Kada je prema Homo Collectivusu vlast dovoljno velika?

Pitanje iz naslova prvo je pitanje koje treba postaviti socijalistima, socijaldemokratima i ostalim oblicima Homo Collectivusa. G. Borković piše za Forum.tm kako socijaldemokracija u Hrvatskoj izumire iako nikad nije zapravo ni zaživjela, a rastući neoliberalizam mogao bi dovesti do novog svjetskog rata:

Socijaldemokrati polako nestaju, baš kao i konzervativci, a da u Hrvatskoj zapravo te opcije nikada nisu ni zaživjele. I jedni i drugi utapaju se u iznimno opasnu amorfnu globalnu pojavu dezideologizacije koja pod maskom neoliberalizma, odnosno neolibertarijanstva, može biti jednako opasna baš što je bio opasan višak ideologije čiji je zametak, nastao prije stotinjak godina, doveo do najveće svjetske klaonice.

Neimenovana opasna ideologija koja je dominirala prije Drugog svjetskog rata upravo je nacional socijalizam, ideja koju je Hitler preuzeo od Karla Luegera, gradonačelnika Beča s kraja XIX stoljeća. Pod Luegerovim vodstvom gradska infrastruktura postepeno je oduzeta privatnim vlasnicima i dana na upravljanje gradskoj birokraciji. Tako su brojne plinare, klaonice, elektrane, pivnice, banke i slični poslovi u Beču nacionalizirani, a ostalima su propisane “poštene cijene” roba i usluga. Izgradnje škola i bolnica financirane su oduzimanjem imovine Židova, te kreditima koje su otplaćivale buduće generacije. Hitler je o Luegeru napisao: “Sve što danas znamo o samoupravljanju grada potječe od Luegera. On je privatne poslove pretvorio u gradska poduzeća, putem kojih je mogao Beč učiniti lijepšim i većim bez ikakvog dizanja poreza.” Na slici desno možete vidjeti još jedan prikaz sličnosti socijalističkih ideja putem usporedbe izbornih rezultata u Njemačkoj: crne pokrajine na lijevoj strani predstavljaju pobjedu nacista na izborima 31. srpnja 1932. godine, a crne pokrajine na desnoj strani prikazuju izbornu pobjedu SPD-a 19. studenog 1972. godine. Ukoliko i dalje smatrate da nacisti nisu ljevica, evo nekoliko točaka iz NSDAP-ova programa – Osnova nacional socijalizma je zajedništvo ispred pojedinca:

• Država se mora o narodu brinuti u svakom pogledu. Ukoliko to nije moguće, sve osobe stranih narodnosti moraju biti protjerane
• Ukidanje kamata
• Ukidanje svih oblika zarade osim rada
• Svaki vid osobnog bogaćenja potrebno je smatrati zločinom protiv nacije i države
• Nacionalizacija svih korporacija i trgovačkih lanaca
• Zemljišna i agrarna reforma koja uključuje eksproprijaciju bez odštete
• Besplatno školstvo uz programe propisane od države
• Stvaranje državno kontroliranog tiska, sav nepoćudan tisak potrebno je zabraniti

Nacisti i Sovjeti provodili su gotovo identične mjere u svojim dijelovima Poljske. Dok je Gestapo progonio rasne i neprijatelje režima, NKVD je sastavio dekret 14 nepoćudnih kategorija ljudi. Iako bi netko pomislio kako je riječ “socijalizam” u nacional socijalizam dodana kako bi se privukli glasovi lijevih opcija, Hitler je favorizirao i prigrlio brojne mjere po uzoru na Sovjete. To opisuje i socijal-demokrat Carl Landauer koji razliku nacizma i socijalizma vidi samo u namjerama, ali ne i u metodama. Dok su sovjetski internacional socijalisti prvo željeli uspostaviti socijalizam, a zatim ga “izvoziti”, njemački nacional socijalisti su prethodno željeli stvoriti Lebensraum. Gospodarske mjere Trećeg Reicha uvelike su se bazirale na regulaciji vanjske trgovine i poljoprivrede, te cjenovne kontrole i velike radne akcije po uzoru na sovjetski model. David Schoenbaum u svojoj knjizi Hitlerova socijalna revolucija napisao je:

Plaće, cijene, radni uvjeti, alokacija resursa: ništa od toga nije bila odluka upravitelja niti tržišta. Investicije su kontrolirane, cijene fiksirane, svaki dio ekonomije bio je žrtva ili kolaborator režima. Tvornice su propadale ili cvjetale proporcionalno volji za suradnjom sa režimom.

