Hrvatski mirovinski sustav svodi se na iluzije o budućim uplatama
Ponovno nas očekuju novosti unutar mirovinskog sustava. U najnovijoj reformi, o kojoj je trenutno u tijeku javna rasprava, pomaknula bi se starosna granica za ulazak u mirovinu, te uvelo prijelazno razdoblje za povećanje radnog vijeka do 67. godine života. To znači da bi svi rođeni od 1964. i nadalje, u punu starosnu mirovinu mogli tek sa navršenih 67 godina života ili 41. godina radnoga staža. Prema dosadašnjim najavama, pomicanje granice gotovo je sigurna stvar, a pitanje otvoreno za raspravu je model i trajanje roka prilagodbe. Točnije, hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine.
Taj potez ministar rada Mirando Mrsić pravda činjenicom kako su Hrvati stara nacija s velikim problemima na tržištu rada i mirovinskim sustavom na rubu financijske održivosti. Zaista je vrlo optimistično za mirovinski sustav koji rashode ima gotovo dvostruko veće od prihoda, te omjer zaposlenih i broja umirovljenika koji je odavno pao sa održivog omjera od 2,1 zaposlenog po umirovljeniku na svega 1,18 zaposlenih po jednom umirovljeniku staviti na „rub financijske održivosti“.
Odnos osiguranika i umirovljenika
Budimo iskreni i recimo kako bi hrvatski sustav međugeneracijske solidarnosti odavno bankrotirao da ga građani svake godine ne spašavaju proračunskim novcem. Samo prošle godine ukupni rashodi mirovinskog sustava iznosili su 35,7 milijardi kuna, dok su prihodi iz doprinosa iznosili 19,3 milijarde kuna. Gotovo svu razliku platili su građani plaćajući veće poreze. No čini se kako taj podatak očito nije dovoljno problematičan, jer iako mirovinski rashodi već značajno nadilaze mogućnosti hrvatskog gospodarstva, iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava izvijestili su o povećanju troškova mirovinskog sustava za oko 360 milijuna kuna godišnje. Ovakva odluka za posljedicu će morati imati preoblikovanje proračunskih rashoda, tj. smanjenje izdvajanja nekom drugom dijelu proračunskih korisnika, ili će značiti rast zaduženja i/ili poreznog opterećenja.
Sustav međugeneracijske solidarnosti ili Bismarckov sustav generacijske solidarnosti neodrživ je u odsutnosti nekoliko uvjeta koji su povezani s demografijom, rastom gospodarstva i radnim vijekom stanovništva. Ukratko: svaka generacija mora biti brojčano veća od prethodne, gospodarski rast mora biti konstantan kao i zaposlenost, te mora postojati mala razlika između radnog vijeka stanovništva i očekivanog trajanja životnog vijeka. Kada je ovaj sustav uveden u Njemačkoj u drugoj polovici XIX. stoljeća, očekivano trajanje života je bilo oko 62 godine, a radni vijek do 60. godine života. U takvim okolnostima nema apsolutno nikakvih problema sa održivošću sustava, jer brojni radnici koji uplaćuju u mirovinski sustav svoju mirovinu niti ne dožive. Promjena samo jednog od tih čimbenika dovoljna je da poljulja takav sustav, a Hrvatska i ostatak Europe se trenutno bore sa sva tri. Usporedbe radi, u Hrvatskoj je prosječan životni vijek 79,7 godina za žene i 73 za muškarce, a u mirovinu se prosječno odlazi sa 60,6 godina starosti. Samo 18% umirovljenika u mirovinu je otišlo sa 65 godina starosti i 40 godina radnog staža.
