Kada je prema Homo Collectivusu vlast dovoljno velika?
Pitanje iz naslova prvo je pitanje koje treba postaviti socijalistima, socijaldemokratima i ostalim oblicima Homo Collectivusa. G. Borković piše za Forum.tm kako socijaldemokracija u Hrvatskoj izumire iako nikad nije zapravo ni zaživjela, a rastući neoliberalizam mogao bi dovesti do novog svjetskog rata:
Socijaldemokrati polako nestaju, baš kao i konzervativci, a da u Hrvatskoj zapravo te opcije nikada nisu ni zaživjele. I jedni i drugi utapaju se u iznimno opasnu amorfnu globalnu pojavu dezideologizacije koja pod maskom neoliberalizma, odnosno neolibertarijanstva, može biti jednako opasna baš što je bio opasan višak ideologije čiji je zametak, nastao prije stotinjak godina, doveo do najveće svjetske klaonice.
Neimenovana opasna ideologija koja je dominirala prije Drugog svjetskog rata upravo je nacional socijalizam, ideja koju je Hitler preuzeo od Karla Luegera, gradonačelnika Beča s kraja XIX stoljeća. Pod Luegerovim vodstvom gradska infrastruktura postepeno je oduzeta privatnim vlasnicima i dana na upravljanje gradskoj birokraciji. Tako su brojne plinare, klaonice, elektrane, pivnice, banke i slični poslovi u Beču nacionalizirani, a ostalima su propisane “poštene cijene” roba i usluga. Izgradnje škola i bolnica financirane su oduzimanjem imovine Židova, te kreditima koje su otplaćivale buduće generacije. Hitler je o Luegeru napisao: “Sve što danas znamo o samoupravljanju grada potječe od Luegera. 
On je privatne poslove pretvorio u gradska poduzeća, putem kojih je mogao Beč učiniti lijepšim i većim bez ikakvog dizanja poreza.” Na slici desno možete vidjeti još jedan prikaz sličnosti socijalističkih ideja putem usporedbe izbornih rezultata u Njemačkoj: crne pokrajine na lijevoj strani predstavljaju pobjedu nacista na izborima 31. srpnja 1932. godine, a crne pokrajine na desnoj strani prikazuju izbornu pobjedu SPD-a 19. studenog 1972. godine. Ukoliko i dalje smatrate da nacisti nisu ljevica, evo nekoliko točaka iz NSDAP-ova programa – Osnova nacional socijalizma je zajedništvo ispred pojedinca:
- Država se mora o narodu brinuti u svakom pogledu. Ukoliko to nije moguće, sve osobe stranih narodnosti moraju biti protjerane
- Ukidanje kamata
- Ukidanje svih oblika zarade osim rada
- Svaki vid osobnog bogaćenja potrebno je smatrati zločinom protiv nacije i države
- Nacionalizacija svih korporacija i trgovačkih lanaca
- Zemljišna i agrarna reforma koja uključuje eksproprijaciju bez odštete
- Besplatno školstvo uz programe propisane od države
- Stvaranje državno kontroliranog tiska, sav nepoćudan tisak potrebno je zabraniti
Nacisti i Sovjeti provodili su gotovo identične mjere u svojim dijelovima Poljske. Dok je Gestapo progonio rasne i neprijatelje režima, NKVD je sastavio dekret 14 nepoćudnih kategorija ljudi. Iako bi netko pomislio kako je riječ “socijalizam” u nacional socijalizam dodana kako bi se privukli glasovi lijevih opcija, Hitler je favorizirao i prigrlio brojne mjere po uzoru na Sovjete. To opisuje i socijal-demokrat Carl Landauer koji razliku nacizma i socijalizma vidi samo u namjerama, ali ne i u metodama. Dok su sovjetski internacional socijalisti prvo željeli uspostaviti socijalizam, a zatim ga “izvoziti”, njemački nacional socijalisti su prethodno željeli stvoriti Lebensraum. Gospodarske mjere Trećeg Reicha uvelike su se bazirale na regulaciji vanjske trgovine i poljoprivrede, te cjenovne kontrole i velike radne akcije po uzoru na sovjetski model. David Schoenbaum u svojoj knjizi Hitlerova socijalna revolucija napisao je:
Plaće, cijene, radni uvjeti, alokacija resursa: ništa od toga nije bila odluka upravitelja niti tržišta. Investicije su kontrolirane, cijene fiksirane, svaki dio ekonomije bio je žrtva ili kolaborator režima. Tvornice su propadale ili cvjetale proporcionalno volji za suradnjom sa režimom.