Dalje se u tekstu s Foruma spominje neoliberalna stranka na vlasti koja umjesto da brine o radnicima, podiže granicu za odlazak u mirovinu, te zatvara kafiće zbog nekoliko kuna viška u blagajni. No obje značajke nemaju veze sa (neo)liberalizmom, nego upravo sa socijalizmom. Sustav međugeneracijske solidarnosti kakav ima Hrvatska izmišljotina je socijalne države. Iako je odavno bankrotirao, ta činjenica ne sprječava trenutnu vlast da podigne troškove sustava za 30 milijuna kuna mjesečno, tj. za 360 milijuna kuna godišnje, iako građani već sad kroz veće poreze godišnje dodatno izdvajaju više od 16 milijardi kuna za spašavanje tog istog sustava. Jedini načini za produljenje iluzije o održivosti takvog sustava su pomicanje granice odlaska u mirovinu ili rast poreza, a ovo drugo ipak obuhvaća veće izborno tijelo. Politika koja smatra da sav prihod pojedinca pripada prvenstveno državi, pa tek onda pojedincu, te oporezuje svaki vid ljudske djelatnosti nije ništa drugo nego socijalizam.

I gdje smo sada?

Svi znamo kako socijalna država izgleda na početku: beneficije se dodjeljuju gotovo bez pravila, a obećanja teku odavde do vječnosti. Desetljeća socijalne politike i rast države čiji su sve veći apetiti doveli do rasta poreznog opterećenja i zaduženja, te u konačnici gospodarskog kolapsa i rasprodaje državne imovine najednom postaju odgovornost i propust liberalnog kapitalizma koji u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni zaživio. Totalitarne ideje poput nacizma i komunizma koje obećavaju ekonomska čuda i jednakost materijalnih dobara su ideologije koje u takvom okruženju jačaju, što pokazuje i primjer Zlatne Zore koja je od osnutka 1980. uvijek bila na margini sa otprilike 0,1% glasova, a tokom krize njihov udio glasova popeo se na 7%, te je stranka ušla u Parlament. No nažalost svi znamo i kako izgleda kada se socijalna država urušava. Ako totalitarna stranka dobije prevlast reakcija je brutalna sila, jer država redistribuciju i jednakost može provoditi jedino silom.

Još jedan libertarijanac

U današnjem intervjuu za Bloomberg, premijer Milanović opisao se kao socijaldemokrat, libertarijanac i zagovornik slobodnog tržišta. Između ostalog je rekao:

Hrvatska planira kroz EU fondove povući oko 10 milijardi eura do 2020. godine, kako bi država unatoč oslabljenom proračunu tim novcem pomogla infrastrukturne i energetske projekte. Otvorit će se nove mogućnosti i tržišta. Možda ih dobijemo ako budemo naporno radili, ali možemo završiti i kao gubitnici, kao neto platiše, što je suprotno od onoga što smo namjeravali.

Otkad su zakonsko pogodovanje, dodjela novca pojedinim sektorima ili subjektima, te želja za životom od tuđih prihoda sinonimi za slobodno tržište i libertarijanizam?

Intervju za Jutarnji list

Ana Plišić i Ratko Bošković iz Jutarnjeg lista zamolili su nas za intervju o libertarijanskim idejama, te smo se Kapitalac, Nekompetentna reakcija, Iustitia i ja našli na pivu i razgovoru. Potkrala im se sitna greška za koju sam vjerojatno ja odgovoran. Ana i ja nismo se dobro sporazumjeli putem telefona, te je uz jednu sliku umjesto Matijinog stavljeno Danielovo ime.

Ostali, koji iz raznih razloga nisu bili prisutni, ali su spomenuti u članku i vrijedni pažnje su Cronomy, Eclectica, Usporedbe, Strašilo, Money Mischief, I’m an economist i Nedjeljni komentar.

Cijeli intervju možete pročitati u današnjem Jutarnjem. Na najbližem kiosku.

Free market road show 2012

Predavanje je javno, svi su dobrodošli. Ovogodišnji skup održava se pod nazivom “Europa na prekretnici: Da li je Europa na putu sama sebi da oduzme manevarski prostor? Free Market Road Show zagovara rješenja u duhu austrijske škole ekonomije: osobna odgovornost, slobodno tržišno gospodarstvo i sloboda pojedinca kao okosnica uspješnog društva. 

• Podgorica 17.05.2012.
• Sarajevo 21.05.2012.
• Beograd 23. 05.2012.
• Zagreb 24.05.2012.
• Ljubljana 25.05.2012.

Više informacija:  http://www.freemarket-rs.com/

Dodatak:

U Zagrebu predavanje počinje u 10 sati, Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5.

