Opet to tržište

U Hrvatskoj nije neobično da se za brojne gospodarske probleme proziva (slobodno) tržište:

Hrvatska je 19. veljače dobila potpuno liberalizirano određivanje cijena goriva, te od tog dana država više ne određuje maksimalnu dopuštenu cijenu goriva. Posljednja najviša ‘državna’ cijena za eurosuper 95 bila je 10,29 kuna, a jučerašnja liberalizirana iznosila je 11,14 kuna. To je poskupljenje od 85 lipa, piše današnja Slobodna Dalmacija.

Međutim kada tekstovi o protivljenju bilo kakvoj liberalizaciji tržišta počnu dolaziti iz poslovnih tjednika, to je već zabrinjavajuće:

Jasno se vidi kako u stvarnom životu funkcionira liberalizacija tržišta naftnih derivata u Hrvatskoj, koja je dovela do toga da je benzin od 19. veljače poskupio 8,3 posto, a dizel 6,5 posto. I može se očekivati da će gorivo biti još skuplje.

Benzinske postaje mogu mijenjati cijene svakih sat vremena ako žele. Srećom, cijene se zasad mijenjaju u prosjeku jednom na tjedan. Ipak, nastao je kaos. Kada je Ministarstvo gospodarstva određivalo maksimalne cijene naftnih derivata svaka dva tjedna, građani su dan prije znali koliko će gorivo poskupiti ili pojeftiniti.

Pekare mogu mijenjati cijene kruha svaki sat ako žele, trgovine cijene vode, kafići mogu imati happy hour, restorani različite cijene ovisno poslužuju li ručak ili večeru, ali nepošteno je da se cijene goriva mijenjaju češće od jednom u 14 dana, bez prethodne najave u medijima? Nadalje, samo uklanjanje propisane cijene ne znači da je tržište liberalizirano dok god i dalje postoje brojne regulative i snažne prepreke za dolazak konkurentskih kompanija.

Cijena jedne litre Eurosupera 95 u posljednja je četiri mjeseca skočila za čak 85 lipa, a litra Eurodizela skuplja je čak 63 lipe. To znači da vozač koji troši 50 litara benzina na mjesec sada za istu količinu goriva daje 42,5 kuna više, a za 50 litara Eurodizela 31,5 kuna više.

Uz sve to paničarenje o poskupljenjima nakon famozne liberalizacije tržišta, čovjek bi pomislio kako prije navedene pošasti u Hrvatskoj nije bilo rasta cijene goriva, te kako travanjsko povećanje trošarina na gorivo, a samim time i osnovice za obračun PDV-a, nije imalo utjecaj na ukupnu cijenu. No ukoliko pogledamo kretanje cijene Eurosuper 95 od 2012. godine do danas, te kretanje trošarina i PDV-a, možemo uočiti kako je cijena litre benzina bez poreza 21.08.2012. godine iznosila 5,86 kn, porezi 5,15 kn, a 07.07.2014. cijena litre istog goriva iznosila je 5,44 kn, dok su ukupni porezi porasli na 5,93 kn. Drugim riječima (iako je u porastu), cijena neoporezivane litre benzina još uvijek je niža nego prije dvije godine, no ukupan iznos korisnicima je veći zbog rastućih državnih nameta.

Ukratko, problem su kompanije koje su sposobne graditi platforme za crpljenje nafte, prateće brodove, trenirati, opremati, podržavati i plaćati timove ronioca koji po nekoliko tjedana ili mjeseci neprekidno borave i rade na velikim dubinama, preraditi naftu i isporučiti ju na benzinsku postaju u vašoj blizini za samo 5,44 kn po litri, a ne država koja istovremeno uzima 5,93 kn samo zato jer je iz spremnika benzinske postaje prešla u rezervoar vašeg vozila. A porez na dobit, te porezi i prirezi radnika naftnih kompanija ovdje nisu niti uračunati.

Za kraj, unatoč očekivanjima kako nikad više nećemo vidjeti pad cijene, danas je litra Eurosupera pojeftinila 15 lipa bez da je država to propisala.

EU želi ograničiti brzinu? Za sad ne

Index, 24sata, Večernji, Danas.net, itd. prenose vijest koja uz sve dosadašnje ideje iz kuhinje Europske komisije zapravo ne zvuči čudno:

Maksimalna dozvoljena brzina vožnje automobilom na teritoriju Europske unije uskoro bi mogla biti 115 km/h. Europska komisija zaziva uvođenje limitatora u sve automobile, koji će onemogućiti vožnju bržu od dozvoljene.

Srećom, ovaj put vijest nije točna, a to potvrđuje i objava Europske komisije:

Izvještaji u medijima posljednjih dana sugeriraju kako EU namjerava podnijeti prijedlog o uvođenju automatske kontrole brzine ISA (Inteligentna prilagodba brzine). Ovo jednostavno nije istina, što je Komisija jasno objasnila novinarima. Komisija nema plan niti zakazani termin o sličnoj raspravi. Ne postoji niti vjerojatnost slične preporuke, a kamoli nešto više od toga.

Za sad smo mirni. Kad sam već na temi, evo jedan zanimljiv video izvještaj o ponašanju medija i policije vezano uz ograničenje brzine u Kanadi, koji između ostalog govori kako policija skrivajući se u grmlju za cilj ima represivno kažnjavanje vozača, a ne usporavanje i regulaciju prometa svojom prisutnošću na cesti.

Ajmo sad svi zajedno: kontrola cijena uzrokuje nestašice

U Venezueli ne odustaju. Iako se stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju sa sve većom nestašicom proizvoda od hrane do tehnike i dalje idu glavom kroz zid. Birokratiziranost, mnoštvo dozvola potrebnih za uvoz sirovina i regulacija cijena doveli su do kronične nestašice wc papira, koja je “riješena” vojnim preuzimanjem tvornica i dizanjem kredita od 79 milijuna dolara radi interventnog uvoza 50 milijuna roli toaletnog papira i ostalih higijenskih potrepština. Isto rješenje sada se provodi za elektroničku robu. Jasno, vlasnici trgovina i u ovom slučaju su uhićeni kao protudržavni element koji podriva temelje socijalističke države:

Predsjednik Nicolas Maduro naredio je okupaciju lanca trgovina koji prodaju elektroničku robu i druge proizvode, ističući kako su “cijene previsoke”. Brojni menadžeri u trgovinskom lancu “Daka” su uhićeni, a kompanija će sada biti prisiljena prodavati proizvode po “fer cijenama”. Radimo ovo za dobrobit nacije, istaknuo je Maduro te rekao kako bogati biznismeni i desničarska politička opozicija poduprta od strane SAD-a, vodi ekonomski rat protiv socijalističke vlade.

Ideja o fer cijeni postoji od kad postoji i trgovina. To ne bi trebalo biti čudno, jer od početka civilizacije nije postojao nedostatak ljudi koji se vole petljati u tuđa posla, a to je posebno točno za socijalne planere koji smatraju kako je njihov posao propisivati drugima kakve životne odluke imaju pravo donositi.

