Zašto ne volimo kapitalizam?

 Dolaskom kapitalizma svijet se naglo počeo razvijati. Uveden je drugačiji društveni poredak i organizacija ekonomije, životni standard naglo je počeo rasti, kao i svjetska populacija.  U državama koje su blagonaklono gledale na takav razvoj situacije razvoj je išao bržim tempom. Svaka odrasla jedinka slobodna je krstariti tržištima i uređivati si život po svojoj mjeri (naravno, u granicama nenarušavanja tuđih sloboda). Države koje su se okrenule regulacijama i kolektivizmu, pod parolama zaštite državljana, riskirale su česte revolucije zbog siromaštva.

Zašto onda ljudi ne vole kapitalizam?

Kao prvo, ukoliko sustav dozvoljava, lakše je svaliti vlastite greške i odgovornost na nekoga drugoga, a toga u kapitalizmu nema. Kapitalizam znači neprestanu borbu protiv konkurencije na tržištu. Neprestane inovacije u tehnologijama i načinima poslovanja, napredak uspješnima, pad neuspješnih. U njemu ne postoji (barem u liberalnom obliku) sabotiranje od strane države u smislu uzimanja uspješnima, kako bi se spašavalo neuspješne. Jedini način akumuliranja bogatstva je ostati uspješan na tržištu tako da se najbolje udovoljava potrebama državljana. Potrebna su stalna usavršavanja, kako na osobnom, tako i na poslovnom planu. Za razliku od klasnog sistema, za svoj neuspjeh ne možete okriviti rođenje u krivoj kasti koja vam garantira nepromjenjiv položaj u društvu. Nema sustava “svakome prema njegovim potrebama”, nego svakome prema njegovim zaslugama.

Kapitalizam svima dozvoljava dohvaćanje zvijezda, ali je samo nekolicina kadra dohvatiti ih. Život u takvom društvu, gdje mnogi gledaju uspješne na položajima koje sami nisu uspjeli dohvatiti, za njih je frustrirajući, te se radije okreću metodi “svakome prema potrebama”, tj jednakosti koju propisuje zakon, preferiraju preraspodijelu dobara pod izlikom socijalne jednakosti, ne shvaćajući da će sami bolje proći ukoliko podrže uspješnije i učinkovitije proizvođače, koji su svoju robu u stanju ponuditi pod istom kvalitetom za nižu cijenu.