Govornici:

• Sally Razeen, European Centre for International Political Economy
• Hardy Bouillon, New Direction
• John Fund, The Wall Street Journal
• Michael Jäger, Taxpayer’s Association of Europe
• Matt Kibbe, FreedomWorks
• Tom Palmer, Cato Institute
• Dan Mitchell, Cato Institute

Organizacija: 3 panela (svaki u trajanju po 70 minuta)

Potencijalni sudionici: Poduzetnici, političari, policy analitičari, studenti, novinari, diplomati, ostala javnost.

Facebook link za događaj: http://www.facebook.com/events/433386460021896/

Sudar titana

Evo jedan ilustrativni primjer koliko je pojam liberalizam danas iskrivljen. S jedne strane je naš “liberal” i (prema potrebi) zagovornik tržišta, a s druge Milton Friedman:

Slobodno tržište

Nije nam lako, ali za svakog građana bolje je da mi o tome odlučujemo. Boljeg rješenja nema.

– Radimir Čačić o vođenju države i gospodarstva na 11. izbornom Saboru HNS-a.

What most people really object to when they object to a free market is that it is so hard for them to shape it to their own will. The market gives people what the people want instead of what other people think they ought to want. At the bottom of many criticisms of the market economy is really lack of belief in freedom itself.

– Milton Friedman, Wall Street Journal, 18.05.1961.

Zdravstvo

Mora se ući u razvojni ciklus i pritom srezati neproduktivna potrošnja i koliko god je moguće zaštititi najugroženiji sloj stanovništva. U mirovinskom i zdravstvenom sustavu bitnih reformi neće biti, dok se u obrazovnom sustavu ide na praćenje tržišta rada.

Radimir Čačić, RTL, 28.03.2012.

It is taken for granted that workers should receive their pay partly in kind, in the form of medical care provided by the employer. How come? Why single out medical care? Surely food is no less essential to life than medical care. Why is it not at least as logical for workers to be required to buy their food at the company store as to be required to buy their medical care at the company store?

– Milton Friedman piše protiv plana zdravstvene reforme Hillary Clinton
WSJ, 13.02.1993.

Državna potrošnja

Vlada je rast BDP-a u 2012. utemeljila na projekciji rasta kapitalnih investicija za 7,4 posto, a kako je gospodarstvo izračunalo da bi investicije trebale zapravo pasti u tekućoj godini, to zapravo znači da će se planirane investicije morati povećati za 9,4 posto.

– Vladin plan investicija za 2012.

Cutting government spending and government intrusion in the economy will almost surely involve immediate gain for the many, short-term pain for the few, and long-term gain for all.

– Milton Friedman, WSJ, 15.07.1995.

Slobodna trgovina i poštena trgovina

Država se mora boriti protiv enormnih profita koje poslovne banke ostvaruju na njoj i njenim građanima.

– Okrugli stol HNS-a, Lider Press, 12. travanj 2011.

‘Fair’ is in the eye of the beholder; free is the verdict of the market. (The word ‘free’ is used three times in the Declaration of Independence and once in the First Amendment to the Constitution, along with ‘freedom.’ The word ‘fair’ is not used in either of our founding documents.)

– Milton Friedman, WSJ, 07.03.1996.

Protiv korporacija u Nike odjeći

Danas je u Zagrebu održan prosvjed u sklopu akcije protiv kapitalizma. Mogu reći da se slažem s njima u jednoj stvari: kronizam (crony kapitalizam), sustav koji pogrešno nazivaju (neo)liberalnim, u kojem korporacije šire svoj utjecaj putem politike, zadržavaju dobit i socijaliziraju gubitke, promašen je sustav koji treba mijenjati. Nažalost, prosvjednici smatraju da promjena mora ići u smjeru još većeg državnog intervencionizma, nadzora, nacionalizacije i općenito veće ovlasti države, ne shvaćajući da su upravo te mjere i dovele svijet u trenutnu situaciju.

Osim što se protiv propalih državnih intervencija bore zalaganjem za još veće državne intervencije, prosvjednici se protiv kapitalizma bore podržavanjem korporacija poput Adidas, Nike, Apple, Convers…. čudna neka logika:

Foto: Jutarnji list

Foto: Jutarnji list

Bogatstvo naroda

Na današnji dan, prije 236 godina, Adam Smith objavio je knjigu Bogatstvo naroda. U njoj napušta staru ideju kako se bogatstvo naroda mjeri količinom zlata i srebra u riznicama, a umjesto toga za mjeru uzima količinu proizvodnje nacije. Samim time, izmislio je pojmove poput BDP-a. U Europi se u dotadašnjem periodu postizao vrlo slab napredak zbog sustava vrijednosti poznatog kao merkantilizam. Državnici su vjerovali kako se bogatstvo može ostvariti isključivo na teret drugih država, te su favorizirali domaće monopole, visoke carine i kolonizaciju slabijih država.

