Izvršenje proračuna 2014. godine

Ministarstvo financija konačno je počelo objavljivati podatke o ostvarenim proračunskim prihodima i rashodima za čitavu 2014. godinu. Rashodi su tako porasli za 2,5 milijardi kuna u odnosu na 2013. godinu, a najveći doprinos tome dali su prijašnje zaduživanje (otplata kamata i kredita koji su porasli za više od pola milijarde kuna), članstvo u EU, te stavka ostali rashodi (38) za modernizaciju HŽ-a i HŽ infrastrukturu koji su preko 700 milijuna kuna veći nego prošle godine. Time je HAC dobio značajno manja sredstva od trošarine, te su porezni obveznici ponovno postali jamac za nove kredite autocesta. 

Autoceste i koncesija

Obzirom kako je pitanje oko koncesije autocesta ponovno aktulano, stavljam jedan tekst napisan za tiskano izdanje Jutarnjeg lista prije nešto više od godinu dana, koji nisam objavio na blogu u cijelosti. Izgleda da se nije puno promijenilo od tada:

Hrvatska je ponovno podijeljena. Tek dosanjani 40-godišnji san o spajanju sjevera i juga u kojem su sudjelovale sve moguće opcije i stranke već se pretvara u noćnu moru. Razlog? Davanje prezaduženih autocesta u koncesiju, ili kako se od nedavno govori – monetizaciju. Još 2001. godine kada je tadašnji premijer Ivica Račan najavio izgradnju autoceste do 30. lipnja 2005. dočekao ga je val kritika iz HDZ-a koji je takav plan smatrao nerealno kratkim. No smjenom vlasti Božidar Kalmeta preuzima dirigentsku palicu i uspjeva završiti dionicu četiri dana prije roka, te dolazi do kratkotrajnih razmirica oporbe i vlasti koja je počela sve zasluge za realizaciju projekta pripisivati sebi. 26. lipnja 2005. Hrvatska je velikom svečanosti obilježila to povijesno spajanje, a tom prigodom pozdravljeni su i Savka Dabčević-Kučar i Ivica Račan i Ivo Sanader. Još prilikom otvaranja 380 kilometara duge dionice Zagreb – Split politički govori i novinski naslovi bili su prepuni hvale i najava o profitabilnosti već 2010. godine, a prema tadašnjim riječima Radimira Čačića, do 2014. autoceste više neće trebati niti dopunsko financiranje iz proračuna u vidu trošarina na gorivo tako da će one financirati državu, a ne obratno. Nacional prenosi kako će utjecaj autoceste biti nesaglediv. Ova autocesta stvorit će nove zone, doći će do naglog razvoja turizma i drugih gospodarskih aktivnosti, do svakodnevnog povezivanja jadranskih gradova: Šibenik, Zadar i Split postaju gradovi na pola sata udaljenosti, stanovništvo se zapošljava, komunicira, školuje se. Dalmatinska zagora pretvara se u Toskanu ili Provansu, otvara se prostor Zagore i Like, dobivamo potpuno novu dimenziju koje sada ni sami nismo do kraja svjesni i čije potencijale još ni u naznakama ne iskorištavamo.

Pogrešno formulirana pitanja daju pogrešne odgovore

Nov@ TV ovih je dana naručila nekoliko anketa o aktualnim događanjima u državi. Tako su između ostalog proveli pitanja o fiskalizaciji i koncesiji autocesta i zaključili kako javnost većinom podržava fiskalizaciju (81,6%) jer smatraju da će to riješiti sivu ekonomiju, te kako većina stanovnika (61,1%) ne podržava davanje autocesta u koncesiju jer su one ponos Hrvatske i snažan poticaj turizmu. No da su ova dva pitanja postavili na malo drugačiji način, vjerujem kako bi rezultati bili potpuno drugačiji.

Priče kako imamo visoke poreze jer ih neki izbjegavaju jednostavno nisu točne. Država troši onoliko koliko ubere poreza, a često i više od toga. Porezni prihodi su ti koji pokušavaju pratiti državnu potrošnju, ne obratno. Uvođenjem fiskalizacije, te širenjem porezne baze kako bi se prikupio porez iz više izvora nećemo plaćati manje poreza, nego upravo suprotno. Novi nameti koji dolaze sa fiskalizacijom mogu samo poskupiti finalni proizvod jer fiskalizacija od trgovaca između ostalog zahtjeva najam opreme i internet vezu, što predstavlja dodatan trošak koji će se u određenom postotku prebaciti na krajnje potrošače. Iznos nenaplaćenih poreza i veličina sive ekonomije dokaz su sve represivnije porezne politike zbog koje brojni porezni obveznici traže rupe u zakonima – ne zato što su lopovi i kriminalci nego zato što pokušavaju opstati i živjeti od svog rada. Pravilno postavljeno pitanje ove ankete trebalo je glasiti: “Želite li poskupljenje roba i usluga, te rast nezaposlenosti?”

Autoceste su većinom potpuno neisplative, prezadužene i građene zbog političkih bodova, ne ekonomske isplativosti. Njihov trenutni dug iznosi 30 milijardi kuna, a zaposlenih u Hrvatskoj je 1,4 milijuna. Za sve one koji smatraju da autoceste snažno doprinose razvoju turizma neka pogledaju grafikon s desne strane i pokušaju iz njega zaključiti kada je sagrađena autocesta prema Dalmaciji. Teško? Možda pomognu ove podjele dolasci po županijama ili grafikon noćenja po županijama.

