Dobrijaneri štetočine priznaju grešku

Danska vlada objavila je da namjerava ukinuti porez na hranu koja sadrži masti, koji je uvela prije godinu dana. Rezultat mjera bio je u potpunosti očekivan i prije samog uvođenja, ali moram priznati kako nisam očekivao povlačenje poreza nakon uočenih negativnih posljedica, nego uvođenje dodatnih metoda regulacije. Koncept je bio “logičan” – skuplja nezdrava hrana dovodi do zdravije ishrane. Pravi dobrijaneri štetočine, kako bi ih nazvao Nedjeljni Komentar.

Iako je namjera poreza bila regulirati što ljudi jedu i prisilno ih usmjeriti prema onome što ministarstvo smatra zdravijoj hrani, anketa među Dancima pokazala je kako 80% ljudi nije promijenilo prehrambene navike, samo stranu granice na kojoj kupuju. Naime, većina je po “nezdrave” proizvode krenula u Njemačku. Postupci građana obili su se o glavu državi, a posljedice toga bile su gašenje oko 1300 radnih mjesta povezanih sa proizvodnjom hrane pogođene porezom, pad konkurentnosti danskog gospodarstva, dodatan prihod njemačkih trgovačkih lanaca i Njemačke,  te manji iznos prikupljenog poreza u Danskoj. Ovo bi trebao biti dobar signal hrvatskoj Vladi da razmisli zašto hrvatski državljani sve češće ostavljaju svoju plaću s druge strane granice. No mi se i dalje vodimo mjerama “bolje nula kuna prikupljenog poreza nego nešto kuna prikupljenog poreza”, te svesrdno trudimo slati kupce što više van kako bi poticali strano gospodarstvo.

S druge strane, protivnici masne hrane smatraju kako porez i regulacija nisu dovoljno visoki da promijene prehrambene navike. Znamo da znanstvenici još uvijek nisu usuglašeni oko ispravne i zdrave prehrane. Neki smatraju kako su masti vrlo nezdrave, drugi da su potrebne i zdravije od supstituta (vjerojatno jer svaka jedinka ima drugačije potrebe, metabolizam i reakcije), no intervencionisti se nepogrešivo vode najrazvikanijom i sigurni su kako njihovo mišljenje vrijedi za sve jednako.

Ukoliko masti budu toliko oporezovane i regulirane, ljudi će prijeći na substitute, ali to sigurno neće biti salata kako intervencionisti sanjaju, nego ugljikohidrati: tjestenine, kruh, slatkiši i slična hrana. Posljedice toga ne znaju niti stručnjaci za prehranu, što je dovoljno dobar razlog da država ne ide u smjeru regulacije hrane koju jedemo ili trebamo jesti.

Na kraju krajeva, zašto moramo biti prisiljeni na zdrav život? Zar ne bismo trebali biti sami odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice?

Zaštita domaće privrede

U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.

Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.

Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.

Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.

Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.

Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.

Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.

Poljoprivreda bez poticaja?

Poljoprivreda bez poticaja jednostavno je nemoguća. Bogate i velike zemlje poput SAD-a ili članica EU subvencioniraju svoje poljoprivrednike, stoga mi, jer smo mali, moramo svoje subvencionirati još više kako bi bili konkurentni i mogli izvesti svoju robu, ili još gore, kako ne bi propali.

Agroklub prenosi izjavu ministra Čobankovića:

Hrvatski poljoprivrednici moći će računati na kompletnu financijsku omotnicu od 373 milijuna eura, a to je, kada se podijeli s brojem hektara, iznos od 380 eura po hektaru«, rekao je ministar Čobanković gostujući u središnjem Dnevniku HTV-a.

Prema istom izvoru, planirani državni poticaji za 2010. godinu iznosili su 3,854 milijarde kuna, dok su 2003. godine iznosili 1,66 milijardi kuna. Prema logici Vlade i ministara, ovo povećanje od 2.3 puta trebalo je učiniti naše poljoprivrednike bogatijima i konkurentnijima na tržištu. Jeste li primjetili kako su nam kruh, meso ili riba pojeftinili od 2003. godine? Ili vam se čini da je situacija suprotna.