Još jedna revolucionarna ideja tog doba (ili točnije ponovno osvjetljavanje) bila je misao kako nije potrebno isključivo proizvoditi stvari kako bismo povećali bogatstvo. Druga mogućnost za povećanje bogatstva je trgovina. Smith je smatrao kako visoke carine i ostale zapreke štete ekonomiji i društvu, te kako je isplativije kupiti robu od druge države ukoliko je ona može proizvesti jeftinije nego domaća proizvodnja. Zalagao se za širenje trgovine među državama, koja bi donijela dobit objema stranama. Tu je nastao začetak moderne trgovinske razmjene i specijalizacije proizvodnje. Nevidljiva ruka predstavljala je Smithov model ekonomske slobode, prema kojem pojedinci koji slijede vlastite interese stvaraju samoregulirajuće društvo koje napreduje.

Nažalost, njegovi nasljednici poput Ricarda, iako skloni ideji slobodnog tržišta, imali su teorije prepune mana, koje su pružale slabu argumentaciju i osnažile kritičare kapitalizma poput Marxa. Mill i Ricardo zagovarali su “željezni zakon nadnica”, po kojem plaće dugoročno teže prema minimumu za preživljavanje.

Ipak, treba biti svjestan kako ta knjiga, koliko god napredna tada bila, u današnje vrijeme može poslužiti više kao dobar pregled začetka i razvoja jedne ekonomske misli, nego zaista pravi ekonomski udžbenik.

Sjeverna Koreja – predvodnik ekonomske misli u svijetu

Nedavno je novi nasljednik Sjeverne Koreje izjavio kako država ne planira mijenjati svoju politiku, te nastavljaju po starim Juche tezama, koje objedinjuju političku neovisnost, ekonomsku samodostatnost i vojnu samostalnost. Tu filozofiju u S. Koreju uveo je Kim Il Sung, a provedbu su nastavili njegovi nasljednici. Ekonomska strana ovoga, tj. doktrina samodostatnosti i smanjenje vanjske  trgovine pokazala se kao potpuni promašaj, uočljiv samo pogledom na usporedbu dvaju Koreja:

Od uvođenja modela do ’70-ih, ove dvije države bile su podjednake. U međuvremenu, nasljeđena prijeratna oprema je zastarjela ili potrošena, a isporuka subvencionirane energije iz Sovjetskog bloka smanjena. S. Koreja ušla je u period stagnacije. Ipak, najveći udar bio je pad bloka, tako da je jedina pomoć ostala od donacija bogatijih susjeda ili putem ucjenjivanja radi zadržavanja stanja mira. Ne bih duljio o S. Koreji, valjda je jasno da je takva gospodarska politika potpuni promašaj.

No s druge strane, možda nije svima baš najjasnije. U zadnje vrijeme imamo pojačano zatvaranje EU (iako nikad nisu niti bili neki zagovornici liberalne politike) prema SAD-u, Kini i ostalim državama koje nisu članice Unije. Tako i Norveška i Švicarska moraju plaćati Uniji kako bi se njihova roba mogla prodavati unutar Unije. Zatim imamo SAD koji nameće “antidumpinške trošarine” na proizvode iz Kine koji su jeftiniji od domaćih, Kina nameće carine na automobile iz Amerike, EU štiti svoje proizvođače solarnih panela certifikatima koje Kina mora skupo plaćati i tako se popis restriktivnih mjera povećava iz dana u dan, a s njima rastu i cijene. Naravno, sve veći carinski sustav zahtjeva i više novca za funkcioniranje.

Svjetskim ekonomijama sve su raširenije Juche teze, a to nikako ne može dovesti do dugoročnog prosperiteta. U tom svjetlu, Kim Il-Sung mogao bi postati vodeća ekonomska inspiracija budućnosti. Tek ponovnom liberalizacijom, otkrit će se razmjeri štete učinjene gospodarstvima.

Poljoprivreda bez poticaja?

Poljoprivreda bez poticaja jednostavno je nemoguća. Bogate i velike zemlje poput SAD-a ili članica EU subvencioniraju svoje poljoprivrednike, stoga mi, jer smo mali, moramo svoje subvencionirati još više kako bi bili konkurentni i mogli izvesti svoju robu, ili još gore, kako ne bi propali.

Agroklub prenosi izjavu ministra Čobankovića:

Hrvatski poljoprivrednici moći će računati na kompletnu financijsku omotnicu od 373 milijuna eura, a to je, kada se podijeli s brojem hektara, iznos od 380 eura po hektaru«, rekao je ministar Čobanković gostujući u središnjem Dnevniku HTV-a.

