Učinkovitost poticaja u poljoprivredi

Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u zadnje vrijeme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti poticaji? Koliki će biti u odnosu na prošlu godinu? Koji su uvjeti za dobivanje poticaja? Kako popuniti kompliciranu dokumentaciju za poticaje?

Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do proračunskog novca, te blokirajući prometnice na naznake da će isti biti smanjen, umjesto da razmišljaju kako da isti zarade prodajom vlastitog proizvoda i vrijeme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi? Što ljudi traže? Što uvozimo, a može se jeftinije proizvesti kod nas?

Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopće potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju. Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz proračuna financirana sa preko 37 milijardi kuna, nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane. Državne potpore poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosile su 643 milijuna kuna, a do 2011. narasle su na 4,12 milijardi kuna. Udio poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim potporama porastao je sa 27% u 2006. na 46% u 2011. Od 2005. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6%, a u Hrvatskoj 14,5%. 1998. godine prosječni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, a 2011. 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je primjerice prinos kukuruza prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru. 

Stranger than fiction

Još jednom istinitom se pokazuje tvrdnja: Kada država viče investicije, provjerite svoje džepove, jer vam vlast kopa po novčaniku. Dnevnik.hr prenosi nove investicijske mjere:

Ministarstvo turizma uskoro kreće u realizaciju poticaja za izgradnju bazena kod privatnih iznajmljivača. Naime, s obzirom na to da ih nemamo dovoljno, država će izgradnju svakog bazena poticati s bespovratnih 50 tisuća kuna.

Prema planu Ministarstva, bolja ponuda bazena trebala bi produžiti predsezonu i posezonu, na godišnjoj razini za 4 do 8 tjedana. Tijekom ove godine očekuje se izgradnja 200 novih bazena, a u iduće tri godine taj bi se broj trebao popeti na tisuću.

Sa sve većom ponudom ovakvih objekata s bazenima u autohtonom ruralnom etno stilu, dobivamo turistički proizvod, i cjelovit i sadržajan, kazao je Vanja Čuljak, direktor TZ-a Benkovac.

Dakle, Vlada je spremna podijeliti  50 milijuna kuna koje je prethodno uzela građanima, kako bi nekolicina odabranih mogla izgraditi bazene, te tako podići vlastite prihode i vrijednost imovine. Zašto? Paušalno su utvrdili kako u Hrvatskoj nema dovoljno bazena.

Zapravo uopće nije začuđujuće da, u društvu desetljećima učenom kako su poticaji i intervencionizam poželjni, novinari i javnost pozdravljaju nove poticaje za izgradnju bazena. Ipak je narodu naučenom na vješanje o skute majke domovine ova mjera predstavljena kao državna pomoć u rješavanju problema i pokretanja ekonomije produljenjem sezone. Ono što je začuđujuće je činjenica da ljudi ni u vrijeme kada moraju svaku kunu okrenuti nekoliko puta ne shvaćaju poveznicu poreza i državne potrošnje, tj. činjenicu kako država ništa ne može trošiti bez da prethodno taj novac nekome od nas ne uzme. Što više budemo odobravali ovakve stvari možemo očekivati samo veće poreze i skuplji život.

Stvarnost je zaista čudnija od mašte. Ili točnije, strašnija od noćne more.

Puno zujim, malo meda dajem

Prije nekoliko dana Večernji je prenio ideje Udruge pčelara Nektar, koje su ništa drugo nego tipični primjer rentijerstva:

Na godišnjoj skupštini vinkovačke Udruge pčelara Nektar koja broji 105 članova, predsjednik Stanko Čuljak je u prioritetima rada u 2013. istaknuo ustrajanje pčelara na razradi metodologije izračuna naknade pčelarima za doprinos zaštite okoliša i očuvanja biološke raznolikosti neovisno o broju košnica. Pčelari drže kako oprašivanjem pčele uvelike doprinose očuvanju čovjekova okoliša jer mnoge biljne vrste opstaju samo zahvaljujući pčelama podsjećajući kako neke europske zemlje već isplaćuju ovakve naknade.

