Zaštita domaće privrede
U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.
Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.
Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.
Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.
Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.
Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.
Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.
Monopolizam 
Slazem se da su carine manje stetan vid poticanja domace privrede jer osiromasuju manji broj stanovnima, ali i dalje ih ni slucajno ne smatram necim pozeljnim.
Ima li smisla uvoditi carine, jer na kraju opet građani plaćali skuplje robu?
Ono što želim reći jest da su carine znatno manje štetna metoda zaštite od subvencija, ne da su carine poželjne građanima. Primijetite kako sam u tekstu pisao o carinama isključivo na subvencioniranu robu.
Dakle, dobro (ništa), loše (carine na subvencioniranu robu), katastrofalno (subvencionirati više od konkurencije).
Upravo sam ovo želio napisati. 🙂
Građanima vlast ne bi trebala onemogućavati dostupnost jeftinije robe ili usluga ukoliko takve postoje. To sada radi carinama, kvotama…
Ako se može igdje kupiti jeftinije onda je to prednost u odnosu na trošak vlastite proizvodnje. Novac koji bismo uložili u tu lošu računicu tako se može uložiti u nešto drugo, prema preferencijama i idejama građana sklonih poduzimanju i u njihovom samostalnom aranžmanu ovisno o signalima koje uhvate na tržištu (koje se usput rečeno konstantno mijenja).
Sve jasno, no nešto treba i proizvesti kako bi se nešto drugo kupilo. Same subvencije već su izmjene tržišnih pravila, a u situaciji gdje svi subvencioniraju sve, teško je održati “tržišni sustav”. Posebno ukoliko si beznačajan u svjetskim okvirima.
Da se ne vrtimo u krug, ne smatram kako država treba cariniti sve što hoda i puže, nego u nekim razumnim okvirima, AKO već mora, ispravljati određena nepoštena uplitanja u tržište, bolje da to radi carinom nego subvencijom. Zaista nema smisla recimo cariniti vozila, radi čuvanja nepostojeće domaće autoindustrije. Jedno je ulaziti u poduhvat sa rizikom kako će netko možda biti bolji od tebe (jer je zaista uspješniji), a sasvim nešto drugo ulaziti u tržište gdje će sutra netko sigurno biti plaćen koliko treba, samo da bude jeftiniji od tebe.
Od cijele lepeze loših rješenja, subvencije su najgore, a najčešće korištene.
Ja bih ipak, u skladu sa teorijom da je svejedno koliko država novca skupi — potrošiti će sve, rekao da su subvencije bolje. Naime subvencije ipak imaju fizičko ograničenje u količini novca koji je dostupan. Carine nemaju ograničenja, država može držati beskonačno visoke carine na beskonačno puno proizvoda beskonačno dugo. Uzmimo recimo maslinovo ulje, trenutno postoje i carine i subvencije. Ako bi bile samo (visoke) carine, uvoz stranog ulja bi bio spriječen. Ali ako postoje samo subvencije, onda će domaće ulje biti jeftinije, ali onaj tko preferira strano, npr zbog okusa, ipak će ga moći kupiti. Ili automobili: ako država subvencionira automobile, ljudi koji misle da je Zastava 101 smeće mogu kupiti Golfa po tržišnoj cijeni iako je Zastava jeftinija, ali ako je carina na Golfa 100% onda moraju Golfa platiti duplo više. Prisiljeni su na Zastavu. S druge strane porezi nikad neće biti manji zato jer smo (proračun) uštedjeli na subvencijama ili zaradili na carini. O tome sam nedavno pisao.
Disclaimer: naravno, bolje je i bez jednog i drugog i ovaj komentar se ne smije shvatiti kao pristanak autora bilo na subvencije bilo na carine 🙂
Novac uvijek možeš printati, te tako oporezivati narod. Mislim da smo obojica svjesni da živimo u društvu koja smatra poželjnim imati visoke carine i visoke subvencije. A kad se isprazni proračun onda povećaju carine i izmisle neki novi namet, kako bi mogli ulupati (između ostalog) u dodatne subvencije. I jedno i drugo može ići gore dok narod ne izađe na ulice.
Da ne budem krivo shvaćen, carine koje se spominju u tekstu kao bolji izbor su sredstvo “ispravljanja” cijene subvencionirane robe, ne sredstvo poskupljivanja svega stranog do te mjere da su nedvosmislene merkantilističke mjere.
Zamisli recimo primjer neke poljoprivredne afričke države, čiju poljoprivredu u potpunosti uništi subvencionirana američka hrana. Istina, oni će time imati pristup jeftinijoj hrani, no nisu dovoljno razvijeni i sposobni preorijentirati se na nešto drugo i ostaju bez sredstava za kupnju te jeftine hrane. Na kraju završe ovisni o humanitarnoj pomoći.