Prema istom izvoru, planirani državni poticaji za 2010. godinu iznosili su 3,854 milijarde kuna, dok su 2003. godine iznosili 1,66 milijardi kuna. Prema logici Vlade i ministara, ovo povećanje od 2.3 puta trebalo je učiniti naše poljoprivrednike bogatijima i konkurentnijima na tržištu. Jeste li primjetili kako su nam kruh, meso ili riba pojeftinili od 2003. godine? Ili vam se čini da je situacija suprotna.

Dok našu poljoprivredu i proračun iz godine u godinu sve više uništavaju poticaji koji pogrešno navode seljake što i u kojoj količini napraviti ili uzgojiti, Novi Zeland (nešto više od 4 milijuna stanovnika) okrenuo je priču naopako (ipak su oni tamo Down Under), tako što je u potpunosti ukinuo sve subvencije poljoprivredi. Čak ni jeftini plavi dizel nemaju. I propala poljoprivreda, a ljudi ostali gladni jer je sve uvozno skupo.

Ne baš. Novi Zeland nakon ukidanja subvencija postao je svjetski poznat kao zemlja visoko kvalitetnih, učinkovitih i inovativnih agrarnih sustava, koji su profitabilni bez državne pomoći. Imaju podjednak broj ljudi koji se bave poljoprivredom kao i prije 30-ak godina.

Kako je sve počelo:

Ulazak Britanije u EU za Novi Zeland značio je veliku promjenu u trgovinskim odnosima zemalja Commonwealth-a. Rastuće cijene nafte u svijetu također su bile problem. Zbog svega toga, Vlada Novog Zelanda odlučila je subvencionirati poljoprivredu nadajući se boljim prinosima i većem izvozu. Nudili su kompletan paket koji jedan poljoprivrednik može poželjeti: subvencije za gnojiva, porezne olakšice za veće količine stoke, kredite s nižim kamatnim stopama, potpore u slučaju elementarnih nepogoda, novčane dodatke za istrebljenje korova, besplatne poljoprivredne edukacije. Lista farmera koji su zahtjevali subvencije postajala je sve veća, a proračun sve opterećeniji.

Zanimljivo, ali sami poljoprivrednici shvatili su apsurdnost situacije, te su od vlasti tražili promjene u načinu funkcioniranja subvencija. 1982. godine najveća udruga poljoprivrednika poslala je dopis Vladi Novog Zelanda u kojem objašnjavaju kako je kontrola inflacije i državne potrošnje veći prioritet od subvencija poljoprivredi koje bi se poljoprivrednike trebale spasiti od inflacije. Naveli su kako je jedan od razloga deficita rastući udio subvencija u državnoj potrošnji. Iako je tadašnji Premijer Rob Muldoon odbio preporuke, ekonomisti su počeli sve više proučavati utjecaje državnih intervencija na tržište. 1984. na izborima pobjeđuje Laburistička stranka koja počinje sa deregulacijom tržišta smanjujući subvencije i carine. Period tranzicije trajao je 6 godina, prilikom kojih je propalo 1% poljoprivrednika. Poljoprivrednicima zaduženima početkom reforme, reprogramirani su postojeći krediti, pošto su bili na udaru zbog ukidanja povoljnijih kredita i povećanja kamata. Industrija vezana uz preradu hrane također je bila na udaru, a oni koji su i uz reprogramiranje propali, smatrani su kao neučinkoviti čak i prije reforme.

Ukidanje subvencija poljoprivredi natjeralo je poljoprivrednike i prateću industriju da budu učinkovitiji, samostalniji, diverzificiraju i prate kretanja tržišta, a proračunski novac iz spašavanja poljoprivrede djelomično se transferiralo u istraživanje novih i efikasnijih poljoprivrednih metoda.

Life after subsidies:

Around 90% of New Zealand’s total farm output is exported. These exports account for over 55% of total merchandise exports. Most food consumed in the country is domestically produced.

Today New Zealand has around 80,000 farm holdings on 15.5 million hectares (38.3 million acres). The number of farms has held steady since subsidies were removed; land area has fallen slightly as marginal land has been turned over to forestry or allowed to revert to native bush.

Since subsidy removal the agricultural sector has grown faster than the rest of the economy. Agriculture’s contribution to the New Zealand gross domestic product (GDP) has risen from 14.2% in 1986-87 to 16.6% in 1999-2000. Agriculture accounts for 11.4% of the total workforce.

Agricultural productivity has gone up 5.9% a year on average since 1986. Prior to 1986 agricultural productivity gains were about 1% a year.

The total number of stock units on New Zealand farms has fallen by 9% since 1987. Sheep numbers are down by 29%, but cattle numbers are up by 35%. Sheep farming was the most heavily subsidized sector within agriculture.