Kraj članka još je bolji:

Stanko Čuljak dodaje kako su članovi Nektara 80 posto oni s 15 do 20 košnica, dakle zaljubljenici u pčelarenje, a ne zbog interesa.

Poticaji za pčelarstvo prošle godine iznosili su preko 18 milijuna kuna, a uz to bi prema ovom prijedlogu porezni obveznici trebali plaćati i dodatne naknade za nečiji, kako kažu, hobi?

Ovakvo lobiranje radi dobivanja državnog novca u svijetu, a posebno Hrvatskoj nije nepoznanica, no u svakom slučaju gubljenje vremena na pisanje dokumentacije kako bi se zadovoljili komplicirani birokratski uvjeti za ograničena proračunska sredstva potpuno je kontraproduktivno. Kao prvo, država mora potrošiti resurse kako bi poreznim obveznicima oduzela novac, zatim raspisati natječaj za ta sredstva, zatim počinje lobiranje u kojem prijavljeni proučavaju pravila i popunjavaju dokumentaciju, te na kraju nekolicina odabranih prima zatražena sredstva. U cijeloj igri profitiraju samo oni s najboljim političkim vezama, ili nekim čudom oni koji su zadovoljili propisana pravila, a svi ostali završavaju igru na lošijoj poziciji od početne. Poreznim obveznicima ostalo je manje novca za trošenje prema svojim željama, a potencijalni rentijeri potrošili su dragocijeno vrijeme pišući dokumentaciju umjesto da su svoj trud uložili u zadovoljenje potreba tržišta. Kada takvo trošenje resursa na lobiranje i rentijerstvo proizvođačima postane prioritet nad stvarnim produktivnim radom kako bi se zadovoljili kupci, kvaliteta i ponuda padaju, cijena raste, te tržište u konačnici propada.

Ljudi reagiraju na poticaje, no poticaji koje pruža država gotovo uvijek vode prema moralnom hazardu, a razlog je taj što dovode do neracionalne potrošnje tuđih, prisilno prikupljenih resursa. Kada je osoba A svjesna da će osoba B pokriti njene troškove poslovanja, počet će neracionalnije raspolagati resursima. Takvo ponašanje nije uvijek problematično, nego samo u slučaju kada je osoba B prisiljena pokriti troškove osobe A. Na primjer, dobitak osobe A na kladionici, ili nasljeđivanje neke imovine, osobe B i C ne dovodi u nepovoljniji položaj, te im nije bitan način potrošnje resursa osobe A u tom slučaju. Međutim, ukoliko osoba A prisili osobe B i C da svojim novcem sponzoriraju neracionalan način života osobe A protiv njihove volje, takvo rasipanje resursa postaje problem cijelog društva. Takvo ponašanje, zvučno nazvano moralni hazard, nije ništa drugo nego dobra stara pljačka.

Subvencije uvijek vode prema neefikasnosti, bilo da je riječ o javnom ili privatnom sektoru. Pogledajmo samo što se događa sa najzaštićenijim (popularno nazvani strateškim) sektorima poput željeznice, šuma, brodogradnje, zdravstva ili poljoprivrede. Svake godine gutaju sve više našeg novca, a zauzvrat pružaju sve lošiju uslugu. Takav način upravljanja državom i poslovanjem nije samo pogrešan, nego i vrlo opasan.

Zaštita domaće privrede

U medijima i komentarima svakodnevno možemo čuti kako je potrebno subvencionirati domaću poljoprivredu i gospodarstvo kako bismo se mogli natjecati sa drugim državama koje to rade.

Svi mi želimo da nam gospodarstvo bude konkurentno na svjetskom tržištu, a to može uspjeti jedino na način da konkuriramo cijenom, kvalitetom i inovativnošću, tj. ponudimo prepoznatljiv proizvod koji po cijeni i kvaliteti nije lošiji od konkurencije, uspješno pratimo trendove u tehnologiji i zahtjevima kupaca, te pronalazimo rastuće prilike.

