Cijena mogućeg štrajka javnog sektora

Što je zajedničko radnicima u državnoj upravi, zdravstvu, obrazovanju, policiji, kulturi, carini, mirovinskom, pošti, elektroprivredi, ZG Holdingu, željeznici, zračnim lukama i vodoopskrbi? Osim što plaće uglavnom dobivaju iz proračuna, također su najavili i zajednički generalni štrajk. Čelnici pet sindikalnih središnjica tako su prošlog tjedna održali konferenciju za novinare na kojoj su izvijestiti o Rezultatima osobnog izjašnjavanja o organiziranju generalnog štrajka i daljnje aktivnosti. Od ukupno 382.190 članova sindikata, 71,65 posto izašlo je na glasovanje, te je od 273.839 glasova 92,31 posto izjašnjeno za opći štrajk.

Jedan od problema štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja uglavnom monopolistički. Štrajk radnika pojedinog trgovačkog lanca jednostavno će kupce preusmjeriti u kupovinu kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog, željezničkog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja, a usluge poput željezničkog prijevoza, edukacije ili odvožnje smeća u tom periodu građanima jednostavno nisu dostupne. Štrajk privatnog sektora test je između poslodavaca i posloprimaca. Radnici se odriču plaća za vrijeme štrajka, a poslodavci zarade koja bi postojala u normalnom poslovanju. Obje strane snose gubitke, te imaju želju pronaći kompromis u što kraćem vremenu. Radnici znaju da ukoliko pretjeruju sa zahtjevima mogu poslodavca učiniti nekonkurentnim, te upropastiti i tvrtku i svoja radna mjesta. S druge strane, poslodavci koji pretjeruju s pritiskom vrlo brzo će izgubiti najbolje radnike. Štrajk javnog sektora koji nije opterećen bankrotom svoju snagu bazira na političkim pritiscima. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom u kojoj su brojne usluge nedostupne zbog monopolističkih privilegija, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači i brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika kako bi nervozna vlast udobrovoljila glasače. Ovaj proces jedan je od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti državno garantiranih monopola, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Država predator

Hrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Zašto je teško smanjiti državnu potrošnju

Državna potrošnja i regulacija nastaju kroz interese unutar vlasti, a jednom kada nastanu, sami sebi daju poticaj za daljnjim rastom. Sredstva koja dijeli država najčešće idu partnerima, koji su obično uključeni u samu organizaciju programa kojem je potrebna dodjela sredstava, te samim time, ujedno imaju i glasačku potporu. Koliko god same ideje bile zanimljive, dobronamjerne ili originalne, teško da sadrže ozbiljniju cost-benefit analizu ili barem dokumentaciju o učincima i rizicima. Čim je program dogovoren, nastaje savez u kojem strane međusobno isprepletenih interesa razmatraju načine potrošnje proračunskih sredstava.

Birokracija pri tome ima snažan poticaj braniti svoje partnere koji su dobili novac i poticati ih na nove projekte koji zahtjevaju dodatna sredstva, jer time i sama birokracija počinje raspolagati većim proračunom, te na taj način osigurava čvršću poziciju. Također im nije u interesu provjeravati partnerske organizacije, jer svaki pronalazak mana u trošenju sredstava mogao bi oslabiti vlastitu poziciju.

S druge strane, partnerske organizacije poput raznih udruga imaju snažan poticaj promovirati svoje ideje što je više moguće, kako bi skupili što više članova, te na taj način zatražiti više sredstava.

Rezultat takve suradnje jest postojanje preko 45.000 nevladinih organizacija u Hrvatskoj, koje zahtjevaju svoje prostore za rad i natječu se za subvencije. Na taj način je u zadnjih 5 godina na račune ovih organizacija uplaćeno 7,4 milijarde kuna iz državnog proračuna. Na stranicama Ureda za udruge možete provjeriti koliko Vašeg novca ide pojedinoj udruzi, ali iz samog naziva programa u velikom dijelu je nejasno na što su sredstva utrošena, te je potpuno nepoznat rezultat financiranog projekta (npr. NIU Jednota u doba elektroničke pošte pod stavkom “Informiranje članova” ima 1.857.171,50 kuna troškova). Tako smo između ostalog obnovili nekoliko nogometnih terena, sudjelovali u plaćanju popriličnog broja izleta, druženja i opijanja po Europi, sudjelovali u istraživanju izvedivosti teorija znanstvene fantastike, donirali za rad internet stranica (koje se nalaze na besplatnom wordpress serveru), sponzorirali ljubitelje puževa, platili izradu nebrojenih umjetničkih djela, te čak financirali i rad udruge koja se zalaže za skuplju struju građanstvu.

Rezanje financijske pomoći udrugama trebao bi biti cilj Vlade. Mnoge od njih drže se poprilično pritajeno i nemaju posebnu vrijednost. Druge su jednostavno štetne, jer uzimaju proračunski novac kako bi ostvarile svoje privatne ciljeve, a konačni rezultat njihovog rada istovremeno je u suprotnosti sa željama populacije. Čak bi i razumna socijalna vlast trebala uvidjeti da je većina toga nedvosmisleno bacanje novca, a ostatak je upitno namjenski iskorišten, uz gotovo nikakvu odgovornost za nenamjenski utrošena sredstva. Istinski liberalna vlast prekinula bi državne donacije i raspustila glomazni birokratski aparat koji se njima bavi, te umjesto uzimanja dodatnih poreznih sredstava prepustila građanima doniranje organizacija prema vlastitom nahođenju i preferencijama.

Kao što svi znamo, interesi javnosti su poprilično šaroliki, te će svaki pokušaj promjene financiranja udruga dovesti do gubitka određenog glasačkog tijela. Nažalost, iz tog razloga vlast se neće pretjerano uplitati u status quo, što će samo rezultirati rastom broja organizacija.