Dakle, Novi Zeland je ukidanjem subvencija postigao upravo ono što mi želimo postići sve većim subvencijama: konkurentnu poljoprivredu, rast proizvodnje, izvoz, manji deficit, konzumiranje pretežito domaće hrane. Svijet je zaista lopta šarena.

Prosvjed protiv neoliberalnog kapitalizma

Globalni prosvjedi protiv kapitalizma, 15.10. su pronašli svoje pristaše i u Hrvatskoj. Za razliku od onih u Rimu, naši su srećom prošli bez nasilja. Očekivano, najveći broj prosvjednika okupio se u Zagrebu, a sastojali su se, među ostalim, od aktivista Građanske akcije, Društvene mreže građana, Plenum Filozofskog fakulteta i pet najvećih hrvatskih sindikalnih središnjica. Svi su imali neke svoje vizije, ali zajednički cilj svih okupljenih bila je borba protiv onoga što nazivaju neoliberalni kapitalizam.

Zašto baš neoliberalni kapitalizam? Tko je njega počeo provlačiti kroz izjave i medije kao glavnog krivca trenutnog stanja? Upravo oni koji su na vlasti ili se bore kako bi došli na vlast. Zašto baš oni? Većina političara, kakvi god bili, u jednoj stvari su nenadmašni – odlični su stratezi. U ovom slučaju, iskoristili su jedan od najstarijih trikova kako bi učvrstili moć države, a samim time i svoju. Uperili su prst u nekog drugog i smislili dobru priču. Narod, lakovjeran kakav jest, povjerovao je bez provjere što liberalni kapitalizam zapravo jest.

Dakle, političari koji vole intervencije i petljanja kako u gospodarstvo, tako i u građanske slobode, optužili su sustav koji zagovara upravo suprotno da je kriv za današnje stanje. Odgovor ljudi je protest protiv takvog sustava i traženje sve jačih državnih kontrola i intervencija. Može li koji političar poželjeti više od ovoga?

Ovo je Manifest prosvjeda 15.10. u kojem očito šeću od koketiranja s liberalizmom do snažnog državnog intervencionizma, ovisno o situaciji u kojoj im što odgovara:

1. Prioriteti svakog naprednog društva trebaju biti jednakost, napredak, solidarnost, sloboda, održivi razvoj i napredak, socijalna skrb i sreća ljudi.

2. Neotuđiva prava na kojima trebamo ustrajati u našem društvu su: pravo na stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, kultura, zdravstvo, obrazovanje, izravnija politička participacija, sloboda osobnog razvoja i prava građana na zdrav i sretan život.

3. U ovom trenutku naša Vlada i ekonomski sustav uopće ne mare za ova prava i na različite načine ih sputavaju i ograničavaju.

4. Demokracija pripada narodu (demos – narod, kratos – vladati, tj. vladavina naroda) što znači da je vlast satkana od svakoga od nas. Mi, obični građani, mi smo vlast. Međutim, većina političara nas uopće ne želi čuti. Političari bi trebali biti naš glas u institucijama, olakšati participaciju građana u politici kroz izravne kanale koji omogućuju korist čitavom društvu, a ne da bi se bogatili i napredovali na naš račun ponizno slušajući samo diktaturu glavnih ekonomskih centara moći koji ih drže na vlasti kroz bipolarizaciju na čelu s nepokretnim akronimima PP (HDZ) i PSOE (SDP).

5. Požuda za vlašću i njezina akumulacija samo na nekolicinu odabranih stvara samo nejednakost, tenzije i nepravde, a to onda vodi nasilju koje mi odbacujemo. Zastarjeli i neprirodni ekonomski sustav crpi gorivo iz našeg društvenog stroja u rastuću spiralu koja hrani sebe na način da obogaćuje nekolicinu, a ostale gura u siromaštvo sve do kolapsa na kraju.

6. Cilj je i svrha postojećeg sustava akumulacija novca, a ne briga za efikasnost sustava i dobrobit društva. Trošeći resurse, uništavajući planet, stvaraju nezaposlenost i ponižene građane.

7. Građani su zupčanici u stroju oblikovani tako da bi bogatili nekolicinu koja se uopće ne obazire na naše potrebe, koja nas ignorira. Mi smo anonimci, ali bez nas ništa od ovoga ne bi postojalo, jer mi pokrećemo svijet.

8. Ako kao društvo naučimo da ne povjeravamo našu budućnost ovakvom sustavu koji nam ne daje ništa zauzvrat, možemo se osloboditi tlake koja nas guši.

9. Mi trebamo etičku revoluciju. Umjesto što čovjek služi novcu, mi trebamo novac vratiti u pravu svrhu, a to je da služi čovjeku.