Piramida stanovništva Hrvatske sa projekcijom za budućnost
Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti. Ukoliko se umjesto najavljenih kozmetičkih ne provedu duboke promjene, Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. U Hrvatskoj se udio stanovništva starijeg od 65 godina starosti povećao s 13% u 1991. na 18% u 2011., a u vremenu kada prijelazno razdoblje ove reforme završi, Državni zavod za statistiku procjenjuje kako će udio starijih od 65 godina iznositi 23% ukupnog stanovništva Hrvatske, s nastavkom rasta udjela na 25% u 2051. godini. Sve to može se lijepo vidjeti na slici s desne strane ili još bolje na animaciji DZS-a. Javna rasprava o tome hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine u tom kontekstu dugoročno je potpuno besmislena jer ne rješava problem, nego ga maskira, prolongira i prebacuje na neku buduću vlast, radnike i umirovljenike. Ako sada sa „samo“ 18% stare populacije imamo vrlo velik problem sa održanjem mirovinskog sustava zbog nedostatka radnika u odnosu na broj umirovljenika, kako država planira riješiti taj problem kada za koje desetljeće četvrtina populacije bude starija od 65 godina? Novim zakonom i dodatnim pomicanjem granice za starosnu mirovinu? Iako se već duže vrijeme spominju promjene u sustavima povlaštenih i prijevremenih mirovina, nikakve konkretne mjere nisu niti započele.
Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca 2012. godine iznosio rekordnih 1.217.692, povlaštene mirovine primalo 166.226 umirovljenika (13,6%), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%). Prosječan iznos povlaštenih mirovina iznosio je oko 4.020 kuna, dok “obični” umirovljenici, koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primali 2.184 kuna. Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više od običnih, a na godišnjoj razini iznose nešto iznad 8 milijardi kuna. No kada bi država prestala isplaćivati sve do zadnje povlaštene mirovine, u mirovinskom sustavu i dalje bi postojala rupa od gotovo 9 milijardi kuna.
Europske države također se susreću s problemima održivosti sustava međugeneracijske solidarnosti ili pay-as-you-go sustava, te već intenzivno provode ili rade planove za provedbu spašavanja i dugoročnog održanja svojih mirovinskih sustava, a uzor u tim promjenama vjerojatno traži i Hrvatska:
Austrija do 2017. godine planira u potpunosti ukinuti prijevremenu mirovinu, te između 2019. i 2034. ženama postupno povećavati starosnu granicu za ulazak u mirovinu na 65 godina kako bi se izjednačile sa muškarcima.
Belgija je 2006. donijela Pakt solidarnosti između generacija koji podiže prag za prijevremenu mirovinu sa 58 na 60 godina starosti.
Češka je 2004. pokrenula postupno povećanje dobi za mirovinu osoba rođenih 1968. i poslije, s konačnim ciljem 65 godina starosti za muškarce, te između 62 i 65 godina za žene, ovisno o broju djece.
Danska je 2006. počela provoditi paket reformi pod nazivom Socijalni sporazum, koji pomiče granicu umirovljenja sa 65 na 67 godina starosti u periodu između 2024. i 2027. godine, te pomiče granicu prijevremene mirovine sa 60 na 62 godine u periodu između 2019. i 2022. godine.
Malta do 2026. godine planira izjednačiti muškarce i žene sa trenutnih 60 za žene i 61 za muškarce na 65 godina starosti za oba spola, te produljiti obvezni radni vijek sa 30 na 40 godina staža.
Slovačke reforme povećavaju granicu sa 60 na 62 godine za muškarce do 2007. godine, a za žene do 2016. godine. Također se iznos prijevremene mirovine penalizira sa 6% iznosa po godini prijevremenog umirovljenja, te nagrađuje sa 6% iznosa po godini odgađanja odlaska u mirovinu. 
Švedska je provodila reforme svog sustava još 1999. godine na način da nagrađuje radnike koji u mirovinu odu sa 67 godina, te svojim građanima objavljuje godišnje izvještaje o mirovinskom sustavu, računima, troškovima te beneficijama umirovljenja u pojedinim situacijama.
Britanija do 2020. godine planira povećati granicu za odlazak u mirovinu sa 60 na 65 godine, uz dodatno povećanje na 68 godina starosti između 2024. i 2046. godine.
Većina navedenih primjera pokazuje kako državljani tih zemalja ipak mogu u mirovinu nešto ranije od Hrvata, no treba imati na umu da su njihovi odnosi broja zaposlenika i umirovljenika bolji, stoga i njihov sustav sporije tone. Prema podacima OECD-a prosječan broj zaposlenih Europljana po jednom umirovljeniku je četiri, a većina zemalja već povećava granice za odlazak u mirovinu, prije nego sustav osjeti ozbiljne posljedice. Istovremeno Hrvatska danas ima samo 1,18 zaposlenih po umirovljeniku. Njemačku prema njihovim procjenama oko 2040. godine očekuje nepovoljan odnos sličan trenutnom hrvatskom, a većina ostalih europskih zemalja to će doživjeti oko 2045. 2050. godine najviše problema sa starim stanovništvom i održivosti mirovinskih fondova uz Hrvatsku bi mogle imati Njemačka, Slovenija, Italija i Španjolska.