Dok našu poljoprivredu i proračun iz godine u godinu sve više uništavaju poticaji koji pogrešno navode seljake što i u kojoj količini napraviti ili uzgojiti, Novi Zeland (nešto više od 4 milijuna stanovnika) okrenuo je priču naopako (ipak su oni tamo Down Under), tako što je u potpunosti ukinuo sve subvencije poljoprivredi. Čak ni jeftini plavi dizel nemaju. I propala poljoprivreda, a ljudi ostali gladni jer je sve uvozno skupo.

Ne baš. Novi Zeland nakon ukidanja subvencija postao je svjetski poznat kao zemlja visoko kvalitetnih, učinkovitih i inovativnih agrarnih sustava, koji su profitabilni bez državne pomoći. Imaju podjednak broj ljudi koji se bave poljoprivredom kao i prije 30-ak godina.

Kako je sve počelo:

Ulazak Britanije u EU za Novi Zeland značio je veliku promjenu u trgovinskim odnosima zemalja Commonwealth-a. Rastuće cijene nafte u svijetu također su bile problem. Zbog svega toga, Vlada Novog Zelanda odlučila je subvencionirati poljoprivredu nadajući se boljim prinosima i većem izvozu. Nudili su kompletan paket koji jedan poljoprivrednik može poželjeti: subvencije za gnojiva, porezne olakšice za veće količine stoke, kredite s nižim kamatnim stopama, potpore u slučaju elementarnih nepogoda, novčane dodatke za istrebljenje korova, besplatne poljoprivredne edukacije. Lista farmera koji su zahtjevali subvencije postajala je sve veća, a proračun sve opterećeniji.

Zanimljivo, ali sami poljoprivrednici shvatili su apsurdnost situacije, te su od vlasti tražili promjene u načinu funkcioniranja subvencija. 1982. godine najveća udruga poljoprivrednika poslala je dopis Vladi Novog Zelanda u kojem objašnjavaju kako je kontrola inflacije i državne potrošnje veći prioritet od subvencija poljoprivredi koje bi se poljoprivrednike trebale spasiti od inflacije. Naveli su kako je jedan od razloga deficita rastući udio subvencija u državnoj potrošnji. Iako je tadašnji Premijer Rob Muldoon odbio preporuke, ekonomisti su počeli sve više proučavati utjecaje državnih intervencija na tržište. 1984. na izborima pobjeđuje Laburistička stranka koja počinje sa deregulacijom tržišta smanjujući subvencije i carine. Period tranzicije trajao je 6 godina, prilikom kojih je propalo 1% poljoprivrednika. Poljoprivrednicima zaduženima početkom reforme, reprogramirani su postojeći krediti, pošto su bili na udaru zbog ukidanja povoljnijih kredita i povećanja kamata. Industrija vezana uz preradu hrane također je bila na udaru, a oni koji su i uz reprogramiranje propali, smatrani su kao neučinkoviti čak i prije reforme.

Ukidanje subvencija poljoprivredi natjeralo je poljoprivrednike i prateću industriju da budu učinkovitiji, samostalniji, diverzificiraju i prate kretanja tržišta, a proračunski novac iz spašavanja poljoprivrede djelomično se transferiralo u istraživanje novih i efikasnijih poljoprivrednih metoda.

Life after subsidies:

Around 90% of New Zealand’s total farm output is exported. These exports account for over 55% of total merchandise exports. Most food consumed in the country is domestically produced.

Today New Zealand has around 80,000 farm holdings on 15.5 million hectares (38.3 million acres). The number of farms has held steady since subsidies were removed; land area has fallen slightly as marginal land has been turned over to forestry or allowed to revert to native bush.

Since subsidy removal the agricultural sector has grown faster than the rest of the economy. Agriculture’s contribution to the New Zealand gross domestic product (GDP) has risen from 14.2% in 1986-87 to 16.6% in 1999-2000. Agriculture accounts for 11.4% of the total workforce.

Agricultural productivity has gone up 5.9% a year on average since 1986. Prior to 1986 agricultural productivity gains were about 1% a year.

The total number of stock units on New Zealand farms has fallen by 9% since 1987. Sheep numbers are down by 29%, but cattle numbers are up by 35%. Sheep farming was the most heavily subsidized sector within agriculture.

Dakle, Novi Zeland je ukidanjem subvencija postigao upravo ono što mi želimo postići sve većim subvencijama: konkurentnu poljoprivredu, rast proizvodnje, izvoz, manji deficit, konzumiranje pretežito domaće hrane. Svijet je zaista lopta šarena.