Brojni komentari naglašavaju kako su subvencije neophodne, jer ih i druge države imaju. No takva politika u startu je promašena. Hrvatska, kao mala država, ne može se mjeriti sa subvencijama velikih ekonomija, niti podnositi tolike izdatke. Subvencije u pravilu čine poljoprivredu i industriju ovisnima o državnoj pomoći i ruše njihovu poduzetnost i kvalitetu. Subvencionirani sektori vrlo brzo prelaze u poslovanje pri kojem radije traže državnu pomoć nego se prilagođavaju tržištu i moderniziraju način poslovanja, što dovodi do negativnih posljedica poput pada kvalitete, proizvodnje i ukupnog rasta cijena. Ukratko, svi mi plaćamo kako bi se odabrani mogli manje truditi.

Odakle dolaze subvencije? Iz proračuna. Tko puni proračun? Porezni obveznici, tj. mi. Dakle, veće subvencije industriji, poljoprivredi ili nekome trećem znače veće poreze svima nama. Ima li onda smisla plaćati veće poreze kako bismo dobili zastarjelu, manje kvalitetnu i u konačnici skuplju robu? Zamislimo na trenutak idealni svijet u kojem bismo kupovali stranu robu koju subvencioniraju strani državljani. Bili bismo zahvalni na njihovoj ludosti što plaćaju visoke poreze kako bi nama izvezli subvencioniranu, jeftiniju (dio cijene pokrivaju oni kroz svoje poreze) robu. Plaćanjem većih poreza, smanjili bi svoje ukupne prihode, dok bi s druge strane svojim subvencijama nama omogućili manje cijene takvih proizvoda, te samim time više novca koji bi nam ostao da trošimo na druge stvari. Drugim riječima, postali bismo bogatiji.

Pošteno bi bilo imati trgovinski sporazum koji onemogućuje subvencije, no pošto ne živimo u idealnom svijetu, kada se domaće tvrtke susretnu sa subvencioniram proizvodima sa stranog tržišta, najčešće od države traže identičan način pomoći sa još većim subvencijama, a prilikom takvih trgovinskih ratova svi završimo u goroj poziciji od početne.

Ukoliko već moramo reagirati na neki način kako bismo zaštitili domaće gospodarstvo, carine na subvencionirane proizvode puno su bolji način zaštite. Kao prvo, njima nećemo postići efekt dizanja poreza i osiromašenja svih državljana koji postižemo subvencioniranjem domaćeg gospodarstva. Kao drugo, proračun se neće dodatno prazniti zbog troškova subvencija, nego će se puniti zahvaljujući stranim subvencijama. Kao treće, domaće proizvođače dovest ćemo u ravnopravan položaj barem na domaćem tržištu. Zadržani trud i poduzetnički dug tako bi im se mogao isplatiti i na stranim tržištima u odnosu na uspavanu konkurenciju u inozemstvu.

Najgori odgovor na strane subvencije su domaće subvencije. Na taj način ne pomažemo niti nama kao poreznim obveznicima koji to plaćaju, niti domaćem gospodarstvu kojeg pretvaramo u ovisnika o državnoj pomoći.

Laž, velika laž, BDP

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Preslagivanje stolica na Titanicu

Nedavno je ministar Slavko Linić gostovao u emisiji Otvoreno (emisiju možete pogledati klikom na link, zatim odaberite datum 24.4.2012.), prilikom kojeg je između ostalog pričao o zaduživanju države, subvencijama i najavi poreza na nekretnine.

