun. Analiza Ekonomskog instituta pokazuje kako je prosječna plaća 2011. godine u javnom sektoru bila 25% veća nego u privatnom (prosjek EU iznosi 15%), ali potrebno je napomenuti kako je ovdje ipak riječ o ukupnom jazu nadnica, a ne usporedbi pojedinaca sa sličnim karakteristikama.

Rashodi za place javnog sektoraUkoliko pogledamo podatke Ministarstva financija o izdvajanjima za plaće koje se isplaćuju iz proračuna, uočljiv je kontinuiran dugogodišnji rast koji niti kriza nije usporila. Štoviše, sa početkom problema u gospodarstvu proračunska izdvajanja za plaće počinju rasti još većim tempom, da bi se u narednim godinama stabilizirala na iznosu oko 3 milijarde kuna većem od onoga s početka gospodarske krize. No problem sa ovakvim rješenjima zaustavljanja rasta plaća jest što se eventualne uštede vrše linearnim rezanjem svima, ili kako bi se kolokvijalno reklo – sjekirom. Razlog toga je kolektivizacija radnih ugovora, rentijerski položaji u kojima dohodak raste zbog staža, a ne sposobnosti, količine ili složenosti posla, te nepostojanje bilo kakvog mjerila kvalitete obavljanja posla.

Sve navedeno će i dugoročno dodatno utjecati na zaposlenost i sustav međugeneracijske solidarnosti, a samim time i iznose mirovina, jer je nemoguće imati stabilno gospodarstvo i sredstva za mirovine ako u njemu radi samo polovina radno sposobnog stanovništva. Stoga je očito kako nije dovoljno zaposliti samo ljude koji traže posao, već i one koji se nalaze izvan tržišta rada i uopće ne traže posao.

Trenutna ili neka buduća Vlada može se igrati sa fiktivnim zapošljavanjima u državnom sektoru kako bi se maskiralo pravo stanje, povećanjima granice za mirovinu, nacionalizacijom drugog stupa ili nekim trećim rješenjem, no sve to predstavlja samo kratkoročan predah u prebacivanju odgovornosti za rješenje socijalnih problema nekom drugom. Jedino dugoročno rješenje (ukoliko ne želimo svoja izdvajanja za državnu mirovinu voditi kao otpisana potraživanja) je ekonomski rast. U današnjoj situaciji, te uz trenutan broj zaposlenih, Hrvatskoj nedostaje više od milijun dodatno zaposlenih radnika koji bi proizvodili dobra i usluge, te na taj način povećali ekonomski rast, ili slikovito rečeno uvećali gospodarski kolač. Ta brojka potrebnih radnika nekad se smatrala dostatnom za napredak, no u trenutnoj gospodarskoj i demografskoj situaciji ona predstavlja potrebu za držanje glave nad vodom. Bizarnost cjelokupnog stanja pokazuje i činjenica da Hrvatska niti u boljoj demografskoj situaciji nije imala preko 2 milijuna osiguranika (uključujući obrtnike i poljoprivrednike), a danas nam je potrebno oko 2,5 milijuna. Usporedbe radi, ako bismo željeli omjer kakav smo imali 1990. godine, danas bi morali imati oko 3,1 milijun zaposlenih radnika.
Jeste li ikad vidjeli takvu predizbornu kampanju?

  1. Veljača 27, 2014 u 10:06 am

    > sustav međugeneracijske solidarnosti

    Svaki put kad vidim te tri riječi sjetim se onog komentara kako je destruktivnost zakona (ili methoda) obično obrnuto proporcionalna površnoj ljepoti ili korisnosti njegovog imena. Tako je to i ovdje. Solidarnost u jednom smjeru…

    Da, jedini izlaz u okvirima ovog sustava je povećana zaposlenost. Ali kako ju postići? Uvjeren sam da nema teorije (niti posla ako se sustav drastično ne promijeni, no to je druga priča) da se to izvede sa sadašnjim ljudima od kojih većina već godinama ne radi. Ti bi radije pljačkali i otimali nego ponovno lopatu u ruke. Zato mislim da je masovna imigracija jedno od “rješenja” za kojim će eurokrati potegnuti u roku od 2-3 godine. Još uvijek moraju riješiti problem “što raditi” jer mislim da je problem strukturne nezaposlenosti u cijeloj EU ogroman i možda nerješiv.