Mirovinske reforme vrlo su zahtjevne promjene jer traže dugoročne planove i akcije, ali su istovremeno pritisnute kratkoročnim političkim pritiscima. Kako takve promjene i sam sustav uglavnom nisu potpuno shvaćeni od strane javnosti, reforme se često ne provode do zadnjeg trena, godinama odgađaju efekte ili prebacuju na buduću vlast. Ako se reforme mirovinskog sustava provode, najčešće opcije su, kao što je već navedeno u tekstu, serije malih promjena tokom godina koje puni učinak imaju desetljeće ili dva u budućnosti, a tada je već vrijeme za novo podizanje granica. No takve reforme samo su odgađanje problema neodrživosti sustava međugeneracijske solidarnosti, a to pokazuje i dosadašnja povijest mirovinskih reformi u Hrvatskoj. 
Tako su primjerice 1999. između ostalog podignute dobne granice za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu za pet godina, uz prijelazno razdoblje od 1999. do 2007. godine. Pokazuje to i primjer Velike Britanije koja uz postojeću reformu već planira i novo pomicanje granice do 2046. godine, iako trenutno imaju 3,6 zaposlenih po jednom umirovljeniku. Demografski trendovi Hrvatske, ali i cijele Europe pokazuju kako životni vijek postaje se duži, ali i kako se broj radno sposobnog stanovništva sve više smanjuje u odnosu na broj umirovljenika. Takvo ubrzano pomicanje zaposlenika prema umirovljenicima vrši sve veći pritisak na održivost javnih financija i Bismarckov model nije u stanju preživjeti ga. Sve što u budućnosti od takvog sustava možemo očekivati je novo povećanje granice za odlazak u mirovinu.
Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o sustavu koji za svoj opstanak nužno mora povećavati bazu. Financiranje prvog stupa obveznog mirovinskog osiguranja hrvatskog stanovništva temelji se na omjeru između aktivne populacije i umirovljeničke populacije, a njegovi doprinosi izravno se troše za isplatu tekućih mirovina. To znači da sredstva koja danas izdvajamo u prvi stup izdvajamo za trenutne umirovljenike uz obećanje države kako će budući radnici isto učiniti za nas.
Još jedan pokazatelj nemogućnosti dugoročnog spašavanja mirovinskog sustava kakvog danas poznajemo jest činjenica da je za održanje takvog stanja potreban minimalan odnos radnika i umirovljenika 2,1:1, što znači da za trenutnih 1,2 milijuna korisnika mirovine moramo imati više od 2,5 milijuna radnika. Sa ukupnim brojem zaposlenih od 1,3 milijuna i nezaposlenih 316 tisuća građana, uočavamo kako nam za održanje sustava uz trenutan broj umirovljenika nedostaje gotovo 900 tisuća radnika uz punu zaposlenost. Kada ste vidjeli predizborni program koji „garantira“ milijun novih radnih mjesta? O mirovinskom sustavu već sam pisao u suradnji sa Kapitalcem, a malo detaljnije o neodrživosti možete pročitati ovdje.
Zbog svega navedenog građani ne smiju imati nerealna očekivanja od javnog mirovinskog osiguranja međugeneracijske solidarnosti i državne brige općenito, te se sve više moraju samostalno brinuti za vlastitu starost. Ovakvim mirovinskim sustavom i manjkom adekvatnih reformi današnje vlade sigurnost budućih umirovljenika stavljaju u drugi plan kako bi udovoljile trenutnima, a sve probleme guraju pod tepih i odgađaju za neka buduća vremena. Država obećaje sigurne isplate mirovina uz razne dodatke i indeksacije bez obzira na sve, ali niti sama ne obraća pažnju i ne vodi brigu o cijeni takve garancije u budućnosti.
Tekst je također objavljen u Jutarnjem listu.