Prilikom intervjua, gospođa Novak-Srzić dala je dobru primjedbu kako na poljoprivredu izdvajamo 4,5 milijardi kuna, ali nam je uz sve to pala proizvodnja i povećao se uvoz hrane. Ovo je ministrov odgovor:

Svi ti poticaji koji su dani, dani su bez kontrole. Dani su, recimo, za jednu kravu, jedan hektar… nećemo se vraćati u prošlost, ali takve poticaje više nećemo davati, nego ćemo promijeniti kriterije, tako da će ubuduće poticaji ići ljudima sa recimo 100 krava, ili 100 hektara i slično, jer je to proizvodnja za tržište. Ono što je proizvodnja za osobne potrebe treba ići socijalnom politikom.

Drugim riječima, poticaje (sredstva za koja izdvajaju svi državljani kolika god primanja imali) bi prema ovom ministrovom prijedlogu plaćali npr. Todoriću. S druge strane, manja gospodarstva bi, umjesto “namjenskih” poticaja (sredstva koja su se prema Linićevim riječima dijelila uz lošu kontrolu) dobivali nenamjenska gotovinska sredstva u vidu socijalne politike. Znači iz sustava loše kontrole dijeljenja novca prelazimo u sustav nikakve kontrole dijeljenja novca.

Kroz raspravu se tako došlo i do poreza na imovinu i zemljište, te gđa. Hloverka spominje kako ona ima stan i vikendicu, te bi po tom prijedlogu onda morala plaćati porez. Ministar Linić na to kaže:

Ja vas u tom pogledu uvijek stavljam u vezu sa, recimo, vašim snimateljem, koji ima malu plaću, ali plaća i mirovinski i zdravstveni i porez. Znači, on sa svojom malom plaćom mora platiti, ali vi sa svojim stanom i vikendicom ne bi trebali plaćati.

Kakav je to odgovor jednog ministra financija? Osoba sa većom plaćom nije izuzeta plaćanja svega navedenog, nego je kažnjena plaćati po još većim stopama.

Mnogi ljudi shvatili su kako je profitabilnije uložiti u imovinu, nego držati novac u banci. Tako mnogi od njih imaju neobrađeno zemljiše, a to je zločin i moraju platiti više poreza.

Ljudi na ovim prostorima već su se susreli sa zlom koje proizvodi printanje novca i našli su sigurnu luku u zemlji. Vjerojatno bi neki od njih umjesto zemlje kupovali zlato, kao što je to uobičajeno u drugim državama, ali tu je Lijepa Naša već doskočila sa porezom od 58% na taj oblik štednje. Jedini logičan korak je ponovno naći način kako kazniti građane jer razmišljaju o ulaganju i štednji za budućnost, makar to bio komad zemlje.

Ako vi imate zemlju koju ne koristite, a porez vas ne pritišće, vi nećete htjeti prodati. Ako vas pritisne porez, onda ćete morati razmišljati da zajedno s drugima krenete u neke projekte.

Znači poreznim pritiskom, država tjera svoje manje bogate stanovnike na prodaju zemlje ispod vrijednosti, ukoliko si ne mogu priuštiti plaćanje poreza.

Evo jednog pitanja za sve one koji se zalažu za ovaj vid oporezivanja bogatih: tko će profitirati u slučaju uvođenja ovoga; onaj siromašniji koji je primoran prodati ispod cijene jer nema za porez, ili onaj bogatiji koji ima novac?

No preslikajmo istu logiku na nezaposlenost: ukoliko vas se počne oporezivati jer ste nezaposleni, počet ćete tražiti posao za manju plaću. A što država radi u konkretnom slučaju? Plaća ljudima da ništa ne rade. Malo je tu kontradiktoran način rješavanja problema.

Ako ulažete, imat ćete sve beneficije, ali ako svojom imovinom ne raspolažete u interesu hrvatskih građana, mi vam moramo uzeti poreze…. sada mnogi zatvaraju firme, šalju radnike kući, ali zadrže tvorničke hale i čekaju.

Zašto bi netko svojom privatnom imovinom trebao raspolagati u tuđem interesu, makar to značilo raditi s minusom, tj. uništavati vrijednosti. Privatnici ne zatvaraju pogone iz nekog inata prema vladajućim strankama. Za razliku od državnika, odgovaraju vlastitom imovinom za neuspjele poslove i nemaju neograničen izvor financija u vidu mužnje poreznih obveznika.

