Dobro, loše i zlo u Latviji

„Latvija je na tešku krizu i duboku recesiju odgovorila oštrim rezovima i primjer je kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta“, rekao je u petak u Rigi hrvatski premijer Zoran Milanović dodavši: „Hrvatska je blagoslovljena jer nije imala tako duboku krizu, ali prokleta jer je to nije natjeralo na rezove kakve je učinila Latvija.“

No koja je cijena njihovog oporavka, te imaju li hrvatski političari snagu i volju za tako velik zalogaj?

Latvija je, poput većine svjetskih država, svoj rast 2000.-ih temeljila na rastu potrošnje i zaduživanju, a optimizam i sigurnost su dodatno poticali ulazak u Europsku uniju i NATO savez. Ekstatičan nivo optimizma koji je vladao pokazuju izjave tadašnje vlasti iz 2006. godine kada su tvrdili kako će standard Latvijaca za samo deset godina prestići bogatstvo Irske. Tadašnji BDP po glavi stanovnika Latvije iznosio je 8,7 tisuća američkih dolara, a Irski 52 tisuće. Cijela situacija možda i nije toliko začuđujuća kada se stavi u kontekst naroda koji je relativno nedavno izašao iza željezne zavjese, pružaju mu se razne nove financijske mogućnosti, svijet optimistično leti na krilima kredita, a svaki spomen problema koji mogu nastati iznimno je anti-domoljuban. U takvim uvjetima posebno raste potrošnja siromašnijih i mlađih obitelji čiji snovi daleko nadmašuju prihode, a najjednostavnije se dižu krediti za stanove i automobile koji ujedno služe kao zalog u slučaju nemogućnosti otplate. 

Sredinom prošlog desetljeća gospodarski rast iznosio je gotovo 10% godišnje, plaće su drastično nadmašile produktivnost, a cijene nekretnina odletjele su u nebo. Ali 2008. svijet je pogodila financijska kriza, napuhnuti balon se rasprsnuo i nastupila je recesija. Latvijski ekonomski kolaps bio je među najdubljima, ali i njihov financijski balon bio je među najvećima. Deficit je snažno porastao i zemlja je u samo godinu dana izgubila gotovo četvrtinu BDP-a, a investicijska nesigurnost uzrokovala je bijeg kapitala iz zemlje. 2008. i 2009. godina za Baltik su predstavljale snažnu kontrakciju, ali te su države umjesto stimuliranja potrošnje daljnjim zaduživanjem, vrlo brzo reagirale značajnim smanjenjem državne potrošnje i dugoročnim reformama. Njihovi rezovi, za razliku od hrvatskih pokušaja usporavanja rasta državne potrošnje, zaista su predstavljali rezove u proračunu. Usporedbe radi, hrvatski proračunski „rezovi“ od 2008. do 2012. rezultirali su rastom zaposlenih u državnom i javnom sektoru za oko 25.000 ljudi, te 2 milijarde kuna većim izdvajanjima za njihove plaće.

Latvijci su se iznenada suočili sa društveno i ekonomski propalom državom, presiromašnom za isplatu plaća službama poput policije, zdravstva ili školstva, no države koja je istovremeno bezbrižno provodila projekte poput izgradnje mosta u Rigi po cijeni od gotovo milijardu dolara. Djeluje li ovaj scenarij poznato?

Početak reformi značio je drastično rezanje plaća, benefita i radnih mjesta u državnom i javnom sektoru. Brojne državne agencije su zatvorene, gotovo 30% državnih zaposlenika dobilo je otkaz, a preostalima su plaće smanjene za otprilike 25%. Mnogi kritičari proglasili bi navedene mjere uzrokom svih problema, no ono što je bitno napomenuti je da latvijske reforme nisu provođene 2007. ili 2008. što je uzrokovalo pad gospodarstva i rast nezaposlenosti, nego većinom 2009. i 2010., dakle u periodu kada su gospodarstvo i zaposlenost već značajno stradali. Porast nezaposlenosti na 20% i pad plaća u javnom sektoru utjecali su i na plaće u privatnom sektoru koje su se također prilagodile novom stanju i pale, no ne u tolikoj mjeri kao djelatnicima javnog sektora. Visok rast nezaposlenosti, pad plaća i životnog standarda ubrzo su uzrokovali masovnu emigraciju u zemlji koja se već borila sa problemom pada broja stanovnika i vrlo lošom demografskom slikom. U kontekstu Hrvatske, slična razina otpuštanja značila bi otkaze za najmanje 80 tisuća zaposlenih u državnom i javnom sektoru, ukoliko računamo na temelju procjene Vlade koja tvrdi da u državnoj i javnoj upravi radi približno 250 tisuća ljudi. Ako uzmemo procjenu Instituta za javne financije prema kojoj u državnoj i javnoj upravi radi 317 tisuća ljudi i još 70 tisuća u javnim tvrtkama, onda bi Hrvatska prema latvijskom modelu otpustila oko 125 tisuća ljudi.