Treba biti svjestan da političari i kapitalisti s vezama u politici ne vole liberalni kapitalizam. Financijske institucije i razne kompanije ne bi mogle napraviti ovo što su napravile bez pomoći države koja im čuva leđa i spašava ih proračunskim novcem ukoliko posluju s gubitcima. Uz to, problem je što ljudi vide samo velike korporacije kao problematične, ali poticaje “malim ljudima” smatraju poželjne. Takvi poticaji zapravo su ista stvar – spašavanje gubitaša proračunskim (ako hoćete zajedničkim) novcem. Kriza nije izazvana kapitalizmom, nego državom koja posvuda dirigira i preraspodjeljuje.

Stoga, nemojte ojačavati moć države i političara zagovarajući državni intervencionizam, državni monopolizam, subvencije i slična izobličavanja slobodnog tržišta, jer nas je upravo to dovelo do situacije u kojoj smo sad.

Karl Marx na Wall Streetu

Na tportalu objavljen je članak, čiji naslov sam preuzeo jer mi djeluje kao “pogodak u sridu”, samo mi se čini da s autorom članka ne dijelim mišljenje oko uzroka problema:

Danas se čak i neki kritičari Karla Marxa slažu da je suvremeni kapitalizam, a ne socijalizam, već dobrim dijelom uništio srednju klasu u nekim od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.

U onim osnovnim raščlambama, ova se ocjena svodi na Marxovu teoriju samouništavajućeg zatvorenog kruga: kapitalizam želi proizvesti i prodati što više u što kraćem vremenu sa što manje radnika, pa tako na tržištu rada stvara ‘odbačenu armiju radnika’ koja više nema novca da kupuje i troši onoliko koliko bi trebalo trošiti i ulagati da se održi sve vrtoglavija stopa porasta profita u sve većim razlikama između bogatih i siromašnih. Novi se profiti ne ulažu u nova radna mjesta i nove proizvode, budući da općenito pada društvena kupovna moć, već se rastaču u beskonačnim financijskim spekulacijama koje pune balon svakovrsnih dužničkih kriza. Otuda i rasap i pomor srednje klase, koja čini kičmu svakog potrošačkog društva, otuda i priče o bezbrojnim privatnim bankrotima, izgubljenim mladim generacijama i općoj krizi socijalnih, zdravstvenih, kulturnih i obrazovnih povlastica.

Slabija potrošnja ne ovisi isključivo o plaći radnika, nego ovisi prvenstveno o mogućnosti masovnije i jeftinije proizvodnje. Samim time, cijena proizvoda postaje niža. Također potražnja i želja ljudi za proizvodom nije fiksna, nego raste sa opadanjem cijene. Malo je apsurdna izjava da si nitko ne može priuštiti proizvod X, jer je previše proizvedenih proizvoda X na tržištu. Nije točno ni da se profit ne ulaže u nove proizvode: nove generacije telefona, kompjuterskih programa, automobila, ostale potrošačke elektronike, proizvoda koji nisu ni postojali do nedavno, dokaz su kako je u svim granama prisutan konstantan razvoj. Tko god ne ulaže u modernizaciju ne može opstati (osim uz subvencije) uz konkurenciju koja unaprijeđuje svoje proizvode. Što se tiče pada kupovne moći i porasta nezaposlenosti, uzroke možemo pronaći u pojačanom oporezivanju, kako bi se financirala sve rastrošnija država, razni socijalni programi i spašavanje posrnulih kompanija. Drugim riječima, država prikuplja sve veće poreze od uspješnih i preraspodjeljuje ih neuspješnima. Ukoliko pretjera u poreznom opterećenju, država vrlo lako može profitabilnu tvrtku učiniti neuspješnom (što znači više radnika bez posla), a neuspješnoj tvrtki će samo kratkoročno produžiti život.  Kritika kapitalizma u tom vidu je pogrešna, pošto je trenutno stanje (čak i u SAD-u) bliže socijalizmu nego liberalnom kapitalizmu.

Čak i u Wall Streetu, središtu globalnog kapitala, okupljaju se tisuće prosvjednika u neočekivanom ‘antikapitalističkom pokretu’. U posljednjih desetak godina Karl Marx je ponovno došao u modu, a kapitalizam se ponovno našao na optuženičkoj klupi i u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima.

Na web stranici OccupyWallStreet može se pronaći lista zahtjeva prosvjednika. Sve u svemu, ta lista predstavlja ogromno bacanje novca i još intenzivnije okretanje socijalnoj politici, a neke ideje poput zabrane fosilnih goriva, garantirane plaće svim stanovnicima neovisno rade li ili ne, opraštanje duga svim dužnicima na cijelom planetu, graniče sa utopijom. Prosvjednici ne shvaćaju da zagovaraju povećanje mjera koje su ih i dovele do trenutne situacije, umjesto da zahtjevaju prestanak spašavanja dužnika novcem poreznih obveznika.

