Na putu prema gore

Rastemo. Idemo gore. Ne, pri tome ne mislim na industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, gospodarstvo ili BDP općenito. Jedino što u Hrvatskoj posljednjih godina kontinuirano raste su proračunski rashodi i deficit. Shodno tome, naravno, rastu i porezi. Tragikomediju situacije odlično je sumirao tportalov naslov članka „Nastavljamo štednju, ali troškovi rastu“ vezan uz nove „Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje od 2014. do 2016. godine.”

Štednja o kojoj se priča nije štednja vezana uz smanjenje proračunskih rashoda i strukturne reforme, nego „štednja“ bazirana na rastu poreznog opterećenja u očajničkom pokušaju pokrivanja bujajućih rashoda. Spomenute trogodišnje smjernice trebale bi predstavljati praznik za sve oni koji smatraju kako je rast državne potrošnje dobar smjer. Vlada predlaže snažan rast proračunskih rashoda uz eksploziju novog zaduženja i rasta proračunskog deficita, te bi samo iduće godine proračun trebao narasti 8 milijardi kuna.

Mjesta za bitnije smanjenje rashodne strane nema, kazao je ministar Linić, što zbog negativnog učinka ulaska Hrvatske u EU, što zbog visokog javnog duga, koji je rastao zbog pokrivanja gubitaka unazad dvije godine, poput brodogradnje, željeznice, zračnog prometa i zdravstva. Istina, neke stavke poput članstva u EU su zadane, druge stavke poput rasta kamata na prijašnje kredite uglavnom naslijeđene od prethodnih vlasti. Većina proračuna ipak nije zadana i dobar dio problema uzrokovan je vlastitim potezima kupovine socijalnog mira, te manjkom političke volje i snage za provedbom potrebnih strukturnih reformi. Provođene su samo kozmetičke reforme koje se zapravo svode na pokrivanje dospjelih nepodmirenih dugova novim zaduženjima, bez reformi financiranja i organizacije poslovanja. Od dolaska trenutne Vlade na vlast krajem 2011. broj zaposlenih u administraciji povećao se za 5.061 osobu, u javnoj upravi za 66 osoba, u obrazovanju 612, u zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi za 3.087 itd. U vremenu od 2007. do 2013. obrazovanje je dobilo 12.000 novih djelatnika, zdravstvena zaštita i socijalna skrb 8.500, a administrativne djelatnosti dodatnih 5.000 zaposlenih. Sve to dovelo je do rasta izdvajanja za plaće u državnom i javnom sektoru. Čekamo li zbog toga kraće u redovima, rješavaju li se zahtjevi brže, imamo li nove i kvalitetnije usluge ili samo imamo veće poreze? Subvencije ponovno rastu, usprkos tome što do sada utrošen novac nije dao bilo kakve pozitivne rezultate. 2012. godine razlika prihoda i rashoda opće države iznosila je 6,3 milijarde kuna, gotovo jednako kao ukupan iznos danih subvencija.

Jedini koji su u svemu ovome nastradali su radnici privatnog sektora, dok je javni ostao gotovo neokrznut. Od 2007. do 2013. prerađivačka industrija izgubila je gotovo 50.000 radnih mjesta. Zbog pada prihoda i potrošnje građana nastradala je i trgovina u kojoj je izgubljeno 30-ak tisuća radnih mjesta, te brojni drugi sektori koji pune proračun, no država je nastavila zapošljavati i opterećivati proračun kao da ne postoji problem s proračunskim rashodima. U nesigurnim uvjetima poslovanja, neprestanih izmjena pravila poslovanja i poreza ne možemo očekivati zdravu investicijsku klimu i rast zapošljavanja, a nedavna ministrova izjava kako bi najradije uveo 50 posto poreza na dobit bankama i telekomima, a vjerojatno zapravo svima za koje smatra da ostvaruju „ekstraprofit“, nikako nije poziv dobrodošlice niti domaćim niti stranim investitorima. Investicije nisu kratkoročni projekti, a ukoliko investitori zaključe da se regulacije i zakoni svako malo mijenjaju, često odustaju od investicije ili svoj novac ulažu na nekoj drugoj, manje rizičnoj lokaciji.