Naravno 🙂
mislim da griješiš.
npr. pretpostavljaš da se afrika ne bavi poljoprivredom jer je nekonkurentna, odnosno da ju amerika uništava svojim subveniconiranim izvozom. korelacija, kauzalnost?
činjenica da će ostati bez novca za uvozne proivode upravo je točka preokreta za afrikance da odaberu čime se najbolje mogu baviti. Carine i subvencije mogu ih natjerati na odluke koje će u konačnici voditi do novih carina i subvencija zbog sunk cost-a.
U konačnici čim prije se odustane od bilo kakvih sličnih politika donijet će se kvalitetnije odluke i zdravi temelji.
činjenica da su afričke zemlje ovisne o humanitarnoj pomoći ne slijedi iz toga da nemaju dovoljno velike carine.
carine i subvencije su jednako štetne samo je pitanje iz kojeg kuta gledaš (carine:država i tako potroši sve što ima neefikasno + građani plaćaju skuplju cijenu; subvencije: građani kratkotrajno imaju jeftiniji proizvod, no u budućnosti plaćaju veće poreze i praktički uništavaju sve ostale grane na koje pada teret subvencija + građani imaju manje novaca).
Dakle svejedno je viša cijena ili manji raspoloživi dohodak = manja količina robe/usluga.
carine/subvencije su odabiranje pobjednika, a znamo da to tržište radi najbolje.
u konačnici ako građani nemaju novca, ne proizvode ništa od kud će krenuti dominantno bi trebalo biti određeno tržišnim uvijetima.
siromašne zemlje imaju upravo i problema i ostaju siromašne jer se tradicionalno smatra da je poljoprivreda oslonac, ja mislim da nije. oslonac je bilo što što možemo raditi bolje i jeftinije od drugih (primjeri. Japan, Katar i sl.)
to možeš dokazati tradicionalnom metodom koju si primjenjivao na druge merkantilističke teorije, npr. Zagreb se odcjepi i postane država, je li nužno da odmah pokrene poljoprivredu u Maksimiru i uz Savu.
Granice samo stvaraju zbrku. Katar uvozi svu hranu. Zamisli da su oni krenuli sa carinama da razviju svoju poljoprivredu koliko bi ih to u konačnici koštalo i bi li bili bogati kao što su danas.
treba sve gledati oprortuno, nekad je ne raditi ništa bolje jer su manji troškovi i živjeti na dug i kupovati jeftine subvencionirane proizvode, dok se zemlje koje subvencioniraju ne istroše, prestanu subvencionirati. banaliziram, ali mislim da je i to mit, da se MORA nešto prizvoditi makar i s gubitkom (na razini države isto kao i na razini pojedinca).
Recimo da ja dobijem posao za 2000 kn a da su mi troškovi života u tim uvijetima 2100 kn, ja neću prihvatiti posao. Država kada donosi takve odluke zanemaruje upravo takve banalne istine, ljudi znaju što je dobro za njih.
Tekst je više rasprave radi, koje je najmanje zlo, a idealna opcija također je navedena. Da barem jedno izbacimo, to je korak naprijed.
No moraš priznati da je teško natjecati se u nečemu u čemu si dobar protiv nekoga tko ima velike subvencije iza sebe kako bi te mogao nadmašiti u cijeni. To što je tamo neki anonimus na drugoj strani kugle zbog toga siromašniji za dio dohotka ne predstavlja ti puno u životu.
ali mislim da je to glavni problem, što krećemo od teze da su subvencije nepravedne i da treba nešto poduzeti u vezi njih. mislim da si tu napravio temeljnu pogrešku.
ja kažem ako netko nešto proizvodi jeftinije nego ti to možeš (sa subvencijom ili bez) onda je biolje to uvoziti. točka
u tekstu ti teoretiziraš o tome kao da se iznosi subvencija u konačnoj cijeni proizvoda mogu jasno uočiti.
po meni je apsolutno svejedno što je izvor niže cijene za odluku vrijedi li se nečime baviti bitna je cijena.
upravo uvođenje carine kao recimo po tebi “pravednijeg” mehanizma ima direktni učinak na cijene i automatski onemogućuje pravilno donošenje odluka makar se izvana čini da je bolje, nije.
ja se ne slažem, po meni su carine puuuno gore.
evo da dam slikovit primjer.
subvencije su kao kad protivnik ima duže ruke u boksu, to je prednost za njega ali u jednu ruku i mana (kao što je poznato subvencije dugoročno smanjuju konkurentnost jer se manje trudiš). Isto kao i u boksu borac sa dužim rukama se oslanja na svoju prednost i s vremenom postaje sve lošiji.
carina pak je kao da ti netko veže oči u boksu, ti više niti neznaš tko ti je protivnik niti protiv koga se boriš, na kraju se boriš sam protiv sebe.