Ukoliko i dalje smatrate kako su autoceste preduvjet razvoja turizma i dolaska turista, pogledajte postotnu podjelu prijevoznih sredstava kojima turisti dolaze u Hrvatsku i u kojem smjeru se kreće udio cestovnog prijevoza.

U engleskom jeziku postoji jako dobra izreka – put your money where your mouth is, a pravo pitanje koje se trebalo nalaziti u ovoj anketi glasi: “Jeste li spremni dati minimalno 22.000 svojih kuna kako bismo kupili autoceste od banaka?”

Desnica na nogama

Nedavne izjave o mogućnosti davanja autocesta u koncesiju digle su oporbu i ostale proračunske korisnike na noge:

Ukoliko se odluči na monetizaciju autocesta u recesijsko vrijeme, Vlada će protiv sebe imati oporbu, sindikate, nevladine udruge i Crkvu.

Sindikati se, jasno, boje za svoja radna mjesta jer je konzultantska studija ukazala da u Hrvatskoj po kilometru autoceste radi 4 puta više zaposlenih nego Italiji (trećina zaposlenih radi na naplati cestarine), ostali među narodom skupljaju populističke bodove, a naša deklarativno desna stranka ponovno pokazuje kako su ustvari potpuno lijevo orijentirani zagovornici državne kontrole i nacionalizacije:

To bi istodobno bilo javno Vladino priznanje nesposobnosti i nevjerovanja u državu koju vodiš i za koju odgovaraš, ali i prebacivanje financijskog opterećenja sa države na ionako ekonomski iscrpljen i iscijeđen narod. S motrišta zaštite nacionalnih ekonomskih interesa davanje izgrađene infrastrukture, bez koje nema ni društvenog ni ekonomskog života kao što su auto ceste, predstavlja izravan protunacionalni čin.  Onaj tko se to drzne učiniti trebao bi se odmah nakon potpisa ugovora o koncesiji sam prijaviti u Remetinec”, smatra šef HDZ-ovog odbora za financije Goran Marić.

Izvor: HUKA

Pravi pripadnik desne stranke  postavio bi pitanje koje dolikuje desnici, te bi ga zanimalo zašto se toliko čekalo s koncesijom ili privatizacijom neučinkovite i korumpirane državne tvrtke i imovine umjesto populističkog laprdanja o veličini, benevolentnosti i altruizmu države, te demagoškog izljeva brige o napaćenom narodu koji sve to plaća. U državnom vlasništvu narod je u svakom slučaju takve stvari prisiljen plaćati i dalje, u privatnom nije ako ih ne koristi. Nadalje, koncesija nije prodaja. Koncesijom se stječe pravo upravljanja, tj. gospodarske uporabe autoceste i pojedinih objekata, te dužnost održavanja autoceste za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji.

Populizam se nastavlja:

Hrvatski građani će zapravo putem cestarina platiti ne samo tih eventualnih 2,9 milijarda eura koliko bismo dobili od koncesionara već i znatno više; platit će i kamate za 50-godišnje razdoblje i troškove zbrinjavanja viška radnika, ali i iznos ne male zarade koncesionara kroz svih tih 50 godina. Takav potez bio bi najveća obmana i podvala hrvatskom narodu, dok je s ekonomskog motrišta potpuno iracionalan”, izjavio je za Index Goran Marić, saborski zastupnik i predsjednik odbora za financije HDZ-a.

Hrvatske autoceste trenutno duguju 4 milijarde eura, tj. oko 30 milijardi kuna. HAC godišnje na cestarinama prikupi oko 1,3 milijarde kuna, a ARZ 480 milijuna. Dakle, ukoliko zanemarimo postojanje bilo kakvih troškova održavanja, plaća djelatnika i slično, autoceste bi se isključivo od današnjih nivoa prihoda cestarina isplatile za nekih 17 godina. No iz plana otplate kredita za 2012. (ovdje) vidljivo je kako su prošle godine samo rate za kredite bile veće od zarade na cestarinama, a iznosi rata koje dolaze su mnogo veći. Kada se na to dodaju i troškovi održavanja i plaća te prihodi od trošarina, vidimo kako su planirani prihodi za 2012. iznosili 2.75 milijardi, a rashodi 4,12 milijardi kuna. Detaljniji plan prihoda i rashoda (samo HAC) možete vidjeti ovdje. Taj problem nastao je političkim, ekonomski iracionalnim odlukama o pretjeranoj i prebrzoj izgradnji neisplativih dionica, sumnjivim malverzacijama poput financiranja arheoloških iskapanja, preplaćivanja signalizacije, probijanja troškova, te brojnih drugih.  No sve to sada moraju otplatiti hrvatski porezni obveznici dok god je tvrtka u državnom vlasništvu. Ekonomski je potpuno iracionalno održavati status quo tvrtke koja ima veću ratu kredita od prihoda koje ostvaruje, te kojoj veći dio prihoda čine državne potpore, tj. trošarine na gorivo. No, prema predsjedniku odbora za financije HDZ-a, racionalnije je u ime javnog dobra plaćati kamate i kredite desetljećima, te riskirati još veće dugove umjesto odmah barem djelomično zatvoriti dugove novcem od koncesije.

Umjesto da se bavi demagogijom, oporba bi trebala postavljati pitanja o načinu i uvjetima koncesije, hoće li taj novac biti iskorišten za produžetak iluzije i kupovinu socijalnog mira ili će se zaista iskoristiti za stabilizaciju državnih financija, smanjenje duga i opterećenja građana, te poboljšanja rejtinga države i investicijske klime.