    Inače najbolji način po mojem vlastitom mišljenju bilo bi postupno smanjivanje i konačno otkazivanje penzija prvog stupa, a drugi stup bi smjesta valjalo ukinuti. Također bih ukinuo i minimalac, a što je najvažnije napustio EU i obavio liberalizaciju gospodarstva. Potpuno sam svjestan da niti jedna, a kamoli sve skupa, od tih stavki ne može proći u Hrvatskoj, zato sam uvjeren da će prije doći do kraha sistema nego bilo kakvog pomaka na bolje.

  2. dandy
    Veljača 28, 2014 u 5:32 am

    Očito je da je ovakav sustav generacijske solidarnosti neodrživ i ide prema svom logičnom kraju.
    Mislim da je jedino ispravno osvjestiti ljudima potrebu za osobnom mirovinskom štednjom i omogućiti im da veći dio plaće nekažnjeno (neoprezivo) ulažu u mirovinske fondove drugog i trećeg stupa.
    Mirovina iz prvog stupa je socijalna kategorija, treba ju postupno izjednačiti na nižoj razini i isplaćivati izravno iz proračuna. Mirovinski fond nije proračun i sredstva uplaćena u njega treba štedjeti, investirati i na kraju isplatiti samo onome tko je štedio.
    Za ostale tu je država sa socijslnom mirovinom koja se isplaćuje iz sredstava prikupljenih porezima.

  3. Veljača 28, 2014 u 1:02 pm

    Treba riješavati uzroke raspada sustava, a ne posljedice (mirovinski fond,omjer radnika i penzića). Dakle, valja imati realističku sliku pri tomu:
    1.Većina od tih 385.000 ljudi se NEĆE zaposliti, jer su ili neadekvatne obrazovne strukture,, već skoro pred mirovinom, dugo bez posla i sl. Ono što treba uraditi umjesto povika “Zaposlimo ih” je da se obezijede sredstva za prekvalifikaciju ljudi ,u skladu s potrebama tržišta EU,
    2.Liberalizirati vrlo restriktivnu politiku radnih viza za deficitarne kadrove poput IT, sektora,genetike,nano-tehnologije,medicine i sl., i to van EU (Balkan,Kina,Indija,Malezija,Latinska Amerika, itd.), po uzoru na Njemačku i Skandinaviju i krajnje pojednostaviti proceduru (e-visa),
    3.Radikalan potez u vezi obrazovanja- hitno redefinirati upisne kvote Sveučilišta,7.500 učitelja manjka u osnovnim školama nadomijestite (za prvu ruku) preraspodjelom profesora u srednjom školama (gle,upravo toliko profesora viška), čak i odgoditi upise za 3-4 godine na odsjecima fakulteta koji nemaju šanse naći posao na tržištu EU- rađe plaćati subvenciju studentima,ali kroz kvalitetom provjerena EU sveučilišta ,tržišno prijemčiva.

    Najveća prepreka svim izmjenama je naš mentalitet-htjeli bismo uživati u dobrobiti i prednostima propulzivna društva, a još uvijek branimo bilo kakove izmjene u našoj školjci.

  4. Ožujak 15, 2014 u 9:06 pm

    Glembay, u vezi tvog prvog prijedloga: kako to da se privatniku isplati da ga vlada oporezuje, srajta 20% na plaće i onda mu vrati 80% u obliku nekog idiotskog (s obzirom da ministri smišljaju uvjete itd.) programa, a *ne* isplati mu se da sam iskoristi novac koji ima kako bi napravio što sam smatra da je potrebno?
    Ukidanje minimalca i smanjivanje pomoći radno sposobnima a nezaposlenima bi učinilo čuda.

    Isto vrijedi za treći prijedlog – danas je većina faksova nepotrebna. Zašto ne bi tržište odlučilo što je potrebno? Ja bih sve faksove (svake godine) sve manje financirao dok ne dobiju 0 kn, a u roku od 5 godina mogu si naći druge poslove ili se učiniti tržišno relevantnima.

    > Liberalizirati vrlo restriktivnu politiku radnih viza za deficitarne kadrove poput IT, sektora,genetike,nano-tehnologije,medicine i sl., i to van EU

    Da li je to uopće moguće? Ne vjerujem da se to može raditi bez odobrenja EU.
    Ali, zašto ne izaći iz EU? Koja je korist od ulaska u EU, osim što je našim radnicima lakše otići na posao u EU?
    Izlazak iz EU bi riješio puno problema, ali je sad gotovo nemoguć jer bismo morali vratiti predpristupne fondove i tako smjesta bankrotirali. Zato ćemo morat pričekati dok se EU ne raspadne.

  1. Svibanj 29, 2015 u 4:26 am

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: