Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

Što je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Teorija mrtvog konja

Poslovica koju Indijanci prenose s koljena na koljeno kaže da kada primijetite da jašete mrtvog konja, najbolje je s njega sjahati.

No država ipak ima mnogo naprednije strategije za rješavanje tog problema:

• kupnja većeg biča
• promjena jahača
• formiranje odbora koji bi proučio konja
• gospodarski posjeti drugih zemalja da utvrde kako u drugim kulturama jašu mrtve konje
• snižavanje standarda kako bi mrtvi konji prošli zadane kriterije
• reklasificiranje mrtvog konja u “životno uskraćenog”
• zapošljavanje vanjskih suradnika da jašu mrtve konje
• vezanje više mrtvih konja kako bi povećali brzinu
• povećanje financijskih izdvajanja radi povećanja performansi mrtvih konja
• izrada studija kako bi se utvrdilo hoće li lakši jahači popraviti performase mrtvih konja
• ponovno pisanje uvjeta koje konji moraju zadovoljavati

i naravno

– promoviranje mrtvog konja na upravljačku poziciju.

Zašto je teško smanjiti državnu potrošnju

Državna potrošnja i regulacija nastaju kroz interese unutar vlasti, a jednom kada nastanu, sami sebi daju poticaj za daljnjim rastom. Sredstva koja dijeli država najčešće idu partnerima, koji su obično uključeni u samu organizaciju programa kojem je potrebna dodjela sredstava, te samim time, ujedno imaju i glasačku potporu. Koliko god same ideje bile zanimljive, dobronamjerne ili originalne, teško da sadrže ozbiljniju cost-benefit analizu ili barem dokumentaciju o učincima i rizicima. Čim je program dogovoren, nastaje savez u kojem strane međusobno isprepletenih interesa razmatraju načine potrošnje proračunskih sredstava.

Birokracija pri tome ima snažan poticaj braniti svoje partnere koji su dobili novac i poticati ih na nove projekte koji zahtjevaju dodatna sredstva, jer time i sama birokracija počinje raspolagati većim proračunom, te na taj način osigurava čvršću poziciju. Također im nije u interesu provjeravati partnerske organizacije, jer svaki pronalazak mana u trošenju sredstava mogao bi oslabiti vlastitu poziciju.

S druge strane, partnerske organizacije poput raznih udruga imaju snažan poticaj promovirati svoje ideje što je više moguće, kako bi skupili što više članova, te na taj način zatražiti više sredstava.

Rezultat takve suradnje jest postojanje preko 45.000 nevladinih organizacija u Hrvatskoj, koje zahtjevaju svoje prostore za rad i natječu se za subvencije. Na taj način je u zadnjih 5 godina na račune ovih organizacija uplaćeno 7,4 milijarde kuna iz državnog proračuna. Na stranicama Ureda za udruge možete provjeriti koliko Vašeg novca ide pojedinoj udruzi, ali iz samog naziva programa u velikom dijelu je nejasno na što su sredstva utrošena, te je potpuno nepoznat rezultat financiranog projekta (npr. NIU Jednota u doba elektroničke pošte pod stavkom “Informiranje članova” ima 1.857.171,50 kuna troškova). Tako smo između ostalog obnovili nekoliko nogometnih terena, sudjelovali u plaćanju popriličnog broja izleta, druženja i opijanja po Europi, sudjelovali u istraživanju izvedivosti teorija znanstvene fantastike, donirali za rad internet stranica (koje se nalaze na besplatnom wordpress serveru), sponzorirali ljubitelje puževa, platili izradu nebrojenih umjetničkih djela, te čak financirali i rad udruge koja se zalaže za skuplju struju građanstvu.