Da, ali…

Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla?

Dvostruki standardi?

Vox Feminae jučer je objavio dramatičnu vijest kako je Twitter kompanija bez ijedne žene u Odboru:

Sve članove Twitterovog odbora čine muškarci, jednako kao i investitore, a na pozicijama izvršnih direktora bila je sam jedna žena, glavna savjetnica Vijaya Gadde, koja je tu dužnost obnašala samo pet tjedana.

Vijaya Gadde bila je direktorica u Twitteru više od dvije godine, da bi prije tri mjeseca došla na poziciju glavne savjetnice. Nije pet tjedana kako Vox Feminae tvrdi i još uvijek je tamo. U čemu je zapravo problem? Twitter je privatna kompanija koju su 2006. osnovali Jack Dorsey, Evan Williams, Biz Stone i Noah Glass. Otkad je diskriminatorno da grupa pojedinaca riskira u poslovnom poduhvatu i uloži svoj novac u posao kojim zatim upravlja onako kako smatra najbolje?

Neovisno od nekoliko iznimaka, poput Sheryl Sandberg u Facebooku ili Marisse Mayer u Yahoou te inicijative Girls Who Code, program obuke softverskog inženjeringa, muška dominacija na Twitteru ukazuje na prisutnost prepreka s kojima se žene susreću pri dolasku na pozicije moći i utjecaja u području tehnologije.

Uskoro je IPO Twittera, pa ukoliko domaćim i stranim feministiknjama smeta nedostatak žena u odboru, bit će slobodne pokušati kupiti većinski udio i glasati za odbor po svojoj mjeri. Ili mogu osnovati svoju tvrtku i baviti se računalnom industrijom uz pomoć poslovnih anđela.

Dosadašnji primjeri zakonske prisile ipak se nisu pokazali uspješnima, jer većina ljudi ne voli naređenja kako da upravljaju vlastitom imovinom. Dobar primjer toga je pokušaj provedbe mjera o minimalnom 40-postotnom udjelu žena u nadzornim odborima norveških kompanija na burzi. Udio žena u odborima zaista jest porastao sa 10% na 40%, ali te kompanije u odborima su odjednom imale neiskusnije članove koji su donosili lošije poslovne odluke i srušili cijene dionica. No većina norveških kompanija donošenjem tog zakona ipak se preoblikovala iz Public Limited (one koje su obvezne poštivati) u Private Limited, tj. one koje nisu obvezne poštivati navedene propise.

Koliko žene zapravo interesira računalna industrija govori i zadnja rečenica iz članka o neravnopravnosti:

Prema istraživanju organizacije Catalyst, samo 5.7% zaposlenih žena u SAD-u radi u računalnoj industriji, a tek 2% žena ima diplomu iz područja visokih tehnologija.

Jesu li FER ili ETF prema tome rodno diskriminatorni fakulteti? Kako sam već napisao ovdje, za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.

Uostalom, kratkim pogledom na Impressium Vox Feminae može se vidjeti kako je glavna urednica žensko, kompletan urednički kolegij su žene, kao i svi suradnici i umjetnici. Na cijeloj listi nema niti jednog muškog imena. Iako troše proračunski novac na inicijative poput ravnopravnosti žena i muškaraca, njihovo cjelokupno osoblje odražava rodnu neravnotežu na najvišoj razini. Ako su baš toliko nezadovoljni poslovnom politikom Facebooka i Twittera, zašto na svakoj stranici svog portala imaju njihov logo i koriste usluge obje kompanije putem kreiranih profila? Dvostruki standardi. Ništa novo.

Usrana situacija

Venezuelanski predsjednik Nicolas Maduro ne odustaje od Chávezove politike Socijalizam za 21. stoljeće. Već su nacionalizirane brojne kompanije, farme i privatni posjedi, svaki put pod izlikama kako su vlasnici korumpirani, kako ne znaju upravljati imovinom ili kako rade na štetu siromašnih. U pokušajima kreiranja socijalne države jednakosti i samoodrživosti provedene su brojne nacionalizacije, te uvedene brojne regulacije cijena i blokade uvoza prehrambenih proizvoda i industrijskih sirovina. Stanje u kojem poljoprivrednici i gospodarstvenici moraju prodavati proizvode po cijeni kojom najčešće ne mogu nadoknaditi proizvodne troškove, pravna nesigurnost i oduzimanje vlasništva bez adekvatne naknade doveli su do nestašica raznih proizvoda, među kojima se našao i toaletni papir. Nevjerojatno kako intervencije svaki put završe sa identičnim ishodom. Da, stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju se s nestašicom prehrambenih proizvoda i wc papira, a predsjednik Maduro u svom govoru ponovno optužuje strani utjecaj i pohlepne kapitaliste (Južnoamerikanci imaju taj fetiš poput Hrvata):

Potrebno je maknuti neučinkoviti korumpirani menadžment i narodu osigurati dotok robe. Kronična nestašica toaletnog papira prisilila je vladu da pošalje vojne odrede u tvornicu kako bi osigurala da papir bude ravnopravno dostupan svima.

Venezuela je inače država s najmanjim stupnjem nejednakosti od svih južnoameričkih zemalja. Nedavno preminuli Hugo Chávez za vrijeme svoje vladavine uspio je smanjiti nejednakost među stanovnicima Venezuele.

U Venezueli i Urugvaju razlika između dohotka najbogatijih manja je od deset puta u odnosu na dohodak najsiromašnijih, dok je prosjek Južne Amerike 20 puta. Izvještaj UN-a pokazuje kako je Ginijev koeficijent 0,41 i razina nejednakosti je u konstantnom padu proteklo desetljeće, što nije slučaj u brojnim drugim državama.

Netko bi mogao zadovoljno zaključiti kako je  Socijalizam za 21. stoljeće uspješan set intervencionističkih mjera koji doprinosi jednakosti i izlazu iz siromaštva, no Venezuela ima znatno slabije rezultate u odnosu na druge zemlje bogate naftom. Iako je nejednakost proteklo desetljeće u padu, kriminal je u istom periodu u neprestanom rastu. UN-ovi godišnji podaci pokazuju kako broj ubojstava raste iz godine u godinu, te je sa 20,3 ubojstva na 100.000 stanovnika 1995. godine broj porastao na 45,1 2010. godine. Venezuela se nalazi na 4. mjestu u svijetu po stopi ubojstava (iza Hondurasa, El Salvadora i Obale bjelokosti), a prema ukupnom indeksu kriminala nalazi se na prvom mjestu u svijetu. Ovo je vrlo zanimljivo obzirom da socijalisti smatraju kako je kriminal uzrokovan nejednakošću.

Peticija svjećara

Strašilo je preveo poznatu Candlemaker’s Petition na hrvatski. Napisao ju je francuski ekonomist Frederic Bastiat, a riječ je o kratkoj satiričnoj pripovijetki koja pokazuje apsurdnost merkantilizma i protekcionizma. U njoj govori o zaštiti francuske industrije od velikog nepoštenog konkurenta (Sunca), pri čemu protekcionisti traže donošenje zakona o obveznom zamračenju kuća tokom dana kako bi se potaknuli svjećari, uljari i prateća industrija. Takvim poticanjem industrije otvorila bi se nova radna mjesta i svima bi u konačnici bilo bolje bez Sunca.

Esej objašnjava kako je prisila na kupovinu nečega za što postoji besplatna ili jeftinija alternativa bacanje resursa i gušenje drugih dijelova gospodarstva. Ljudi bi u ovom slučaju zaista potaknuli proizvodnju svijeća, ali taj novac ne bi mogli potrošiti na potrebnije stvari. Jednako tako, uvođenje carina kako bi se povećala cijena uvozne robe te tako zaštitio domaći proizvod, omogućuje domaćim proizvođačima zaštitu od konkurencije na teret poreznih obveznika.

Uz ovakve prijatelje ne trebamo neprijatelje

HAKOM nastavlja seriju odluka koje su usmjerene upravo protiv onih koje navodno štite – korisnike telekomunikacijskih usluga. Tako fiksni internet i IPTV HT-a i Iskona od 1. lipnja ove godine poskupljuju od 8 do 23 kune mjesečno:

Prema obrazloženju HAKOM-a, jedan od načina na koji bi HT i Iskon mogli iskoristiti značajnu tržišnu snagu odnosi se i na situaciju u kojoj bi određeno vrijeme pružali usluge ispod troška s namjerom otežavanja ulaska ili slabljenja pozicije konkurenata, a sve radi povećavanja svog tržišnog udjela, a posljedično i dobiti. Iako bi krajnji korisnici mogli kratkoročno imati koristi od niskih cijena, dugoročno gledano prisutnost cijena ispod troškova najviše bi naštetila upravo njima jer takve cijene uništavaju konkurenciju na tržištu i prisiljavaju druge operatore na izlazak s tržišta, smatraju u HAKOM-u.

Čak i da HT svjesno posluje ispod razine profitabilnosti, zašto bi to trebao biti problem za kupce, kad oni profitiraju od takvih subvencija? Ne postoji jasna definicija koja bi točno odredila ovo poslovanje koje HAKOM smatra netržišnim. Postoji mnoštvo metoda izračuna, ne samo usporedba trenutnih cijena i troškova. Povijesni podaci, marginalni, ukupni, fiksni, varijabilni, dugoročni i kratkoročni troškovi, no HAKOM je uzeo jedan i na njemu gradi slučaj.

Pretpostavka da bi kupci mogli kratkoročno profitirati od niže cijene, ali da dugoročno takva poslovna politika ubija konkurenciju nema smisla. U praksi se tako nešto nikad nije uspješno provelo. Tvrtka koja posluje negativno u konačnici će morati nadoknaditi gubitke kroz povećanje cijena, a visoke cijene potiču povratak konkurencije. Takav način poslovanja nije dobra dugoročna poslovna strategija, jer dolazak nove domaće ili strane konkurencije onemogućuje pokrivanje gubitaka ponovnim podizanjem cijena. Walmart primjerice već desetljećima sjedi na optuženičkoj klupi jer navodno pokušava uništiti konkurenciju prodajući robu ispod njene cijene, no konkurencija i dalje postoji. Da Walmart zaista posluje toliko dugo na taj način, odavno bi bankrotirao.

Kada je regulator nakon dugogodišnjeg održavanja monopola konačno počeo puštati druge operatere, te je konkurencija dovela do spuštanja cijena, isti genijalci stvari ponovno pokušavaju vratiti na početak. Prije 3 godine pad cijena riješili su izricanjem kazni:

HT je nudio niže cijene fiksne telefonije i tako prekršio regulirane maloprodajne cijene telekomunikacijskih usluga u nepokretnoj mreži. HAKOM je još u kolovozu izdao rješenje u kojem HT-u zabranjuje svako daljnje nuđenje, ugovaranje i pružanje usluga u fiksnoj telefoniji po cijenama nižim od onih koje je odobrio HAKOM, kao i odobravanje bilo kakvih popusta na cijene niže od odobrenih.

Ne spušta HT svoje cijene dobrovoljno, nego ga na to prisiljava konkurencija. Kupci svojim novcem odlučuju koji operater im pruža najviše za cijenu koju nudi, a danas kupac može napraviti usporedbu u nekoliko klikova. Uspoređujući cijene nekih operatera za flat internet + osnovni IPTV, tj. usluga za koje HAKOM tvrdi da ih HT i Iskon nude ispod profitabilne cijene, možemo vidjeti kako B.net paket stoji 169,91 kuna mjesečno, Iskon 192,63 kune, Optima 205 kuna, a HT 227 kuna mjesečno. Iako HT od svih konkurenata ima najvišu cijenu, regulator pokušava reći kako je za potrošače dobra odluka da ta cijena bude još veća, te da je nelegalno previše spuštati cijene.

Koga ti birokrati zafrkavaju? Ova odluka najviše će pogoditi onaj dio tržišta koji još uvijek nema dostupnost alternativnog operatera, te uz to i ostali operateri sada mogu podići cijene bez bojazni pritiska od strane najvećih konkurenata.

O Canada

Već postoje brojna pitanja i tekstovi zašto ne možemo biti poput Skandinavije, a ovim tekstom pokušat ću dati odgovor na pitanje zbog čega Hrvatsku smatramo ekonomski manje uspješnom državom od Kanade na način drugačiji od onoga što smo navikli čuti od domaćih političara i ekonomista koristeći njihove metodologije mjerenja uspješnosti. Dakle ovo je samo usporedba pojedinih odluka, njihovih rezultata i kretanja gospodarstava.

90-ih godina XX. stoljeća Kanada je bila u gospodarski vrlo lošoj situaciji. Proračunski deficit gledan kao postotak BDP-a bio je veći nego hrvatski. Ali Kanada i Hrvatska sredinom 90-ih krenule su različitim putevima. Kanada je nakon 1995. ukrotila državnu potrošnju i provela opsežne fiskalne i tržišne reforme. Iako su kriza, te i dalje razmjerno velika socijalna država uzrokovali ponovni rast zaduživanja i državne potrošnje, njihovo restrukturiranje i dalje može biti dobar ogledni primjer, jer Hrvatska mora dovesti svoje gospodarstvo i proračun u red. Nastavak zaduživanja i rast deficita vodi jedino uništenju budućnosti mlađih naraštaja.

1968. na vlast u Kanadi dolazi Pierre Trudeau, koji pod krilaticom „Pravedno društvo“ pokreće kapitalne projekte s ciljem pokretanja slabije razvijenih regija države, a brojne nacionalizacije i rast potrošnje zbog sve ekstenzivnijih socijalnih programa nužno su tražili sve više proračunskog novca, te doveli do sve većih poreza, deficita i inflatorne politike. Period snažnog kanadskog intervencionizma „Pravedno društvo“, poput svih ostalih državnih planova, pokazao je da samo zato što država može intervenirati ili investirati u nešto ne znači da isto i treba. Koliko god nam se na prvi pogled državni intervencionizam činio poželjnim i pravednim, potrebno je shvatiti da putevi popločeni dobrim namjerama često ne vode tamo gdje bismo htjeli doći.

Preokret je počeo u 90-ima nakon stabilizacije inflacije. U nekoliko godina privatizirano je preko 30 strateških državnih kompanija, poznatih kao Crown corporations of Canada, među kojima su bile zračne kompanije poput Air Canada i Canadair, željeznice Canadian National Railway i Intercolonial Railway, telekomi, naftne kompanije, tv postaje. Zatim su uslijedile porezne reforme koje su za cilj imale smanjenje poreznog opterećenja građana i potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini koji su smanjili ili ukinuli carine.

Idući korak bilo je obuzdavanje državne potrošnje. Proračun iz 1994. godine pokazivao je ograničenje rasta, no iduće godine počeli su ozbiljni rezovi. U samo dvije godine, proračun je smanjen za 10%, što bi u hrvatskom proračunu bio rez od 12 milijardi kuna. Nemojmo se zavaravati, ali kada se u Hrvatskoj priča o bolnim rezovima, oni predstavljaju samo smanjenje brzine rasta proračuna, nikako istinsko smanjenje državne potrošnje i štednju. Do 1997. deficit je potpuno nestao sve do krize u 2008, a Kanada je u tom razdoblju neprestano bilježila suficit kojim je kontinuirano smanjivala zaduženje nastalo dvadesetogodišnjim socijalnim politikama.

Nakon tri godine  suficitarnog proračuna ponovno su smanjeni porezi na dohodak, te korporativni porezi koji su sa 50% smanjeni na prosjek od 27%. Smanjenje državne potrošnje i strukturne reforme dovele su do naglog 15-godišnjeg razvoja, smanjenja nezaposlenosti i općeg poboljšanja kvalitete života, koji je usporen tek nastankom globalne recesije.

Ne, Kanada nije slobodnotržišni raj, te je i dalje poprilično regulirana, ima veliku socijalnu potrošnju i provincije sklone visokoj potrošnji što se očituje u ovoj krizi, no pokazala je kako i umjerene mjere štednje kombinirane sa tržišnim reformama, liberalizacijom rada i pojednostavljenjem pokretanja posla, mogu dati snažan poticaj razvoju ekonomije. Provedene reforme uspjele su srezati državnu potrošnju privatizacijom, smanjenjem subvencija ekonomiji i provincijama, te manjim uplitanjem u ekonomiju, iako je država zadržala visok nivo socijalnih transfera prema siromašnijem dijelu populacije. Usporedbom podataka svjetskih zemalja dolazi se do zaključka kako velika državna potrošnja usporava razvitak, no nije jedini čimbenik koji utječe na njega. Zemlje poput Švedske, Kanade ili Estonije pokazuju kako nije bitno samo koliko država troši, nego na što država troši, te način na koji prikuplja sredstva i koliko se upliće u tržište.

Potrošnja i fiskalna odgovornost

Kanadske reforme i odgovorna vlast smanjivali su rastrošnost, te doveli do proračunskih suficita i smanjivanja javnog duga od početka reformi do svjetske krize kada je državna potrošnja ponovno eskalirala, za razliku od Hrvatskog kontinuiranog deficita.

Udio države u gospodarstvu

Privatizacija i smanjenje subvencija umanjili su porezno opterećenje i smanjili državni utjecaj, te preusmjerili državu na brigu o siromašnijem dijelu populacije.

Veća sloboda poslovanja

Veća sloboda poslovanja ogleda u efikasnom zakonodavstvu, nižem poreznom opterećenju, nižoj razini poslovne regulative i jednostavnom pokretanju posla i dovela je do puno niže nezaposlenosti, posebno one dugoročne. Porezni sustav daleko je jednostavniji, te samim time ne zahtjeva toliki gubitak vremena za pripremu, izračun i plaćanje poreza. Velik broj različitih poreznih stopa i olakšica u Hrvatskoj bitno komplicira i poskupljuje sustav, te omogućuje mnoštvo rupa za poreznu evaziju.

Zakoni o radu fleksibilniji su, što je dovelo do lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika.

Rast blagostanja

Nakon provedbe reformi u smjeru liberalizacije tržišta, djelomičnog smanjenja državnog utjecaja i završetka tranzicijskog perioda, Kanada je zabilježila snažan ekonomski rast, a sve to vrijeme hrvatske vlade vodile su se isključivo populističkim mjerama zadržavanja vlasti umjesto potrebnim reformama, makar to značilo i gubitak izbora. Nakon tranzicije BDP je pokazivao konstantan rast unatoč smanjenju državne potrošnje, što znači da je gospodarstvo krenulo naprijed.

Kanada se na Indeksu ekonomskih sloboda trenutno nalazi na 6. mjestu, Hrvatska na 78. Postavlja se pitanje zašto hrvatske vlasti nemaju dovoljno političke snage provesti slične zakonske i fiskalne reforme?

Ugašeni razum

Od 1. srpnja, ulaskom Hrvatske u EU, na policama trgovina više neće biti klasičnih žarulja sa žarnom niti, a uz njih nestaju i brojni drugi proizvodi:

U trgovinama će biti zabranjena i prodaja energetski neučinkovitih perilica posuđa, perilica rublja, hladnjaka i zamrzivača te televizora, kao i klima-uređaja, a novo označavanje energetske učinkovitosti postupno će uslijediti i za sušilice rublja, električne pećnice, rasvjetna tijela, grijače vode i bojlere.

Još u travnju 2009., sukladno Direktivi EU 2007/51/EC, koja je tada stupila na snagu, zabranjena je proizvodnja novih proizvoda koji sadrže živu. Tako ćemo uskoro temperaturu i tlak mjeriti isključivo digitalnim mjeračima.

Ove mjere su ništa drugo nego prisilno smanjenje životnog standarda i slobode izbora pojedinca u gotovo svemu što ima utičnicu ili crijevo za vodu. Uzmimo samo na primjer klasičnu žarulju. Naša vlast, ili naša buduća vlast, smatra ih potpuno neučinkovitima u odnosu na nove generacije rasvjetnih tijela, stoga je njihovo jedino logično rješenje uvesti zabranu na njih. Navodna briga za okoliš još jednom se pokazuje kao savršena izlika za totalitarizam, a kao u brojnim životnim situacijama, birokrati se ponovno osjećaju dužnima nametnuti svoju mjeru efikasnosti kao da građani sami ne znaju odlučiti koja žarulja je najbolja za njihove oči ili džep.

Iako troše manje struje u svom radu, zahtijevaju znatno više resursa i energije prilikom proizvodnje što pokazuje i njihova cijena, ali štedne žarulje javnosti su prikazane kao velik napredak u kvaliteti rasvjete, uštedi novca i čuvanju okoliša. No da je situacija zaista takva, prisilno uskraćivanje izbora uopće ne bi moralo postojati. Kupci bi umjesto žarulje sa žarnom niti jednostavno počeli sve više kupovati štedne žarulje, kao što neprestano svojevoljno kupuju nove generacije mobitela. To bi jednostavno bila prirodna tržišna promjena koju bi građani sami pokrenuli i proveli, a nerazumni pojedinci bi ionako zbog rasipništva i povećane potrošnje bili kažnjeni većim iznosima na računu.