Čini se da se država nema zašto bojati ovih prosvjeda, pošto prosvjednici traže dodatno povećanje kontrole i državnog uplitanja u sustav.

Krugman o problemima u Europi

Poslovni danas prenosi Krugmanova objašnjenja problema u Europi, pa evo par dijelova:

Uvođenje eura 1999. godine dovelo je do velikog procvata zajmova u perifernim europskim gospodarstvima jer su investitori neutemeljeno vjerovali da je zbog iste valute grčko ili španjolsko dugovanje jednako sigurno koliko i njemačko. Unatoč onomu što često čujemo, ovaj procvat zajmova nije financirao rastrošnu javnu potrošnju – Španjolska i Irska uoči krize imale su proračunski višak i vrlo malo dugova.

Ovdje je dao jako dobar argumet liberalizmu, a da toga nije ni svjestan. Dakle, prema njegovim riječima, Španjolska i Irska bile su u suficitu dok ih se puštalo na miru, tj. dok nije nastao procvat zajmova. Čini se da je prema Krugmanu taj procvat nastao magičnim putem (za sve ostale: državnom intervencijom) spuštanja kamatnih stopa. Uz niže kamate (subvencije oko 10%), ljudi su počeli investirati u ono što inače ne bi, jer je postalo isplativo. Naravno, takvo ponašanje objašnjeno je iracionalnim ljudskim ponašanjem ljudi, ali opet je smetnuo s uma da je za takvo ponašanje kriva država koja odašilje pogrešne informacije.  

Privatna potrošnja u zaduženim zemljama pala je na kraju procvata potaknutog zaduživanjem. U isto vrijeme, potrošnja u javnom sektoru također je naglo smanjena zbog programa štednje.

Koliko god se svuda pričalo o štednji, analize državne potrošnje pokazuju suprotno, pa tako i u Irskoj: državna potrošnja padala je do intervencije u tržište, ne nakon.

Čini se da Krugman nije ništa naučio od Velike depresije naovamo, jer naravno, ponovni savjet za izlazak iz krize je povećanje državne potrošnje i pokretanje državnih investicija. Znamo tko će to platiti.

Zašto ne volimo kapitalizam?

 Dolaskom kapitalizma svijet se naglo počeo razvijati. Uveden je drugačiji društveni poredak i organizacija ekonomije, životni standard naglo je počeo rasti, kao i svjetska populacija.  U državama koje su blagonaklono gledale na takav razvoj situacije razvoj je išao bržim tempom. Svaka odrasla jedinka slobodna je krstariti tržištima i uređivati si život po svojoj mjeri (naravno, u granicama nenarušavanja tuđih sloboda). Države koje su se okrenule regulacijama i kolektivizmu, pod parolama zaštite državljana, riskirale su česte revolucije zbog siromaštva.

Zašto onda ljudi ne vole kapitalizam?

Kao prvo, ukoliko sustav dozvoljava, lakše je svaliti vlastite greške i odgovornost na nekoga drugoga, a toga u kapitalizmu nema. Kapitalizam znači neprestanu borbu protiv konkurencije na tržištu. Neprestane inovacije u tehnologijama i načinima poslovanja, napredak uspješnima, pad neuspješnih. U njemu ne postoji (barem u liberalnom obliku) sabotiranje od strane države u smislu uzimanja uspješnima, kako bi se spašavalo neuspješne. Jedini način akumuliranja bogatstva je ostati uspješan na tržištu tako da se najbolje udovoljava potrebama državljana. Potrebna su stalna usavršavanja, kako na osobnom, tako i na poslovnom planu. Za razliku od klasnog sistema, za svoj neuspjeh ne možete okriviti rođenje u krivoj kasti koja vam garantira nepromjenjiv položaj u društvu. Nema sustava “svakome prema njegovim potrebama”, nego svakome prema njegovim zaslugama.

Kapitalizam svima dozvoljava dohvaćanje zvijezda, ali je samo nekolicina kadra dohvatiti ih. Život u takvom društvu, gdje mnogi gledaju uspješne na položajima koje sami nisu uspjeli dohvatiti, za njih je frustrirajući, te se radije okreću metodi “svakome prema potrebama”, tj jednakosti koju propisuje zakon, preferiraju preraspodijelu dobara pod izlikom socijalne jednakosti, ne shvaćajući da će sami bolje proći ukoliko podrže uspješnije i učinkovitije proizvođače, koji su svoju robu u stanju ponuditi pod istom kvalitetom za nižu cijenu.