Rezanje financijske pomoći udrugama trebao bi biti cilj Vlade. Mnoge od njih drže se poprilično pritajeno i nemaju posebnu vrijednost. Druge su jednostavno štetne, jer uzimaju proračunski novac kako bi ostvarile svoje privatne ciljeve, a konačni rezultat njihovog rada istovremeno je u suprotnosti sa željama populacije. Čak bi i razumna socijalna vlast trebala uvidjeti da je većina toga nedvosmisleno bacanje novca, a ostatak je upitno namjenski iskorišten, uz gotovo nikakvu odgovornost za nenamjenski utrošena sredstva. Istinski liberalna vlast prekinula bi državne donacije i raspustila glomazni birokratski aparat koji se njima bavi, te umjesto uzimanja dodatnih poreznih sredstava prepustila građanima doniranje organizacija prema vlastitom nahođenju i preferencijama.

Kao što svi znamo, interesi javnosti su poprilično šaroliki, te će svaki pokušaj promjene financiranja udruga dovesti do gubitka određenog glasačkog tijela. Nažalost, iz tog razloga vlast se neće pretjerano uplitati u status quo, što će samo rezultirati rastom broja organizacija.

Ured za promet upozorava

Čovjek bi pomislio kako su građani Zagreba zadovoljni razvojem situacije na tržištu taxi prijevoznika, ali Mijo Bezer iz Gradskog ureda za promet izlaže upozorenje kakvo može doći samo iz redova birokracije:

Gospodarska kriza i liberalizacija taksi-tržišta dovela je do toga da su svi veći autotaksi-prijevoznici snizili cijene svojih usluga. Ipak, kako napominje Mijo Bezer iz Gradskog ureda za promet, nemilosrdna borba dampinškim cijenama u konačnici bi mogla ugroziti opstanak pojedinih vozača kojima su se znatno smanjili prihodi. Cijena kilometra pada ispod pet kuna, a to je kritična cijena jer dobiti onda više nema.

Ne brinite gospodine Bezer, oni su privatnici i ne mogu si dopustiti dugoročno poslovanje s gubitkom, za razliku od državne ili gradske tvrtke. Ukoliko u ovom trenutku ne vide mogućnost zarade s takvim cijenama, ne bi ih niti spuštali na te razine.

Ukratko, tržište obavlja svoju funkciju. No sad je na redu birokracija da ponovno zamuti vodu, te proglase svoje interese “interesima građana”. Ostatak članka daje naznake kako su ovakve izjave mogle nastati. Čini se kako je Željko Petković, predsjednik udruženja Radio taksi Zagreb, počeo lobirati u Gradskom uredu za promet:

Između ostalog smo svim konkurentnim tvrtkama predložili da zajedno sjednemo za stol i da ministarstvo donese zakon kojim bi se primjenjivao isti standard.

Naravno, uz dogovoreni standard vjerojatno će doći i dogovorene cijene, tj. niže od propisanih biti će proglašene dumpingom i nelojalnom konkurencijom, te kao takve – kažnjavane. Sve ovo već podsjeća na tipični, puno puta viđeni primjer državničke brige o dobrobiti svojih građana, pardon, svojih interesa.

Zaspeš kao poručnik, probudiš se kao general

Još malo o korupciji i porastu birokracije:

Da je hrvatska policija u samo jednom danu dobila čak 85 novih glavnih policijskih savjetnika, potvrdili su i u službenom dopisu iz Ministarstva unutarnjih poslova, iako nisu htjeli govoriti o tome na osnovi kojih zasluga su policajci dobili tako visoke činove i koje su činove imali do unapređenja. Kažu, priječi im Zakon o zaštiti osobnih podataka.

Jutarnji list piše da su među odlikovanima i tajnica Ministarstva Kristina Božinović, tjelohranitelj ministra Karamarka, pa i aktualni ravnatelj policije Oliver Grbić, koji je, iako na čelnoj funkciji, dosad imao tek čin samostalnog policijskog inspektora. U 20 godina hrvatske policije, prije Karamarkove uredbe, taj najviši čin imalo je 39 policajaca, a preko noći ta je brojka narasla na 124 policijska generala, koji bi u svim idućim kadroviranjima morali dobiti novo radno mjesto adekvatno svom činu, a to su sve odreda rukovodeća mjesta zapovjednika i načelnika. Tko god je zatečen na određenom radnom mjestu, može mu se priznati čin toga mjesta, a ukoliko dobiju otkaze, odštete bi mogle biti visoke.

