Hrvatski mirovinski sustav svodi se na iluzije o budućim uplatama

Ponovno nas očekuju novosti unutar mirovinskog sustava. U najnovijoj reformi, o kojoj je trenutno u tijeku javna rasprava, pomaknula bi se starosna granica za ulazak u mirovinu, te uvelo prijelazno razdoblje za povećanje radnog vijeka do 67. godine života. To znači da bi svi rođeni od 1964. i nadalje, u punu starosnu mirovinu mogli tek sa navršenih 67 godina života ili 41. godina radnoga staža. Prema dosadašnjim najavama, pomicanje granice gotovo je sigurna stvar, a pitanje otvoreno za raspravu je model i trajanje roka prilagodbe. Točnije, hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine.

Taj potez ministar rada Mirando Mrsić pravda činjenicom kako su Hrvati stara nacija s velikim problemima na tržištu rada i mirovinskim sustavom na rubu financijske održivosti. Zaista je vrlo optimistično za mirovinski sustav koji rashode ima gotovo dvostruko veće od prihoda, te omjer zaposlenih i broja umirovljenika koji je odavno pao sa održivog omjera od 2,1 zaposlenog po umirovljeniku na svega 1,18 zaposlenih po jednom umirovljeniku staviti na „rub financijske održivosti“.

Održivost mirovinskog fonda

Ovaj tekst objavljen je u Magazinu Jutarnjeg lista pod naslovom Kako je bankrotirao hrvatski mirovinski sustav i zašto će naše penzije biti 700 kuna, a napisan je u suradnji sa blogom Kapitalac.

Proteklog tjedna na Vladinom profilu društvene mreže Facebook pojavio se sarkastičan ali zanimljiv komentar građanina povodom objave ministra Mrsića o pomicanju dobne granice ulaska u mirovinu sa 65 na 67 godina starosti. Komentar glasi:

Ja bih volio da 67-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 67-godišnjim tehničarem i 67-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 67-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 67-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 67-godišnji tehničar, da ga operira 67-godišnji kirurg, a previja ga 67-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

U kratkom roku komentar je postao vrlo popularan.

Zamijenimo u tom komentaru, eksperimenta radi, najavljenu brojku 67 sa brojkom od 65 godina koja predstavlja aktualnu dobnu granicu odlaska u mirovinu:

Ja bih volio da 65-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 65-godišnjim tehničarem i 65-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 65-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 65-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 65-godišnji tehničar, da ga operira 65-godišnji kirurg, a previja ga 65-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

Uzmemo li u obzir efekt supstitucije možemo bez mnogo razmišljanja zaključiti da  je priča o 67-godišnjacima usporediva sa današnjim položajem 65. godišnjaka, barem u onom smislu ili u ironiji na koju pažnju pokušava skrenuti autor tog komentara.

Koliko danas ima zaposlenih građana starijih od 65 godina? Prema podatcima HZMO-a vidljivo je da osiguranika mirovinskog fonda, samim time zaposlenih građana, starijih od 65 godina ima 10.019, što čini tek 0,7% ukupnog broja zaposlenih.

Pomak zakonske granice za odlazak u mirovinu

Europska komisija u novom strateškom dokumentu potiče zemlje članice da konstantno povećavaju zakonsku granicu za odlazak u mirovinu. Logičan korak. Ljudi žive sve duže, a ukoliko se zakonska granica ove Ponzi sheme ne pomakne, troškovi mirovisnkog sustava rastu, jer je ljudima potrebno duže isplaćivati mirovine.

Hrvatska također provodi istu taktiku, a političari su problem elegantno svalili na zahtjeve EU, iako sama Unija nije uzrok toga. Uzroci su starenje stanovništva, odnos umirovljenika i zaposlenika 1:1.21, te prosječna dob umirovljenika je 50 godina starosti, iako je još 1999. dobna granica muškaraca postavljena na 65, a žena na 60 godina. Drugim riječima, mnogo je prijevremeno umirovljenih. Tokom 2011. u mirovinu je otišlo 50.455 radnika, a od tog broja samo 16.330 je starosna mirovina.