Linić griješi kada sugerira kako država mora metodama mrkve i batine sugerirati poduzetnicima što i kako raditi. Pogrešno je poreznom presijom prisiljavati poduzetnike da računaju jesu li manji gubitci ako plaćaju porez na prazne hale ili poslovanje s gubitkom. Posao države je poticati poduzetnički duh tako da se poštuje privatna imovina i pravo na izbor, a poslovanje olakšava. To se neće postići uvođenjem poreza radi prisilnog korištenja imovine, nego refomama javnog sektora, zakona o zapošljavanju, otpuštanju, te smanjem javne potrošnje i poreznog opterećenja.

Nažalost, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru.

Drugačiji pristup nezaposlenosti

Posljednji podaci Državnog zavoda za statistiku ponovno pokazuju porast nezaposlenosti. Krajem siječnja 2012. u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje registrirana je 334.351 nezaposlena osoba. U odnosu na mjesec prije broj nezaposlenih povećao se za 18.913 osoba. Broj nezaposlenih otprilike je jednak siječnju 2011, ali tako je samo zato jer je država dodatno zapošljavala (uspoređivao sam podatke Statistička izvješća Prosinac 2010 i Prosinac 2011.) u Javnoj upravi i socijalnom osiguranju (1560), obrazovanju (1574), administrativnim i pomoćnim djelatnostima (1396), zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (1826), opskrbi vodom i upravljanjem okolišem (1312).

Nezaposlenost je očito  rastući problem, no odgovor Vlade i dalje su razni poticaji gubitašima, kreiranje neproduktivnih administrativnih poslova, stimulusi, socijalne pomoći i investicije u državne tvrtke. Već imamo vrlo visoko subvencioniranje, pumpanje novca u kompanije i razne poticaje za zapošljavanje, no to su sve odreda propali projekti, a to jako dobro možemo vidjeti kada pogledamo kretanje (ne)zaposlenosti i državnu potrošnju.

Ono što u velikoj mjeri pridonosi ovim brojkama je visok nivo strukturne nezaposlenosti. Čak i prije krize, recimo početak 2008, broj nezaposlenih bio je 261.129 (15,1%). Zašto se tada, uz jasno priznavanje kako nemamo radnu snagu za naše potrebe i  utrošene milijune za prekvalifikacije radnika, tržište nije očistilo? Očito je kako nije toliko problem u ponudi poslova, koliko u ponudi pogrešne radne snage koja konstantno dolazi na tržište, a vlast uporno troši ogroman proračunski novac u reforme koje bi trebale riješiti ponudu poslova, a ne radne snage. Ovo je tipično za državni intervencionizam: jedna ruka kreira problem, zatim druga pokušava (i ne uspijeva) riješiti problem korištenjem dodatnih resursa. Mjesto gdje se reforme moraju provesti je ponuda kvalificirane radne snage, tj. školstvo. Državni obrazovni sustav u potpunosti je zakazao u zadaći osposobljavanja novih zaposlenika u onim granama koje poslodavci traže, a to u konačnici rezultira ili ponovnim plaćanjem obrazovanja, tj. prekvalifikacijom, ili odljevom kadrova koji su ovdje nepotrebni i teško pronalaze posao. Također je potrebno ukinuti minimalnu plaću, deregulirati zapošljavanje i otpuštanje, te smanjiti i izravnati porezne stope.

Jasno, mnoge od ovih reformi su dugotrajne i od vlasti zahtjevaju mnogo truda i živaca prilikom suočavanja sa raznim opozicijskim interesnim skupinama. Nažalost, trenutna vlada, poput prethodne, nastavit će baviti se problemima kratkoročnog kreiranja poslova zaduživanjem, te i dalje kreirati probleme na strani ponude radne snage. Ovo je prilično razočaravajuće, s obzirom da ovakva nezaposlenost u Hrvatskoj nije toliko problem svjetske krize, koliko strukturne prirode.