Monopolizam 
Vidim da se u piramidi očekuje da ćemo živjeti sve dulje. Znači da ćemo biti zdraviji, što se može desiti jedino ako država izgubi monopol u zdravstvu! 😀
Evo i jedne zanimljive reakcije g. Lenića na članak: http://www.jutarnji.hr/-imaju-znanje–iskustvo-i-jeftiniji-su–umirovljenici-bi-trebali-raditi-i-poslije-zaradene-mirovine-/1122588/
Između ostalog:
I na kraju da istaknem još jedan apsurd, u državi socijalne pravde (Ustav), umirovljeniku koji se (samo)zaposli, a prosječno i nije bogat, uskraćuje se mirovina, a s druge strane, ima li umirovljenik izvanredno dobre prihode od imovine, oni nisu zapreka za isplate mirovina.
Za ovo nisam znao, pa to je potpuna katastrofa.
Čestitam na tekstu i objavi u Jutarnjem!
Imam par opservacija za dodati.
Prvo, veseli me primjetiti koliko se često u prave svrhe — svrhe kritike mirovinskog sustava — koristi činjenica što mirovinski doprinosi (doprinos je eufemizam za porez ali ovdje pratim službenu upotrebu da bude jasnije) iz plaća današnjih radnika nisu dovoljni za isplatu mirovina današnjim umirovljenicima. Efekt tog argumenta je dobar 🙂 iako je argument sam po sebi slab. Naime, postoji li suštinska razlika između kune koja se otme doprinosom na plaću i kune koja se otme PDV-om? Mirovinski doprinosi su, kao, namjenski novac, a PDV je, valjda, nenamjenski novac. Ali, što s tim? Nema nikakvog razloga da trošenje prihoda od PDV-a na isplatu mirovina smatramo nečim pogrešnijim ili nedopustivijim nego što je trošenje prihoda od mirovinskih doprinosa u istu svrhu. Pa nigdje ne piše na što će se PDV trošiti, niti da ne smije biti trošen na mirovine. Recimo, kad bi država ukinula mirovinski doprinos/porez koji ide iz plaća radnika i financirala mirovine u potpunosti iz PDV-a, to ne bi u cijelom argumentu o neodrživosti sustava promijenilo ama baš ništa.
Druga stvar, ne sviđa mi se naslov. Naslov implicira da postoji nekakvo magično rješenje, uvoz jednog milijuna radnika, koje može riješiti ovaj problem. Odnosno, bojim se da će argument o penzijama biti samo jedan od argumenata za proimigrantsku politiku centralne državne vlasti — nešto što može biti samo štetno i što treba izbjeći po svaku cijenu.
Treće, nitko nije spomenuo da postoji način da sustav bude održiv, a to je da masa za mirovine bude fiksna neovisno o broju umirovljenika, pa da, ako broj umirovljenika poraste, prosječna mirovina padne. Ljudi su uvjereni da su mirovine premale i da nikako ne smiju padati. A ja kažem da trenutni iznos mirovine, koji se nama čini mali, nije rezultat toga što društvo ne želi dati više, nego toga što nema više, a to što daje nije malo, jer 300 eura hrvatske mirovine je visoko u svjetskim razmjerima. Odnosno, visina mirovine se ne smije promatrati sama po sebi, niti se smije promatrati u odnosu na plaće, cijene i troškove života, ona se mora promatrati u odnosu na kapacitet društva da podnese poreze i preživi, i ako je to dosegnuto, a broj umirovljenika se i dalje povećava, onda visina mirovine jednostavno mora pasti.
Pod naslov koji mi se ne sviđa, mislim na naslov u Jutarnjem, ne na naslov ovog posta.
Naslov za novine ne biram ja nego oni.
Što se ostalog tiče, pošto si u novinama ograničen prostorom, nisam htio previše ponavljati jer smo Kapitalac i ja u prethodnom članku za JL o mirovinama već sve to spomenuli. Tako da sam radije pisao stvari koje uglavnom nismo spominjali, a stavio sam poveznicu na stari članak koga zanima detaljnije.
Jedino je sigurno da će mirovine padati i da će stariji ljudi bez obzira na to koliko su uplaćivali u mirovinski fond postati socijalni slučajevi.
Mišljenja sam da smo dužni umirovljenicima omogučiti dostojanstveniju starost.
Mišljenja sam da je nakaradno umirovljenike s premalom primanjima destimulirati da si pod stare dane radom osiguraju pristojnija primanja.