Takav sustav srlja prema bankrotu sa ili bez rastućeg trajanja života. Jedan od razloga je potreba za sve većom bazom, tj. potreban je veći prirodni prirast. No ono na što zagovaratelji obvezne mirovine nisu obratili pozornost je utjecaj na štednju, rad i djecu. Djeca više nisu nužna za pomoć, kako u poslu, tako i u starijoj dobi, uplate u mirovinski sustav su obvezne, a razni socijalni benefiti rad čine neisplativim, tj. prijevremena mirovina postaje financijski isplativa:

Iz ove dvije tablice vidljivo je kako umirovljenik s punim radnim vijekom plaća 91.944 kuna više u mirovinski sustav, a zauzvrat je dobio ukupno manji iznos mirovine.

Akcije poput dizanja minimalne dobi za mirovinu ili povećanja sredstava koja se uplaćuju u mirovinski sustav samo su kratkoročno rješenje problema, ali ne rješavaju bit problema nego dugoročno samo čine poziciju radnika težom. Uz sve to, većina i dalje čvrsto vjeruje kako će bez državnog mirovinskog sustava ljudi ostati gladni i bosi.

Najbolja opcija bilo bi postepeno micanje države iz mirovinskog sustava, ali mnogi ne žele ni čuti o mogućnosti sigurne mirovine bez države, jer je mirovina daleki događaj koji se ne smije povjeriti tržištu. Uz to, postoje i ljudi koji ne znaju raspolagati novcem i štednjom, te je bolje da sve kontrolira država. U tim tvrdnjama ima istine, ali kao što možemo vidjeti, zaključci izvučeni iz tih stavova nisu točni.

Upravo zato jer je mirovina dugoročna obveza, ne smijemo je prepustiti političarima koji imaju isključivo kratkoročne ciljeve koji bi trebali zadovoljiti vlastite, ili interese određene (glasačke) skupine. Nadalje, ljudi koji i sada brinu o financijskoj situaciji u mirovini, ili niti sada ne žele djecu, dodatno ulažu u dionice, fondove, životna osiguranja i druge vidove dugoročne štednje koji se trude ostvariti što bolje prinose, te tako privući više klijenata. Nažalost, država ni taj dio ne ostavlja na miru, nego pumpa novac na tržište, stvara inflaciju i otežava štednju. Niti prije uspostave državnog mirovinskog sustava starija populacija nije umirala od gladi, imali su obitelj koja je pomagala. Sigurnost se postizala podizanjem djece koja su kasnije pomagala roditeljima. Prije uspostave prisilnog uzdržavanja umirovljenika u ostatku društva, ljudi su imali više djece. Prije Bismarckovog uspostavljanja mirovinskog sustava (u kojem je radnik morao doživjeti 70 za pravo mirovine), Njemačka je imala jedan od najvećih prirodnih prirasta, a danas je pri dnu sa 1,41. Sustav je vrlo brzo nakon uspostave smanjio prirast za 10% i pokazao kuda to vodi.

Potrebno je u potpunosti maknuti državu iz mirovinskog sustava, te dopustiti ljudima da sami odlučuju o metodama osiguranja svoje starosti, te odlučivanja kada smatraju da imaju dovoljno za starost i povlačenje u mirovinu. Druga opcija je sve veće oporezivanje i sve duži radni vijek kako bismo plaćali ovaj neodrživi državni mirovinski sustav koji dozvoljava široku lepezu moralnog hazarda, od prijevremenih mirovina do lažnih invaliditeta.

Zašto ljudi žmire na nesposobnost države?

Ljudi iz nekog razloga primjenjuju puno niže standarde kad je riječ o efikasnosti države, nego kad komentiraju privatni sektor, a rezultat toga je puno skuplji život. Primjeri neefikasnosti mogu se naći od zdravstva, preko školstva, do državnog deficita. Ovakvi promašaji su mogući i ponavljaju se, jer ih ljudi dozvoljavaju. Privatnik bi zbog takve neučinkovitosti propao, jer bi se ljudi okrenuli nekom drugom. Država jednostavno održava niska očekivanja svojih stanovnika, kako bi mogla nastaviti sa svojim (ne)radom. Po medijima se svakodnevno provlače skupa telefonija, domaće robne marke koje su skuplje kod nas nego u inozemstvu i slično, a svi za to okrivljuju pohlepne kapitaliste, dok nitko ne razmišlja kako su za veću cijenu istog proizvoda možda odgovorni veći porezi, ili je za skupoću pojedine usluge odgovoran ograničen broj licenci, tj. određena dopuštena količina prodavača na tržištu omogućuje kartelizaciju. Točno je da će privatnik, ukoliko mu se ukaže prilika, držati cijene visokima, te tako imati veći profit, ali takvu priliku omogućuje mu država, nedopuštanjem dolaska konkurencije.