Dalje se u tekstu s Foruma spominje neoliberalna stranka na vlasti koja umjesto da brine o radnicima, podiže granicu za odlazak u mirovinu, te zatvara kafiće zbog nekoliko kuna viška u blagajni. No obje značajke nemaju veze sa (neo)liberalizmom, nego upravo sa socijalizmom. Sustav međugeneracijske solidarnosti kakav ima Hrvatska izmišljotina je socijalne države. Iako je odavno bankrotirao, ta činjenica ne sprječava trenutnu vlast da podigne troškove sustava za 30 milijuna kuna mjesečno, tj. za 360 milijuna kuna godišnje, iako građani već sad kroz veće poreze godišnje dodatno izdvajaju više od 16 milijardi kuna za spašavanje tog istog sustava. Jedini načini za produljenje iluzije o održivosti takvog sustava su pomicanje granice odlaska u mirovinu ili rast poreza, a ovo drugo ipak obuhvaća veće izborno tijelo. Politika koja smatra da sav prihod pojedinca pripada prvenstveno državi, pa tek onda pojedincu, te oporezuje svaki vid ljudske djelatnosti nije ništa drugo nego socijalizam.
I gdje smo sada?
Svi znamo kako socijalna država izgleda na početku: beneficije se dodjeljuju gotovo bez pravila, a obećanja teku odavde do vječnosti. Desetljeća socijalne politike i rast države čiji su sve veći apetiti doveli do rasta poreznog opterećenja i zaduženja, te u konačnici gospodarskog kolapsa i rasprodaje državne imovine najednom postaju odgovornost i propust liberalnog kapitalizma koji u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio. Totalitarne ideje poput nacizma i komunizma koje obećavaju ekonomska čuda i jednakost materijalnih dobara su ideologije koje u takvom okruženju jačaju, što pokazuje i primjer Zlatne Zore koja je od osnutka 1980. uvijek bila na margini sa otprilike 0,1% glasova, a tokom krize njihov udio glasova popeo se na 7%, te je stranka ušla u Parlament. No nažalost svi znamo i kako izgleda kada se socijalna država urušava. Ako totalitarna stranka dobije prevlast reakcija je brutalna sila, jer država redistribuciju i jednakost može provoditi jedino silom.
Monopolizam 
G: Borković piše bedastoće. Učiti povijest doista je vrlo bitno za razumijevanje društvenih pojava danas.
Zašto je nacionalsocijalizam bio privlačan istoj kategoriji ljudi kao i socijalizam davno je objasnio Hayek u Putu u ropstvo. Karta prikazana u gornjem postu to sjajno ilustrira.
Evo i dio onoga o cemu Zoran prica, a sto smo do sada napravili: http://www.youtube.com/watch?v=rDPbyYcdFU4 – Ilustracije sadržaja čuvene knjige “Put u Ropstvo” pisca Friedricha Hayeka.
Odličan tekst.