Poljoprivreda bez poticaja?

Poljoprivreda bez poticaja jednostavno je nemoguća. Bogate i velike zemlje poput SAD-a ili članica EU subvencioniraju svoje poljoprivrednike, stoga mi, jer smo mali, moramo svoje subvencionirati još više kako bi bili konkurentni i mogli izvesti svoju robu, ili još gore, kako ne bi propali.

Agroklub prenosi izjavu ministra Čobankovića:

Hrvatski poljoprivrednici moći će računati na kompletnu financijsku omotnicu od 373 milijuna eura, a to je, kada se podijeli s brojem hektara, iznos od 380 eura po hektaru«, rekao je ministar Čobanković gostujući u središnjem Dnevniku HTV-a.

Prema istom izvoru, planirani državni poticaji za 2010. godinu iznosili su 3,854 milijarde kuna, dok su 2003. godine iznosili 1,66 milijardi kuna. Prema logici Vlade i ministara, ovo povećanje od 2.3 puta trebalo je učiniti naše poljoprivrednike bogatijima i konkurentnijima na tržištu. Jeste li primjetili kako su nam kruh, meso ili riba pojeftinili od 2003. godine? Ili vam se čini da je situacija suprotna.

Dok našu poljoprivredu i proračun iz godine u godinu sve više uništavaju poticaji koji pogrešno navode seljake što i u kojoj količini napraviti ili uzgojiti, Novi Zeland (nešto više od 4 milijuna stanovnika) okrenuo je priču naopako (ipak su oni tamo Down Under), tako što je u potpunosti ukinuo sve subvencije poljoprivredi. Čak ni jeftini plavi dizel nemaju. I propala poljoprivreda, a ljudi ostali gladni jer je sve uvozno skupo.

Ne baš. Novi Zeland nakon ukidanja subvencija postao je svjetski poznat kao zemlja visoko kvalitetnih, učinkovitih i inovativnih agrarnih sustava, koji su profitabilni bez državne pomoći. Imaju podjednak broj ljudi koji se bave poljoprivredom kao i prije 30-ak godina.

Kako je sve počelo:

Ulazak Britanije u EU za Novi Zeland značio je veliku promjenu u trgovinskim odnosima zemalja Commonwealth-a. Rastuće cijene nafte u svijetu također su bile problem. Zbog svega toga, Vlada Novog Zelanda odlučila je subvencionirati poljoprivredu nadajući se boljim prinosima i većem izvozu. Nudili su kompletan paket koji jedan poljoprivrednik može poželjeti: subvencije za gnojiva, porezne olakšice za veće količine stoke, kredite s nižim kamatnim stopama, potpore u slučaju elementarnih nepogoda, novčane dodatke za istrebljenje korova, besplatne poljoprivredne edukacije. Lista farmera koji su zahtjevali subvencije postajala je sve veća, a proračun sve opterećeniji.

Zanimljivo, ali sami poljoprivrednici shvatili su apsurdnost situacije, te su od vlasti tražili promjene u načinu funkcioniranja subvencija. 1982. godine najveća udruga poljoprivrednika poslala je dopis Vladi Novog Zelanda u kojem objašnjavaju kako je kontrola inflacije i državne potrošnje veći prioritet od subvencija poljoprivredi koje bi se poljoprivrednike trebale spasiti od inflacije. Naveli su kako je jedan od razloga deficita rastući udio subvencija u državnoj potrošnji. Iako je tadašnji Premijer Rob Muldoon odbio preporuke, ekonomisti su počeli sve više proučavati utjecaje državnih intervencija na tržište. 1984. na izborima pobjeđuje Laburistička stranka koja počinje sa deregulacijom tržišta smanjujući subvencije i carine. Period tranzicije trajao je 6 godina, prilikom kojih je propalo 1% poljoprivrednika. Poljoprivrednicima zaduženima početkom reforme, reprogramirani su postojeći krediti, pošto su bili na udaru zbog ukidanja povoljnijih kredita i povećanja kamata. Industrija vezana uz preradu hrane također je bila na udaru, a oni koji su i uz reprogramiranje propali, smatrani su kao neučinkoviti čak i prije reforme.