Svatko tko ostvari uvjete za starosnu mirovinu sa 65 godina trebao bi biti oslobođen bilo kakvih poreza i doprinosa na svoj daljnji rad.
Treba stimulirsti umirovljenike da rade i zarađuju dok god mogu. Zaslužene mirovine su njihovo stečeno pravo i nitko nema pravo uskračivati im daljnje pravo na rad.
Žalosno je to što su mirovine male, a braniti umirovljenicima da rade nešto korisno za sebe i društvo je nehumano. Prijetiti im oduzimanjem mirovine ako žele dalje biti korisni je bolesna ideja socijalističke dogovorne ekonomije u kojoj postoji fiksni broj radnih mjesta pa dulji rad starijih osoba uzrokuje nezaposlenost mladih.
U tržišnom gospodarstvu jeftinija radna snaga je uvjet gospodarskog razvoja, a umirovljenici kojima bi se omogućio rad bez plaćanja poreza i doprinosa mogli bi od problema postati rješenje.
Kad bi dopustili rad umirovljenika bez kažnjavanja oduzimanjem mirovine i bez plaćanja poreza i doprinosa dobili bismo izdašan izvor jeftine radne snage, umirovljenici bi mogli povremenim radom znatno popraviti svoj životni standard i način života, bili bi zdraviji, zadovoljniji i sretniji. Tko neće ili nemože raditi nemora, imat će malu socijalnu mirovinu i životarit će do smrti.
Ovo zadnje nas sve čeka ako nam socijalistička vlada bude produžavala radni vijek iznad 65 godina i u mirovini branila daljnji rad.
Odličan članak i dobra preporuka za trajno rješenje problema a to je postepeno ukidanje pay-as-you-go sistema i prelazak na dobrovoljne penzione fondove kako je to uradio Pinjera u Čileu. Sve ostalo je odgađanje i prebacivanje odgovornosti za kolaps na buduće generacije.
Hrvatski mirovinski sustav nije održiv, rashodi su puno veći od prihoda i stalni trend povećanja rashoda i smanjivanja prihoda je očit i nezaustavljiv.
Krajnje je vrijeme da priznamo činjenicu kako bez pomaganja iz državnog proračuna ne bi bilo isplate mirovina u iznosima koji su im priznati rješenjima.
Dakle, sustav međugeneracijske solidarnosti je propao i ovo što se sada događa šibanje je mrtvog konja.
Vrijeme je za sjahati i nastaviti putovanje na drugi način.
Država je svojim politikama dovela osiguranike i umirovljenike u ovu poziciju pa mora proglasiti bankrot i preuzeti na državni proračun isplatu budućih državnih (socijalnih) mirovina, ali i istovremeno osloboditi sadašnje osiguranike obveze uplate u fond solidarnosti i tako im omogućiti štednju za starost.
Mirovine iz prvog stupa su socijalne, trebaju se financirati iz državnog proračuna i njihov iznos treba ograničiti do iznosa prosječne plaće (ili npr 80% prosječne plaće), a sve buduće uplate sadašnjih osiguranika trebaju ići u sustav kapitalizirane štednje kako bi se na dugi rok izbjeglo da svi umirovljenici postanu socijalni slučajevi.
Neću previše ulaziti u komentare o održivosti sustava. Packe i pohvale (ukoliko ih uopće ima) odradio je autor bloga. Moje sugestije idu u jednom drugom smjeru. Mišljenja sam i stava kako smo mi sami ti koji smo se dužni pobrinuti za sebe. Ako uzmemo sljedeće fakte u obzir, a koje smo dužni plaćati, (15% i 5% MIO), trebali bismo izdvajati u vlastite štednje još jedan određeni iznos (ovisno o mogućnostima). Nedavno sam čitala i Vaš blog koji govori o brutto plaći (što sve plaćamo i kamo ona ide), budući kako su brutto plaće dio kojeg će se država teško odreći, jedino rješenje vidim upravo u štednji za mirovinu koristeći se financijskim proizvodima koji su dostupni na tržištu, a birani prema vlastitim afinitetima.