Inače, postoji izjava vođe nacističkih SA odreda Ernsta Röhma, u kojoj on prebjege iz komunističkog tabora u SA odrede naziva biftecima, jer su izvana smeđi a iznutra crveni. Poznata je činjenica da su sukobi između komunista i nacista u Njemačkoj bili tako žestoki prije svega zbog činjenice da su se borili za identično tržište sljedbenika. Nacionalsocijalizam jako točno opisuje ideologiju te stranke (socijalizam za jednu naciju) i to je ono što klasični socijalisti i komunisti nikako ne mogu svariti. No svak onaj tko je pročitao hitlerov Main Kampf može jednostavno vidjeti da jedino što je Hitler predbacivao komunističkom pokretu u svojim bečkim danima jest komunistički internacionalizam. Riječ je o jednoj te istoj ideologiji koja se razlikuje u nekim sitnim ideološkim detaljima. Nacionalsocijalizam se od staljinovog socijalizma razlikuje otprilike koliko i staljinov socijalizam od maovog.
Gospodin Borković očito spada u kategoriju onih koji nikako ne mogu shvatiti da je socijalna država konačno pokazala da ne može ispuniti svoja free-shit obećanja dana lakovjernim masama, taj se sustav raspada po šavovima. Umjesto radikalnog promjena smjera u tržišno gospodarstvo, politika se bavi što je moguće dužim opstankom socijalne države i mijenja samo one stvari koje baš mora. Zato je gospodinu Borkoviću teško shvatiti da će isti političar koji u oporbi kritizira prodaju “obiteljskog srebra”, to isto ipak napraviti kad dođe na vlast, ali ne zato što to želi već zato jer drugačije baš ne ide.
Mi se nalazimo u teškom periodu kad treba shvatiti da je socijalni tulum završio i da treba počititi rigotine iza kauča. A neki bi čini se i dalje bančili…
U susedstvu se takodje odvija zucna rasprava na tu temu. Evo jednog drugacijeg misljenja, a ostala su ovde :http://trzisnoresenje.blogspot.rs/2013/02/socijalizam-i-fasizam.html
Fašizam, nacional-socijalizam, komunizam i socijalizam nikako ne mogu biti srodne ideologije.
Moraju se na samom početku razvrstati političke filozofije od njihovih ideoloških proizvoda i same istorijske prakse političkih pokreta koji su uzeli na sebe da svoje poglede na društvo sprovedu u delo.
Komunizam je, kao što bi trebalo Tasić da zna, pre svega reč koja u marksističkoj filozofiji označava buduće besklasno društvo u kome neće biti ni privatne svojine a ni države (ovde ne treba diskutovati o komunizmu u značenju koje mu pripisuju druge levičarske ideologije kao što su anarhizam, babefovci i razne socijalističke utopije, bez obzira na sličnosti – jer pokreti koji su podržavali takve utopije nisu imali u 20. veku toliki uticaj kao marksizam).
Socijalizam je u marksizmu, a sledstveno njemu i u komunističkoj ideologiji, shvatan kao prelazni oblik društva prema komunizmu. U socijalizmu država opstaje kao nužno zlo sve dok radnička klasa uz pomoć diktature proletarijata ne dostigne zadovoljavajući razvoj proizvodnih snaga, koje bi omogućile definitivni prelazak u besklasno društvo koje bi sobom upravljalo racionalno.
Fašizam, barem onako kako su ga razne italijanske pristalice definisale, ima potpuno drugačije motive i krajnji cilj. Pre svega, bitna njegova odredba je spas nacije kao neponovljivog kulturnog i duhovnog kolektivnog bića, koje je ugroženo u modernom vremenu zbog dekadentnosti liberalizma i komunističkog materijalizma. Fašisti u državi vide glavno sredstvo koje obezbeđuje jedinstvo nacije i njen neobuzdan razvitak kroz istoriju.
Komunisti hoće jednom za svagda da zbrišu privatnu svojinu iz ljudske istorije, zajedno sa njom klasnu podelu društva i državu kao buržoasku tvorevinu. fašisti su za očuvanje svega ovoga. Fašistička država treba da se meša u ekonomiju da bi osigurala svakom pojedincu život i stvorila bazu za militarističku politiku radi obračuna sa neprijateljskim narodima.