Marina Klepo povukla je vrlo zanimljivu usporedbu rekavši da Vlada u idućoj godini povećava troškove zaposlenih u državnom i javnom sektoru za otprilike isti iznos koliko planira uprihoditi dizanjem PDV-a na turizam i ugostiteljstvo, te hranu poput šećera, ulja, vode i dječje hrane. Ali to nije dovoljno za ostale rashode. Uz međustopu PDV-a, Vlada planira povećati proračunske prihode i rastom trošarina na gorivo i duhanske proizvode, koji će za posljedicu imati rast maloprodajnih cijena ostale robe. Ministar financija Slavko Linić tu odluku pravda činjenicom kako Hrvatska u odnosu na EU ima niske trošarine na gorivo i duhanske proizvode. To je istina, ali nije opravdanje za dizanje opterećenja. Također je istina i kako je Hrvatska u samom vrhu po visini PDV-a, točnije odmah iza Mađarske, ali tu nema govora o sniženju stope kako bismo se harmonizirali s većinom europskih zemalja. Uz to, 1. srpnja 2013. uvedene su trošarine na prirodni plin i električnu energiju kako bismo se uskladili sa EU, tako da se razlozi novih povećanja trošarina na energente ne mogu više pravdati usklađivanjem s minimalno propisanim europskim trošarinama, nego samo pokušajima zatvaranja proračunske rupe koja raste. Najava budućih proračuna očigledno je priznanje bezidejnosti ili nemoći provedbe reformi, jer plan predviđa rast proračunskih rashoda za 8 milijardi iduće godine, dodatnih 5,3 milijarde u 2015., a godinu potom bit će uvećani za još 4,6 milijarde kuna.

Zašto je sve ovo loše? Vratimo se ponovno malo unatrag. Predkrizne 2007. godine proračun je iznosio 111 milijardi kuna, tj. 118,7 milijardi rashoda opće države. Do kraja 2008. rashodi su porasli na 118,5 (opće države na 130,2) milijardi, dakle za 11,5 milijardi kuna ili gotovo 10%. U samo tih godinu dana rashodi za naknade zaposlenih u državnom i javnom sektoru porasli su za 2,5 milijarde kuna, a socijalne naknade u istom periodu porasle su 4,5 milijardi. Unatoč tome što je nastupila kriza i drastičan pad proračunskih prihoda, Hrvatska je na krizu odgovorila daljnjim rastom proračunske potrošnje i zaduživanjem, što je do 2012. godine dovelo do razlike prihoda i rashoda od 30 milijardi kuna. Kamate na podignute kredite skočile su sa 4,5 milijardi 2007. godine na očekivanih 12,5 milijardi iduće godine. Već sada gotovo svaka deseta kuna prikupljena u proračun odlazi na plaćanje kamata za dosadašnje neodgovorno ponašanje. Sve to iz nekog nepoznatog razloga prezentira se kao štednja i bolni neoliberalni rezovi. Hrvatska je socijalna država u kojoj većinu proračuna predstavljaju socijalni transferi. Ti transferi narasli su sa 55 milijardi kuna 2007. godine na 64,4 milijarde u 2012, tj. za 17%. Da su ukupni proračunski rashodi sve ovo vrijeme zadržani na razini iz 2007. godine, hrvatski bi porezni obveznici uštedjeli ukupno 67,7 milijardi kuna, što je više nego dovoljno za godišnju isplatu svih mirovina, troškova zdravstva, porodiljnih naknada, naknada za nezaposlene, te ostalih socijalnih transfera, čak i ovako visokih kao prethodne godine.

Usporedba rashoda opće države u troškovima naknada za zaposlenike državnog i javnog sektora 2007. i 2012. iznosi 4,3 milijarde, a ukoliko pretpostavimo da je tokom tih 5 godine samo zadržan postojeći nivo mase plaća (dakle bez ikakvog dodatnog zapošljavanja i rezanja plaća postojećim zaposlenicima), uštedjelo bi se nemalih 19,3 milijarde kuna (crvena površina na grafikonu lijevo) u odnosu na trenutnu situaciju. U Hrvatskoj dakle nema govora niti o zadržavanju troškova u odnosu na predkrizno vrijeme, a kamoli da možemo pričati o štednji.

Sadašnja Vlada radi upravo ono što su radile sve dosadašnje vlade i nada se suprotnim rezultatima iako su gospodarstvo i javne financije u puno lošijoj situaciji. Postavljanje plana budućih rashoda na 141,6 milijardi, čak i uz potpuno neutemeljene i teško ostvarive projekcije o rastu BDP-a i poreznih prihoda dugoročno je potpuno neodrživo stanje. Predkrizni maksimum poreznih prihoda iznosio je 115,7 milijardi, do 2012. pao je na 109,6 milijardi kuna, a Vlada u 2014. planira uprihoditi 114,3 milijarde kuna, u 2015. 120,7 milijardi, a 2016. godine 126,2 milijardi kuna, pretežno se oslanjajući na rast prihoda od PDV-a. Zbog činjenica da su proračuni u proteklih 10-ak godina svaki put loše isplanirani i da su zahtijevali rebalanse, te da su projekcije gospodarskog rasta i poreznih prihoda preoptimistične, za očekivati je kako će stvarni deficit biti daleko veći od predviđenog, a uvjeti za rast gospodarstva i dalje neće biti omogućeni.

Tekst je objavljen u Jutarnjem listu.