Ukidanje subvencija poljoprivredi natjeralo je poljoprivrednike i prateću industriju da budu učinkovitiji, samostalniji, diverzificiraju i prate kretanja tržišta, a proračunski novac iz spašavanja poljoprivrede djelomično se transferiralo u istraživanje novih i efikasnijih poljoprivrednih metoda.

Life after subsidies:

Around 90% of New Zealand’s total farm output is exported. These exports account for over 55% of total merchandise exports. Most food consumed in the country is domestically produced.

Today New Zealand has around 80,000 farm holdings on 15.5 million hectares (38.3 million acres). The number of farms has held steady since subsidies were removed; land area has fallen slightly as marginal land has been turned over to forestry or allowed to revert to native bush.

Since subsidy removal the agricultural sector has grown faster than the rest of the economy. Agriculture’s contribution to the New Zealand gross domestic product (GDP) has risen from 14.2% in 1986-87 to 16.6% in 1999-2000. Agriculture accounts for 11.4% of the total workforce.

Agricultural productivity has gone up 5.9% a year on average since 1986. Prior to 1986 agricultural productivity gains were about 1% a year.

The total number of stock units on New Zealand farms has fallen by 9% since 1987. Sheep numbers are down by 29%, but cattle numbers are up by 35%. Sheep farming was the most heavily subsidized sector within agriculture.

Dakle, Novi Zeland je ukidanjem subvencija postigao upravo ono što mi želimo postići sve većim subvencijama: konkurentnu poljoprivredu, rast proizvodnje, izvoz, manji deficit, konzumiranje pretežito domaće hrane. Svijet je zaista lopta šarena.

Predizborno šminkanje

Večernji donosi vijest o padu nezaposlenosti:

Tijekom rujna Zavod za zapošljavanje pokrenuo je projekte masovnih javnih radova u kojima je zaposlio oko 3700 dugotrajno nezaposlenih osoba. Javni radovi otvaraju se diljem Hrvatske i u listopadu, najviše u Slavoniji, i to na čišćenju okoliša, komunalnim poslovima i slično. Dvomjesečni posao i radnički minimalac mogli bi se opisati kao Vladin predizborni dar najugroženijim skupinama nezaposlenih, za što je država neplanirano izdvojila 65 milijuna kuna.

Izbori se približavaju, a jasno je da Vladi trenutne brojke nezaposlenih nikako ne odgovaraju, stoga su izdvojili dodatnih 65 milijuna proračunskih kuna, kako bi privremeno “smanjili” nezaposlenost. Učinkovitost identične mjere početkom godine prosudite sami:

Na početku godine Vlada je osigurala 170 milijuna kuna za ‘aktivne mjere zapošljavanja’ koje su potrošene već tijekom prvih tjedana primjene. U ispunjavanju Vladinih želja zasad prednjači javni sektor. Škole su tijekom rujna iz evidencije Zavoda za zapošljavanje zaposlile oko 3000 nezaposlenih, a javna uprava njih oko 2000. U školama se tako nude dvomjesečni ugovori za koješta, a od osoba koje ih dobiju očekuje se tek da se ne žure s prijavom natrag na burzu nakon isteka ugovora.

Nitko od tih ljudi nije stvarno zaposlen. Neki će obaviti pokoji (izmišljeni) poslić, a neki su otišli na prekvalifikaciju na teret države. Većina njih (možda i svi) vratit će se nakon izbora ponovno na burzu, ali tada brojka nezaposlenih neće biti goruće pitanje. Jedini cilj ovih mjera je ušminkati listu HZZ-a pred izbore.