Prema tome, fašistička i komunistička ideologija nikako ne mogu da budu srodne. Niti su im srodne filozofske ideje, niti doktrinarne osnove, niti izvori, niti podsticaji, niti pogledi na smisao i tok ljudskog društva, niti su im iste vrednosti, niti argumentacija kojom se služe.
To što su u praksi političkog delovanja i jedan i drugi pokret bili nasilni i pretvorili se u totalitarizam, može samo da bude osnova za razmišljanje kuda ove filozofije vode, nikako da su srodne. Ali to je već neka druga priča.
I još nešto, kolokvijalno se kaže da su SSSR, SFR Jugoslavija, Bugarska, Rumunija itd., imale “komunizam”, ali to je samo neprecizna upotreba reči. Te zemlje su bile real-socijalističke (tako ih imenuje sociologija, politikologija, istorija, politička filozofija i ekonomska nauka). Komunizam nigde nije uspostavljen onako kako su ga marksisti skicirali, pa se ne može ni govoriti o stvarnom postajanju takvog društva, jer u real-socijalističkim zemljama nikada nije ukinuta ni država, ni klasne podele, niti su ukinute nacije niti je ekonomija dobila nov oblik bez novčano-robne proizvodnje.
Fašizam, nacional-socijalizam i komunistička ideologija razlikuju se i na papiru i u praksi i nikako ne mogu da budu srodni (pogotovu što Slaviša Tasić “srodnost” nije definisao prećutnom upotrebom opštijeg pojma – kolektivizam).
Nacional-socijalizam se sasvim nedvosmisleno izdvaja po tome što se u svojim premisama oslanja na biološko-rasističke teorije o superiornosti arijevske rase. To je njegova suštinska teza,a ne tek uzgredni filozofski pamflet.
Neko ko ima takvu doktrinarnu inspiraciju jednostavno u praksi ne deli bombone, nego vodi imperijalne ratove sa dobro organizovanim koncetracionim logorima za uništavanje celih naroda.
Komunistička ideologija u svojim mnogobrojnim varijantama jednostavno nema takve sulude bio-rasističke filozofske poglede, niti je trebila narode zbog bio-antropolških karakteristika.
Fašizam i nacional-socijalizam u svojoj osnovi dižu nasilje kao nešto sasvim razumljivo i štaviše pozitivno i neodvojivo od čovekove prirode. Na takvim antropološkim shvatanjima izrasla je neizostavna teza da se nacije i rase moraju pripremati za geopolitički obračun svetskih razmera. Militarizam ovih ideologija je ključni deo a ne dodatak.
Staljin u svojim najcrnim danima nije vodio militarističku politiku, jer komunističke ideologije ne stoje na takvim premisama. Na kraju krajeva zbog toga je SSSR bio vojno zaostao, što je sam Staljin mogao da plati glavom 1941. godine.
Ono što je mnogo važnije za ovoj blog, jeste da se ove doktrine razlikuju u shvatanjima ekonomskog života ljudskog društva.
Bitna odredba komunizma je ukidanje privatne svojine kao glavnog uzroka svih patnji čovečanstva. To je glavni podsticaj komunističkih pokreta i njihovno glavno opravdanje. Toga nema ni u fašizmu, ni u nacional-socijalizmu, niti u njihovim doktrinama niti u konkretnoj istorijskoj praksi.
Komunistička ideologija svoj pogon ima u marksizmu, koji predstavlja razrađenu i zaokruženu ekonomsku kritiku kapitalizma i dijalektičko-materijalističko shvatanje toka ljudske istorije. Druga je stvar što marksizam nije nauka i što je promašio u svojim tezama i zaključcima.
Fašizam i nacional-socijalizam jednostavno u svojoj osnovi nemaju takvu sveobuhvatnu ekonomsku teoriju, već predstavljaju izmrvljenu eklektičku mešavinu raznih doktrina i pogleda o ekonomskom ustrojstvu ljudskog društva pa su im i zaključci o konkretnoj ekonomskoj politici nedosledni i nepovezani a često i protivurečni.