Javnosti nije potrebna regulatorna agencija koja propisuje nužnu promjenu sa Windowsa XP na Vistu ili Win 7, nije nam potreban regulator koji zabranjuje Nokiu 3310 i tjera nas na smartphone. Nadogradnje ili kupovina drugih proizvoda događaju se prirodno putem odabira kupca, odabira koji ovisi o njegovom imovinskom stanju i prioritetima.

Ali regulatori i paternalisti ne vjeruju u sposobnost zaključivanja pojedinca i slobodan odabir vrijednosti. To pokazuju svakim aspektom svoga djelovanja: od zabrane kupovine proizvoda poput žarulje s niti, do propagiranja rješenja u kojima jedino država mora pokrenuti i voditi ekonomiju, usput nas sve više pljačkajući porezima i povećavajući deficit. Možda bi jednog dana prirodna tržišna transformacija utjecala i na odabir novih rasvjetnih tijela, ali sudeći po potrebi uvođenja prisile, nekako u to nisam uvjeren.

Preprodaja ulaznica

Nogometna utakmica Hrvatske i Srbije jedan je od događaja koji privlači velik interes publike. To pokazuje i činjenica kako su sve ponuđene ulaznice rasprodane u vrlo kratkom roku, ali i problemi sa radom preopterećenog sustava prodaje. Stoga, ako niste bili među prvima i redu, ili vam on-line sustav nije zabilježio kupnju, nemate šanse. Takvi događaji nedvojbeno privlače brojne preprodavače karata. Ti ljudi prezreni su od organizatora (u ovom slučaju HNS-a), zakonodavaca, policije i brojnih fanova:

Konferenciju za novinare u Kući nogometa održali su izvršni predsjednik Damir Vrbanović i povjerenik za sigurnost Zoran Cvrk. Izvijestili su kako je HNS na dan prodaje ulaznica za utakmicu Hrvatska – Srbija otkrio 24 pokušaja preprodaje ulaznica te da je poništeno oko 80 ulaznica. Bila je to akcija u suradnji s policijom koja će sankcionirati preprodavače.

Na stranu činjenica kako bi se organizator, ukoliko već želi, (a ne policija) trebao pobrinuti putem ograničenja prodaje po osobi da ulaznice ne završe kod preprodavača, no jesu li oni zaista takve štetočine kakvima ih se prikazuje?

Iako organizatori raznih događaja poduzimaju ogromne napore kako bi se zaustavilo takvo sekundarno tržište, preprodavači im nedvojbeno donose korist, zato što kupuju karte unaprijed pokušavajući ostvariti profit (i riskirajući gubitak), te tako povećavaju broj prodanih ulaznica koncerata ili sportskih događaja. Od preprodavača također imaju korist osobe koje su u vrijeme službene prodaje karata spriječene drugim obvezama (npr. ne mogu izaći s posla i satima stajati u redu), osobe koje su prekasno došle i stoje predaleko u redu, osobe koje još uvijek ne znaju hoće li u vrijeme utakmice biti u mogućnosti otići na nju, ili će imati druge obveze u tom trenutku. Ljudi neće kupiti kartu dok ne budu sigurni kako na događaj zaista mogu i otići, ali organizator će i u tom slučaju unaprijed prodati kartu ukoliko postoje preprodavači. Nenadani nepovoljni događaji koji se iznenada mogu pojaviti, poput pogoršanja vremena, mogu danima prije drastično smanjiti prodaju ulaznica za koncert na otvorenom, tako da preprodavači kupujući ulaznice unaprijed, na sebe preuzimaju rizik takvih događaja i financijski gubitak, a organizator ponovno ima prodanu kartu, te lakše pokriva troškove i osigurava vlastiti profit. Velik broj ljudi koji iz raznih razloga nisu uspjeli nabaviti ulaznice svejedno dolazi pred stadione vjerujući kako će u poslijednji trenutak uspjeti kupiti kartu za sebe. Pogađate, računaju upravo na preprodavače.

Godišnje karte, recimo Medveščaka, još su jedan primjer prebacivanja rizika vremena na preprodavače. Ukoliko Medveščak kroz sezonu počne sve lošije igrati, publika će biti manje zainteresirana za dolazak na utakmice, no klub i dalje zadržava financijsku korist ukoliko su preprodavači unaprijed kupili karte, te tako klub gubitke sa sebe prebacuje na njih. S druge strane, ukoliko Medveščak rastura, oni željni dolaska usred sezone uspjet će pronaći kartu kod preprodavača unatoč rasprodanim tribinama. Navijači koji znaju da imaju mogućnost naknadne prodaje ukoliko im nešto iskrsne, spremniji su kupiti sezonske karte nego u situaciji kada takva prodaja nije dozvoljena.

Zahvaljujući sekundarnom tržištu, ljudi nisu primorani raditi dugoročne i nefleksibilne planove, nego imaju mogućnost impulzivno djelovati i prilagođavati se novim okolnostima. Očito je kako preprodaja ima pozitivne učinke i na organizatore i na publiku, a preprodavači financijski rizik prebacuju na sebe. U svakom slučaju, ulaznice su legalno kupljene od organizatora koji je tako maksimizirao svoj profit. Što se kasnije događa s njima, ne bi se smjelo pretvoriti u problem policije.

Država predator

Hrvatska je u katastrofalnom fiskalnom stanju. Državna potrošnja dosegla je rekordne razmjere, a političari najavljuju daljnje zaduživanje. Trenutni javni dug iznosi 186 milijardi kuna, što je oko 52% BDP-a, a najava ministra Linića je povećanje na preko 56%, zbog neodgovornog ponašanja brojnih tvrtki prije krize:

Linić je također kritizirao brojne hrvatske tvrtke koje su umjesto da se bave temeljnom djelatnošću počele ulaziti u nekretninski biznis, i to baš 2008. godine, kada je počela globalna ekonomska kriza. To je bilo potpuno krivo usmjereno ulaganje, pa sada treba pronaći dodatna rješenja s bankama kako bi takvim tvrtkama spasili osnovnu djelatnost.

Obzirom da ljudi reagiraju na poticaje, a država je poticala stanogradnju, brojne tvrtke počele su graditi stanove, poput brojnih ljudi koji su se počeli baviti mljekarstvom i poljoprivredom kada je država milijardama kuna odlučila potaknuti taj sektor (znamo kako danas izgleda i jedno i drugo).
Prisjetimo se samo kako je to izgledalo 2007. kada se ministrica Matulović-Dropulić trudila proširiti program POS-a:

“Nitko ne može reći da je ova država zaustavila gradnju POS-a”, kazala je ministrica, te u prilog tome iznijela podatke da su za mandata sadašnje vlasti sagrađena 2.963 stana, 750 ih je u fazi gradnje, a 654 u pripremi, dok je bivša vlast izgradila 906 stanova.