Problem s tim planom je da Hrvatima, nakon sto im Drzava odere 50% poreza na “bruto” placu ostaje tako malo da jedva pokrivaju postojece troskove zivota, a stednja i tzv. “disposable income” je science fiction. Najgore od svega je sto kad god se u nasoj glupoj indoktriniranoj javnosti nacne tema smanjivanja poreznih davanja za zdravstvo i mirovine (ili nedaj boze privatizaciju istih i potpuno izuzimanje drzave), vecina refleksno, bez ikakvog razmisljanja i logike pocne srat kako je to “divlji neoliberalizam”, kako hocemo da ljudi “umiru na ulicama” itd. Jer naime bolje je da umiru na listama cekanja sa penzijama od 800 kn… Onda ti isti mogu reci kako su “altruisticni”. LOL. U carstvu lazi reci istinu je izdajnicki cin.
Ključna je stvar ljudima otvoriti oči. Suočiti ih s neumoljivim činjenicama o sasvim sigurnoj bijedi budućih umirovljenika zbog sustava koji danas održavamo.
Svi moramo biti svjesni činjenice da se trend smanjenja broja osiguranika i povrćanja broja umirovljenika nemože promijeniti.
Mali broj budućih osiguranika neće moći uzdržavati stalno rastući broj budućih umirovljenika i umirovljenici će živjeti i umirati u bijedi.
Jedino rješenje je u povećanju izdvajanja u štednju, a preduvjet je smanjenje izdvajanja u prvi tzv stup solidarnosti.
Moramo priznati činjenicu da sadašnji umirovljenici nemaju ušteđevinu i da su zbog toga postali socijalni slučajevi koji žive od uplata u fond solidarnosti i isplata većeg dijela mirovina iz državnog proračuna
Dakle ne radi se o ušteđenim mirovinama nego o socijalnoj pomoći.
Za obračun i isplatu socijalne pomoći nije nam potreban skupi birokratski aparat od više tisuća zaposlenika HZMO-a. Trebamo početi štedjeti. Desetak informatički potkovanih stručnjaka moglo bi zamijeniti tisuće sadašnjih birokrata koji se muče prikupljajući podatke o uplatama u mirovinski fond i pažljivo važući koliko je tko uplatio, a novaca u fondu uopće nema.
Samo si izmišljamo nove troškove umjesto da pogledamo istini u oči.
Jako dobra analiza. I vrlo solidni komentari. (Za razliku od foruma pouplarnih portala).
Par mojih mišljenja o mirovinskom fondu, sustavu kakav je danas.
Kad pogledam kako današnji penzioneri (umirovljenici) žive, ja nemam želju ići u takvu mirovinu.
Brojke su neumoljive, sustav je neodrživ na duže razdoblje (10-20 godina).
Mirovinski fondovi , mogu ulagati i neku količni novaca u dionice, sjećam se u vremenima “dioničarskog buma” 2006,2007, da su mirovniski fondovi kupovali dionice na apsloutno previsokim cijenama (Ingra je jedan primjer), neke od tih dionica su izgubile na vrijednosti i više od 80% od tadašnje vrijednosti. Takve činjenice uvjek otvaraju vrata špekulacijama o zloporabi funkcije “fond managera” ili barem o nekompetentnosti. Za korisnike fonda to je isto; (moj) novac su izgubili ili ga predali vlasnicima dionica od kojih su ih kupili.
Ideja novog mirovinskog sustava je bila da se osnuju tri stupa; da su dva stupa individualni , tj. pripadaju osiguraniku, nešto kao bankovni račun. Napravljena je i inicijalna raspodjela po tim stupovima 15 % prvi i 6 % drugi (nisam siguran za ove brojke ali tu negdje), i ideja je bila da se postotak prvog smanjuje a drugog povećava, jer prvi je ta “među generacijska solidarnost i broj ljudi koji je u tom sustavu se smanjuje a u drugom povećava. Ali od uvođenja stupova, raspodjela među stupovima se nije mijenjala, to znači od 1999 godine = 14 godina . Sustav stupova bi se mogao dodatno omekšati, tj. da novac iz drugog stupa možemo koristiti za kupnju nekretnine, stan, kuća, jer i to je neka vrijednost , vrsta ulaganja za starost, recimo to je moguće u Švicarskoj.
Jasno da je inicjalna reforma bila dobar potez, ali tu se stalo, daljnji koraci su izostali.