Karamarkov potez je školski primjer kupovine lojalnosti tuđim novcem.

Uništavanje radnih mjesta

Otvaranje novih radnih mjesta posvuda je glavna tema. Nezaposlenost i kreiranje novih radnih mjesta uvijek su na vrhu prioriteta u anketama. No, otkuda dolaze poslovi? Velika ulaganja u autoceste, mostove, poljoprivredu, stanogradnju i ostala Potemkinova sela nisu urodila plodom, a nezaposlenost raste iz mjeseca u mjesec. Neki od razloga za nezaposlenost su minimalna plaća koja s tržišta izbacuje manje produktivnu radnu snagu, naknade za nezaposlene koje omogućavaju odbijanje raznih poslova i sve veće oporezivanje. Političari i zagovornici državne potrošnje i kreiranja radnih mjesta imaju otprilike ovakav stav:

Ukoliko imamo zaposlenu osobu A i nezaposlenu osobu B, moramo osobi B kreirati radno mjesto. To možemo napraviti isključivo oporezivanjem osobe A. Dakle, osoba A koja je zarađivala 10.000kn, sada će nakon poreza zarađivati 5.000kn, a osoba B dobit će neki birokratski posao i plaću od 5.000kn i sve je na mjestu.

No ovo nije točno. Bogatstvo ne postoji samo po sebi, nego ga prvo treba stvoriti. Osoba A neće htjeti obavljati istu količinu posla i istu odgovornost za upola manju plaću, te će pomalo smanjivati svoj trud. Iz tog razloga društvo gubi dio korisnosti osobe A. Ali tu je osoba B koja sad ima posao. No, koliko je posao osobe B koristan za društvo, kad društvo ne želi plaćati posao osobe B svojevoljno, već mu se prisilno oduzima putem poreza?

Dakle, oporezivanje osobe A je štetno za društvo, ali i njenog poslodavca. Taj radnik sada radi manje, ili traži drugi, manje stresan i odgovoran posao, što za poslodavca predstavlja gubitak dobrog radnika. Ukoliko poslodavac želi zadržati osobu A, morat će joj povećati plaću kako bi vratio razinu produktivnosti. Ovo dovodi do povećanja troškova poslodavca, koji dovode do povećanja cijene finalnih proizvoda koje potrošači kupuju. Još jedan problem oporezivanja je nevoljkost otvaranja drugih kompanija, koje bi dale stvarni posao osobi B. Nova kompanija neće se otvoriti jer se mogućnosti zarade smanjuju povećanjem poreznog opterećenja, a rizik ulaganja ostaje isti ili čak raste.

U slučaju takvog oporezivanja i preraspodjele bogatstva, količina bogatstva ne ostaje ista kako neki zamišljaju, nego opada. Drugim riječima, ovakvo oporezivanje i preraspodjela znače uništavanje bogatstva. Uz to, također postoje i administrativni troškovi ubiranja poreza, koji se zapravo svode na čisto transferiranje, umjesto kreiranje novih vrijednosti.

Umjetni poslovi kreirani od strane države nisu rješenje, jer takvi poslovi ne proizvode nove vrijednosti, tj. bitna je zdrava produktivna aktivnost, a poduzetnici nisu voljni ulagati svoja sredstva u nesigurnim vremenima, kada im država uzima velik dio zarađene vrijednosti. Nažalost, u takvim vremenima, država pojačano širi birokraciju i investira u često neisplative mastodontske projekte, kako bi umjetno povećala zaposlenost. Takvim potezima potrebna je veća količina novca koja se ubire većim porezima ili zaduživanjem.

Za kraj, evo problema Grčkog stanja sažetog u jednoj slici:

Grčki državni aparat u 30 godina narastao je za više od 100%, dok je populacija u istom periodu narasla oko 20%. Ovaj graf prikazuje samo porast birokracije, ali ne i porast njihovih plaća.