Tih dana redovito smo mogli pratiti prepucavanja vlasti i oporbe tko je sagradio više stanova i tko je pokrenuo više kapitalnih projekata. Drugim riječima, gledali smo natjecanje tko je potrošio više novca poreznih obveznika.

Danas je priča neznatno drugačija. Blagajna je prazna, sve drugo ide po starom. Državni poticaji i kapitalni projekti ponovno su se na opće iznenađenje pokazali kao kapitalni promašaji, stoga je potrebno pronaći krivca. Neprodani stanovi zjape na sve strane, no POS uskoro kreće u novi krug kako bi se opet spašavao građevinski sektor. Tako se ove godine na isti planira potrošiti dodatnih 200 milijuna kuna našeg novca. Jasno, u cijeloj ovoj katastrofi najveći krivci su oni koji izbjegavaju plaćanje poreza koji bi omogućio nastavak rasipništva, a nikako oni koji isti taj novac bacaju na Potemkinova sela.

No što točno imamo i dobivamo plaćanjem sve većeg poreza, osim bizarnih propagandnih poruka koje nam poručuju da cinkanjem postajemo dobri građani koji spašavaju državu, ali i sebe, te ispiranje mozga da u protivnom nećemo imati prirodna bogatstva, autoceste, mirovine, bolnice, škole i ostale blagodati koje samo država može pružiti?

Za početak, imamo bankrotirani, prikriveni piramidalni mirovinski sustav u kojem radnici ne uplaćuju mirovine za sebe, nego pune trenutni proračun i plaćaju trenutne umirovljenike (prave, no većinom lažne). Zauzvrat, dobili su obećanje države kako će budući naraštaji na isti način osigurati njihovu mirovinu. Obzirom da je za piramidalni sustav potrebna sve veća baza, a hrvatska populacija ide u suprotnom smjeru, znamo da će mirovinski sustav završiti poput onih pisama i lanaca sreće koje smo nekad znali dobivati, kada je bilo potrebno poslati novac ljudima s popisa, te povećati popis ljudi koji će isto učiniti za vas. Pogledajte koliko mjesečno uplaćujete u mirovinski fond, pomnožite sa ukupnim radnim stažem, te usporedite sa mirovinom koju ćete primati puno kraći period. Ukratko, dobili smo veliku Ponzi shemu, u kojoj odlično prolaze oni koji su među prvima uskočili u igru, međutim što igra duže traje, sve je veći broj onih koji će ostati bez svega uloženog. Ono što je posebno zanimljivo, u RH su poslovni modeli koji se baziraju na principu kao naš mirovinski sustav zakonom zabranjeni i okarakterizirani kao prijevara.

Imamo i bankrotirani zdravstveni sustav. Iako smo prošle godine za njega dali 21.119.925.828, ili preko 21.000 kuna po zaposlenom, platit ćemo i njegov dug veći od 5 milijardi kuna kada vlast pokrene sanaciju. Zauzvrat stojimo u beskrajnim listama čekanja, oni sretniji ili s vezama dolaze na red, oni drugi umru čekajući. Za njih će država u rukavicama reći kako ih nisu uspjeli spasiti, no realno, njima je liječenje odbijeno. Nažalost, naše ministarstvo nema ili jednostavno ne objavljuje podatke o broju umrlih koji nisu dočekali spasonosne tretmane koje su platili, no činjenica je da takvi slučajevi postoje i druge države objavljuju evidencije o tome.

Imamo i hrvatsko školstvo, kojem proračun raste svake godine, no usprkos tome ima sve lošije rezultate, iako je djece sve manje.

Dobili smo još i brojna ministarstva, agencije, udruge i državne tvrke gubitaše (redom strateške), koji se razbacuju novcem koji smo mi zaradili, a oni prisilno uzeli putem poreza. Uzmimo na primjer vječitog gubitaša, HŽ, kojeg su porezni obveznici u zadnjih 10 godina subvencionirali sa barem 20-ak milijardi kuna, tj. oko 20.000 kuna po zaposlenoj osobi. Imamo i Croatia Airlines, koji je uz svu pomoć (recimo prošlogodišnja dokapitalizacija od 862 milijuna naših kuna) uspio doći do 400 milijuna kuna duga. Imamo i brodogradilišta, koja jedino porezni obveznici drže da ne potonu. Tako su im porezni obveznici od 1997. do 2011. godine više ili manje dragovoljno poklonili preko 35 milijardi kuna, što je godišnje preko 2.000 kuna po zaposlenoj osobi, no brodogradilišta i dalje uspješno slažu kolosalne gubitke. Podsjećam da zaposlenih u hrvatskoj brodogradnji ima oko 12.000, što znači kako hrvatski radnici godišnje subvencioniraju brodogradilišta sa oko 200.000 kuna po zaposlenom u brodogradnji. Jeftinije ćemo proći ukoliko ti radnici samo sjede kod kuće i primaju plaću, nego da nešto rade.
Imamo i Petrokemiju, čije vodstvo otvoreno tvrdi kako mrzi kapital, stoga sretno posluju sa gubitkom. Imamo i Agenciju za civilno zrakoplovstvo, koja godišenje potroši 60-ak milijuna kuna, a nedavno su uspjeli dati 68.000 naših kuna samo za studiju opravdanosti nabave vlastitog aviona.
Imamo i Hrvatske šume, kojima smo u zadnje 3 godine isplatili gotovo milijardu kuna temeljem nameta zvanog općekorisne funkcije šume. Njihovi radnici, kako bi nam se zahvalili na darežljivosti, uz ugovor na neodređeno obično dobiju i liječničku potvrdu kako ne mogu podići teret teži od 2 kilograma, te angažiraju kooperante za koje se ispostavi da su 75% učinkovitiji od onih državnih šumara koji nekim čudom i rade.

Srećom više ne sponzoriramo rad Vjesnika, no zato spremno subvenciniramo HRT, Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, HAKOM, Jadroplov, Jadroliniju, Hrvatske vode itd, itd.. Stavite na papir samo do sad navedeno i doći ćete do iznosa preko 50.000 kuna po zaposlenoj osobi godišnje, a u tekstu je spomenut samo vrh ledene sante. Trebamo biti svjesni činjenice kako država koja prikupi više poreza, više bogatstva i upropaštava, što pokazuju svi dosadašnji propali državni projekti, proračuni i rebalansi. Stoga je jedini način za smanjenje našeg siromaštva – smanjenje prihoda koje država uzima za sebe.

Zagovornici nacionalizacije koji smatraju kako u Hrvatskoj vlada neoliberalizam, trebali bi biti svjesni bolne činjenice kako već sada radnik radi daleko više kako bi zadovoljio vječito rastuće državne apetite, nego što radi za sebe i svoju obitelj. Zar je zaista potrebno da još više radimo za takve i slične, samo da možemo ispred strateških državnih gubitaša imati prefiks hrvatski?