Slična stvar je s mirovinskim sustavom. Na spomen privatnog sustava, svi se boje povjeriti novac i sa zebnjom pitaju što bi se dogodilo s mirovinama u tom slučaju, a začudo, današnji državni mirovinski sustav dobiva prolaznu ocjenu, iako je potpuni promašaj. Uz to što umirovljenici imaju niske mirovine, država se svake godine dodatno zadužuje kako bi uopće bilo mirovina. Ljudi su se jednostavno pomirili da od državne mirovine neće biti ništa, iako je to novac koji su oni zaradili i uplatili, te sami dodatno štede na druge načine. Ironično, najčešće upravo kod privatnika. Bi li se tako ponašali kad bi saznali da privatni fond uništava njihovo bogatstvo? Naravno da bi prebacili novac u uspješniji fond koji je sposoban očuvati i uvećati povjerenu ušteđevinu.

Na takav način, država je stvorila ljude ovisne o proračunu, dakle svoje glasačko tijelo, kojim političari jednostavno manipuliraju obećavajući razne povlastice kako se izbori bliže i kupuju glasove kako bi imali većinu u Saboru.

Slični primjeri mogu se pokazati u svakom slučaju državnog upravljanja, a za svaki primjer je karakteristično da država svojim vođenjem rasipa novac poreznih obveznika i osiromašuje ih. Takvo ponašanje ima za konačan rezultat sve veću glad države za novcem i rast državne potrošnje, što nas dovodi do sve većeg opterećenja gospodarstva i populacije. Kratkoročni politički benefiti koji osiguravaju još koju godinu vlasti zasljepljuju političare da vide dugoročne posljedice “države blagostanja”. Ono što iz toga može izaći je sukob generacija, kada mlađe generacije postanu sve opterećenije zbog sve rastrošnije države.

Današnji mirovinski sustav kao Ponzi shema

Mirovinski sustav kakav danas poznajemo, ima poprilične sličnosti sa Ponzi shemom; potreban je budući rast baze korisnika. No, razlikuje se u jednoj bitnoj stvari:  država “svoj dio” uzima na silu, dok ste Ponzija mogli odbiti ukoliko vam se ne sviđa poslovni plan. Mađarski premijer Orban krajem prošle godine demonstrirao je to odličnim primjerom: prebacio je 13,7 milijardi dolara privatnih mirovina u državnu kasu, pod izgovorom da ljudi ne smiju svoj novac i budućnost staviti u ruke privatnog sektora. Njihov novac sigurniji je kod političara, nego privatnih fondova. Možete li odabrati drugu opciju? Ne. Idući korak koji očekuje Mađare kada se blagajna ponovno isprazni je ili veći porez, ili manje mirovine, ili kombinacija te dvije mogućnosti.

Današnji mirovinski sustav također u samoj srži ima jedan veliki problem: dizajniran je da uništi sam sebe. Sustav osiguranja u starosti, eliminira potrebu za djecom (smanjuje se broj djece) koja bi se brinula za svoje roditelje u starosti. Samim time, smanjuje svoju bazu budućih korisnika. Kako sam u početku naveo,  za održivost mu je potreban kontinuiran rast baze korisnika, kako bi uvijek baza koja uplaćuje bila veća od vrha koji prima mirovine.

U Hrvatskoj se također svako malo spominje prebacivanje novca iz drugog u prvi stup. Za razliku od Mađarske, kod nas bi to išlo na dobrovoljnoj bazi, ali koliko god ideja prebacivanja vlastite ušteđevine u zajednički fond izgledala loše, država i u ovom slučaju igra prljavo prema privatnim fondovima, obećavajući novim zakonom razne dodatke umirovljenicima, kako bi isisali novac fondova. Uz trenutni sustav koji je ionako pred kolapsom, teško je reći kako će sve to završiti, ali sigurno je jedino kome će račun doći na naplatu.