Vidim to malo drugačije. Ti imaš duže ruke i bolju tehniku, pa sam ja subvencioniran palicom. 🙂
ja naravno razmišljam na glas pa možda i nisam sagledao problem iz svih uglova. rado bih čuo kako to ti vidiš.
meni se nekako čini da je ovisno o pogledu iz kojeg gledaš ti se može činiti bolje jedno ili drugo ali da u konačnici ne postoji neka distinkcija.
ako gledaš iz kuta kompanija koje subvencioniraš onda je bolja subvencija, ako gledaš iz kuta kupaca proizvoda onda je opet bolja subvencija, ako gledaš iz kuta poreznih obveznika onda je bolja carina. kako smo mi svi djelom sve to onda smo jako neskloni odlučiti što je bolje.
da ne kažem da se u igru mora uključiti i oportunitet i utjecaj svih tih intervencija na buduće odluke i ponašanja, kako kupaca, tako poduzetnika, radnika, na kraju i poreznih obveznika. svi oni mijenjat će i prilagođavati svoje ponašanje danim uvijetima i tako mijenjati ekonomske pokazatelje na bolje ili na lošije.
Eksperiment je nemoguće provesti, sve činjenice je nemoguće sagledati, sve varijable kvantificirati, zato u konačnici i diskusija mora završiti različitim stavovima.
ali nedaj da te toobeshrabri, napiši kako vidiš, kao misaoni eksperiment.
Katar možda i nije najbolji primjer jer imaju tu sreću da su bogati naftom, čiji izvoz pokriva barem pola BDP-a. Hranu uvoze jer im zemlja nije pogodna za poljoprivredu, tako da i to treba uzeti u obzir. Jasno, bili su i dovoljno pametni da ne idu glavom kroz zid s poljoprivredom.
Ovo je otprilike nešto na što sam ciljao. Ukoliko si kupac, sam snosiš taj trošak carine, no u slučaju subvencija, cjelokupna populacija sponzorira tvoje želje. Odatle ideja kako bi carina mogla biti “pravednija” u neku ruku.
Jasno, mnogo je i ostalih varijabli uključenih u igru kao što kažeš, od kojih svaka opet različito utječe ovisno o uvedenim stopama.
Tekst sam zato i napisao na taj način 🙂
meni je Katar kao krajnost zapravo idealan primjer. Zemlja koja je odlučila ne baviti se poljoprivredom jer joj se očito ne isplati. Ovo očito je tu ključno.
Sad zamisli zemlju kojoj se granično isplati baviti poljoprivredom ili ne isplati ali to nije tako očito kao kod Katara, a koja ima visoke carine na uvoznu hranu, koja je šteta tu nastala.
S druge strane Katar ne može reći da mu se ne isplati uopće jer njima se ne isplati u odnosu na druge alternative, ali da nema od kud nabaviti hranu svejedno bi ili navodnjavali pustinju i manje ulagali u turizam ili naftu jer bi se morali prehraniti.
To je ta divota tržišne privrede, i sad zamisli da ti još netko odluči subveniconirati tu hranu, pa Katar im treba staviti spomenik.
Zašto je to problem shvatiti ako imaš zelenu travu u dvorištu neznam, valjda je to problem mi baš želimo zasaditi makar se ne isplati. govorim ovdje načelno, jer u RH je to posebna priča, moguće da se nama istekako isplati i da smo strašno enfikasni, plus trebaju golema ulaganja u navodnjavanja i sl. koje će opet provoditi država i opet će to biti rupa bez dna…itd…
neznam da li ste upoznati sa sistemima navodnjavanja koje imaju ameri i koje izvoze u cijeli svijet, one goleme špricaljke što se same pomiću u krug (tamo gdje se koriste vide se oni krasni krugovi u raznim bojama). Prakistan, Brazil itd…
Sad usporedite to sa našima gdje je svaka sušnija godina elementarna nepogoda, a amerikanci da nemaju te sisteme bi umrli od gladi…naravno te sisteme su osmislili i napravili pojedinci, koji su patentirali svoje inovacije i prodaju pamet cijelom svijetu.
kad malo pogledate što oni rade i koje su to ogromne stvari, shvatite da smo mi u poljoprivredi još u srednjem vijeku i da zapravo logično nemamo nikakve šanse…