Dobrijaneri štetočine priznaju grešku

Danska vlada objavila je da namjerava ukinuti porez na hranu koja sadrži masti, koji je uvela prije godinu dana. Rezultat mjera bio je u potpunosti očekivan i prije samog uvođenja, ali moram priznati kako nisam očekivao povlačenje poreza nakon uočenih negativnih posljedica, nego uvođenje dodatnih metoda regulacije. Koncept je bio “logičan” – skuplja nezdrava hrana dovodi do zdravije ishrane. Pravi dobrijaneri štetočine, kako bi ih nazvao Nedjeljni Komentar.

Iako je namjera poreza bila regulirati što ljudi jedu i prisilno ih usmjeriti prema onome što ministarstvo smatra zdravijoj hrani, anketa među Dancima pokazala je kako 80% ljudi nije promijenilo prehrambene navike, samo stranu granice na kojoj kupuju. Naime, većina je po “nezdrave” proizvode krenula u Njemačku. Postupci građana obili su se o glavu državi, a posljedice toga bile su gašenje oko 1300 radnih mjesta povezanih sa proizvodnjom hrane pogođene porezom, pad konkurentnosti danskog gospodarstva, dodatan prihod njemačkih trgovačkih lanaca i Njemačke,  te manji iznos prikupljenog poreza u Danskoj. Ovo bi trebao biti dobar signal hrvatskoj Vladi da razmisli zašto hrvatski državljani sve češće ostavljaju svoju plaću s druge strane granice. No mi se i dalje vodimo mjerama “bolje nula kuna prikupljenog poreza nego nešto kuna prikupljenog poreza”, te svesrdno trudimo slati kupce što više van kako bi poticali strano gospodarstvo.

S druge strane, protivnici masne hrane smatraju kako porez i regulacija nisu dovoljno visoki da promijene prehrambene navike. Znamo da znanstvenici još uvijek nisu usuglašeni oko ispravne i zdrave prehrane. Neki smatraju kako su masti vrlo nezdrave, drugi da su potrebne i zdravije od supstituta (vjerojatno jer svaka jedinka ima drugačije potrebe, metabolizam i reakcije), no intervencionisti se nepogrešivo vode najrazvikanijom i sigurni su kako njihovo mišljenje vrijedi za sve jednako.

Ukoliko masti budu toliko oporezovane i regulirane, ljudi će prijeći na substitute, ali to sigurno neće biti salata kako intervencionisti sanjaju, nego ugljikohidrati: tjestenine, kruh, slatkiši i slična hrana. Posljedice toga ne znaju niti stručnjaci za prehranu, što je dovoljno dobar razlog da država ne ide u smjeru regulacije hrane koju jedemo ili trebamo jesti.

Na kraju krajeva, zašto moramo biti prisiljeni na zdrav život? Zar ne bismo trebali biti sami odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice?

To je diskriminacija!

U današnje, politički korektno vrijeme, optužbe za diskriminaciju su poput Vegete: možeš ih staviti u sve i svašta. O diskriminaciji i jednakosti prilikom zapošljavanja već sam pisao. U ovom slučaju, dvije LGBT djevojke pripremaju tužbu protiv vlasnika stana koji im ne želi iznajmiti stan zbog njihove seksualne orijentacije:

Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknade štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije.

Netko bi mogao prigovoriti kako se radi o privatnom vlasništvu najmodavke te da je njeno ustavno pravo da njime raspolaže kako hoće. No, pitanje privatnog vlasništva za ovakve je slučajeve potpuno irelevantno jer je odlučila koristiti tržište usluga kako bi od svoje imovine ostvarila profit. A tržište usluga je ‘javno dobro’ – objašnjava pravobraniteljica.

Kao prvo, tržište bi trebalo biti mjesto gdje obje strane dobrovoljno sudjeluju u trgovini radi vlastite koristi i pitanje privatnog vlasništva u potpunosti je relevantno. Ukoliko ga definiramo kao javno dobro poput pravobraniteljice, i dalje u tržište ne možemo i ne smijemo uvesti element prisile, jer samim time razmjena prestaje biti dobrovoljna i obostrano korisna. Iz članka je vidljivo kako je stan i dalje prazan, dakle tržište je stanodavce već kaznilo za njihovo diskriminatorno razmišljanje, tako što ne ostvaruju potencijanu zaradu od iznajmljivanja. Kada bi se vodili idejom pravobraniteljice kako je privatno vlasništvo potpuno irelevantno na tržištu, Meggle bi na primjer dobio mogućnost putem države prisiljavati korisnike na kupnju Meggle proizvoda pod izlikom kako kupci diskriminiraju u korist Dukata, što je očito iz tržišnih udjela.

Stanodavci neprestano diskriminiraju. Jedni ne žele životinje u stanu jer se boje štete ili ne vole miris životinje. Drugi odbijaju pušače. Neki ne žele iznajmiti stan muškim osobama jer smatraju da su žene urednije, iako to sve to nije nužno istina.

Kupci diskriminiraju. Kao kupci, slobodni smo trošiti svoj novac prema vlastitim željama. Recimo da netko ne voli Slovence, potpuno je slobodan izbjegavati Mercator. Protiv te odluke Mercator nema, i ne bi smio imati, nikakvu mogućnost tužbe, te je dužan poštivati ju, iako je diskriminatorna i smanjuje mu prihod. Ljude ništa ne obvezuje na novčanu isplatu Mercatoru, niti je Mercator dužan pružati usluge ljudima koji u njemu ne kupuju.

S druge strane, država često provodi diskriminatorne politike prema svojim stanovnicima, iako su oni istovremeno prisiljeni plaćati porez pomoću kojeg se one provode. Sanacije šteta diskriminatorne su mjere. Akcije poput “Kupujmo hrvatsko” ili poticaji zapošljavanja određenim grupama negativno utječu na druge grupe ljudi, a djelomično su plaćene iz njihovog džepa. Iako Mercator zapošljava hrvatske državljane i plaća porez Hrvatskoj, država je pokrenula kampanju koja im direktno šteti. Stariji radnici iz svojih poreza plaćaju poticaje zapošljavanja mladih, te su tim poticajima dvostruko oštećeni: zbog poreza imaju manja primanja, te podupiru zapošljavanje radne snage koja će lako moguće dovesti do njihovog otkaza. Sad vidimo da ministar Mrsić jednu diskriminatornu politiku pokušava ispraviti drugom, jasno, opet na trošak svih poreznih obveznika: ukoliko netko zaposli otpuštenog starijeg radnika, porezni obveznici će podmirivati 50% njegove plaće.

Životni prostor također odabiremo diskriminatornim odlukama, jer tražimo područje gdje žive ljudi sličniji nama. Iako u Zakonu o suzbijanju diskriminacije između ostalog stoji zabrana segregacije i diskriminacije na osnovi nacionalnog ili socijalnog podrijetla i imovnog stanja, ljudi su se prirodno segregirali. Činjenica je da osobe sa sličnim etničkim ili specifičnim
demografskim pokazateljima koncentrirano obitavaju u određenim područjima. Fizička blizina socijalno i kulturološko vrlo različitih osoba u pravilu ne funkcionira, te zato i dolazi do prostornog odvajanja takvih osoba. Kada su stanovnici bliski u fizičkom prostoru, ali udaljeni u društvenom, rijetko dolazi do značajnije interakcije. Drugim riječima, radije i češće komunicirate sa susjedima koji su po karakteristikama bliži vama.

Diskriminacija je zaista sveprisutna, ali to nije samo mržnja ili neinformiranost prema određenoj skupini, već svakodnevni način odlučivanja o svemu temeljen na racionalnim ili iracionalnim stavovima. Svjesni mi toga ili ne, svaki dan diskriminiramo proizvode na osnovi osobnih stavova o kvaliteti, cijeni ili vizualnom dojmu, odabir partnera temelji se na diskriminaciji vanjštine, ponašanja i spola (zapravo biseksualne osobe najmanje diskriminiraju pri odabiru, a društvo ih najviše diskriminira), autostopere diskriminiramo prema izgledu (sumnjam da će netko stati nepoznatom bradatom čovjeku sa sjekirom) itd.

Pozivanje države da prisilom ispravlja diskriminaciju otvaranje je Pandorine kutije. Vjerujem kako većina ne podržava diskriminaciju isključivo na osnovama poput spola, rase, religije, invalidnosti, seksualne orijentacije ili državljanstva, ali to ne znači da zbog toga imamo pravo koristiti silu nad onom manjinom koja iz nekog (vjerojatno pogrešnog) razloga diskriminira. Dati državi mogućnost intervencije za stvari koje nam se sviđaju nužno znači dati mogućnost i za djelovanja koja nam ne odgovaraju. Ispravan način promjene mišljenja nije prisila, nego edukacija o pojedinim iracionalnim diskriminatornim stavovima.

Kad državna intervencija propadne, okrivi špekulante

Cijene hrane i goriva neprestano rastu, a netko mora biti kriv za to. Mediji prenose izjave naših političara, ekonomista i analitičara koji neprestano okrivljuju špekulante kao glavne uzročnike takvog trenda. Mrski špekulanti tako nisu ostali izostavljeni čak niti prilikom najave budućeg pojeftinjenja goriva:

Nije bilo nikakvih velikih ekscesa i onda su mešetari i trgovci s burze, špekulanti burzovni izgubili osnovu za špekuliranje s višom cijenom. To je rezultiralo nižom cijenom nafte i naftnih derivata i evo nadam se da će takav trend još nešto dulje potrajati.

Špekulanti su osobe koja pokušavaju zaraditi kupujući robu po nižoj cijeni i prodajući po višoj. No njihov posao nije samo ta klišejizirana izjava. Oni također utječu na cijene robe. Kada ustanove podcijenjenu vrijednost robe, kupujući ju dižu joj vrijednost. Prepoznajući precijenjenu robu, uspješni špekulant može očekivati veći pad nego ostatak tržišta prepoznaje, te shortati.

Cijene hrane i nafte vrlo su volatilne i ovise o ciklusima, a špekulanti djelomično izravnavaju te cikluse kupujući u vrijeme obilja i prodavajući u vrijeme nestašice. Tako u vrijeme niske cijene dobijemo nešto skuplju, a u vrijeme visoke cijene nešto jeftiniju robu. Jasno, cijena će biti vrlo visoka prilikom nestašica, ali ne toliko visoka kolika bi bila u situacijama bez prijašnjih skladištenja. Špekulanti svojom aktivnošću ne izazivaju nestašicu (za što ih se generalno optužuje), nego povećavaju ponudu u kriznom vremenu. Nestašice se događaju zbog prirodnih nepogoda (suše, poplave) ili aktivnosti države (zabrane uvoza ili trgovine, cjenovne kontrole i sl.)

Svaka osoba koja nešto radi je špekulant. Svatko od nas donosi odluke prema nekim očekivanjima kretanja cijena, vrijednosti i želja u budućnosti. Sjetimo se samo 300-tinjak tisuća malih špekulanata koji su hrlili po dionice T-HT-a, nadajući se kako će jeftino kupiti i skupo prodati.

Svi mi svojim postupcima, u manjoj ili većoj mjeri utječemo na određivanje finalne cijene na tržištu. Ako pretpostavimo rast cijene mesa, kupit ćemo nešto veću količinu i zamrznuti višak za budućnost. Ukoliko predvidimo rast cijene goriva, točit ćemo vozila danas, a ukoliko očekujemo skorašnji pad, punit ćemo spremnike kada se pad cijene dogodi. Na isti način funkcioniraju i špekulanti, samo u većem obujmu. Ono čime smo bombardirani u medijima samo je jedna strana medalje. Špekulanti jednako tako riskiraju i gubitak ukoliko im procjene budu pogrešne, tj. predvide rast ili pad cijena koji se ne dogode.

Jedan od razloga uspostave raznih agencija za kontrolu cijena jest vjerovanje kako špekulanti loše utječu na tržište. Istina je kako učestale loše odluke špekulanata mogu privremeno utjecati na tržište, ali znatno više utječu na njegov džep, te takvi sudionici tržišta brzo s njega nestaju. Za razliku od njih, državne agencije koje preuzimaju ulogu kontrole cijena imaju zaposlenike koji ne odgovaraju svojom imovinom u slučaju greške. U tom slučaju nema automatskog iskorjenjivanja u slučaju greške i oprez je puno manji.

Ideja kako je špekuliranje štetno nije nova, ali je pogrešna. Tržište je učinkovito koliko i sudionici na njemu, a njihova učinkovitost ovisi o sposobnosti prikupljanja informacija i predviđanja kretanja. Špekulanti su samo jedan dio sudionika tog procesa. Danas zahvaljujući njima nismo u nedoumici, nego danima unaprijed znamo koja cijena će nas dočekati na benzinskim postajama, te na osnovi tih informacija planiramo punjenje spremnika.

Nažalost, brojni komentatori to ne razumiju, te u svojim izjavama i člancima krive tržište za probleme koje uzrokuje netko drugi. Prilikom objave vijesti o uvođenju embarga na iransku naftu 1. srpnja, nitko (ovdje, ovdje, ovdje) nije okrivio vlade koje će takvim postupkom dovesti do vala rasta cijena nafte, ali čim je rast počeo, tekstovi su bili prepuni optužbi prema špekulantima.

Unatoč njihovoj groznoj reputaciji kod naših opinion makera, špekulanti u globalu imaju pozitivan utjecaj na tržište. Razni stručnjaci i poduzetnici proučavaju tisuće parametara radeći za svoju dobrobit, a prosječna osoba ne mora strahovati od neprestane neizvjesnosti promjene cijena ili nestašica robe. Ti ljudi nisu postavljeni u ime politike, a tržište na kojem se nalaze ima neumoljive disciplinske mjere.

Kažnjavanje i uvođenje zabrana na špekulativnog djelovanja imalo bi identičan rezultat nemogućnosti vjeverice na spremanje lješnjaka pred zimu – neizvjesnost, nestašicu i glad.