Navedene kratkoročne posljedice pokazuju vrlo sumornu sliku. Nitko ne želi masovna otpuštanja, rast siromaštva i emigracije, te smanjenje plaća i životnog standarda. No pitanje je u kakvoj bi situaciji Latvija bila da se reforme nisu provodile, nego se nastavilo živjeti na kredit i trošiti nezarađeno. Socijalne benefite uvijek se najlakše dijeli u trenutcima gospodarskog prosperiteta (bio on na klimavim nogama ili ne), ali socijalna prava neminovno se počinju urušavati kada njihovi izvori financiranja to više ne mogu podnijeti. Kako bi tek tada kada dođe do neizbježnog sloma izgledali gospodarstvo i socijalna slika prezadužene države u kojoj se proizvodnja postepeno gasi kako bi se zadovoljilo vječito rastuće potrebe države za dodatnim poreznim prihodima?

Iako su kratkoročne društvene posljedice bile katastrofalne, Latvija je krenula naprijed nakon dvije godine. Teške odluke i brza proračunska konsolidacija učinile su stvari mnogo jednostavnijima za provesti nego u situaciji dugogodišnjeg iscrpljivanja gospodarstva i rasta deficita bez mogućnosti stvaranja uvjeta dugoročnog i održivog rasta. Hrvatski državni poticaji za sve i svašta potpuno su deformirali tržišne signale i dezorijentirali ekonomiju. Primjerice dugogodišnje poticanje stanogradnje i državna pomoć pri otplati kredita usmjerili su golema financijska sredstva i radnu snagu u građevinski sektor. Tokom financijske krize brojni radnici su otpušteni, a potrošačke navike su promijenjene. Ono što je ostalo je prevelika ponuda pogrešnih stvari u odnosu na promjenu u potražnji. No ono što Hrvatska i dalje radi je nastavak poticanja ponude nečega što već imamo u prevelikoj količini, samo kako bi se očuvala radna mjesta. Najgora stvar koja se u trenutcima krize može dogoditi je podupiranje neodrživih poslova na račun sputavanja uspješnih tvrtki i korisnih radnih mjesta. Neodgovorna javna potrošnja i neodrživi socijalni rashodi recept su za stvaranje i produbljivanje problema, a što je dulji period odgode reformi, država i stanovništvo jače osjećaju posljedice krize, te period rješavanja problema i prilagodba traje duže.

Prilagodba koja u Hrvatskoj još nije niti počela, a evo samo jednog primjera. U Ministarstvu zdravlja navodno su napokon sami sebi priznali da je trenutni sustav neodrživ, no prema podacima Državnog zavodu za statistiku samo od lipnja 2012. do lipnja 2013. broj zaposlenih u djelatnostima zdravstvene zaštite i socijalne skrbi porastao je za 1.833 osoba. Poznavajući dosadašnji razvoj događaja, veća je vjerojatnost da su novozaposleni dobili radna mjesta u administraciji, a ne ordinaciji. Hrvatski model prilagodbe financija? Iako imamo približno konstantan broj osiguranika i konstantno rastuće rashode zdravstva, Ministarstvo se ne bavi problemom kontrole rashoda, nego načinom prikupljanja veće količine novca tako da podiže cijene zdravstvenih usluga. Maruška Vizek nedavno je objavila analizu input output tablica gdje između ostalih analiza, za zdravstvo kaže slijedeće: Na zdravstvo se u Hrvatskoj odnosi ukupno 21 posto ukupnog iznosa javne potrošnje, dok je prosjek zemalja članica Unije veći za 10 postotnih bodova. S obzirom da iz input output tablica znamo da su izdaci za plaće zaposlenih značajno veći od iznosa ostalih troškova proizvodnje zdravstvenih usluga, možemo zaključiti da se manjak izdvajanja za zdravstvo ne odnosi na plaće, već na nedostatno moderniziranje bolnica i domova zdravlja. Napominjem da se analiza odnosi na tablice iz 2004., dakle prije krize i sa nekih 8 tisuća manjim brojem ljudi zaposlenih u zdravstvu. Dakle velik dio hrvatskog javnog sektora ima prevelik broj zaposlenih koji primaju previsoke plaće u odnosu na produktivnost i mogućnosti proračuna, a sva dodatna sredstva ne koriste se za modernizaciju usluga nego za dodatno zapošljavanje i kupovinu socijalnog mira.

Nakon dramatičnog pada latvijskog gospodarstva, 2008. i 2009. uslijedilo je restrukturiranje i postepeni rast. Iako još nije dosegla razinu predkriznih godina, još uvijek sve ne teče glatko i ne može se reći da su problemi iza njih, danas je Latvija jedna od država s najvećim rastom gospodarstva. Trend rasta latvijskog gospodarstva je pozitivan za razliku od hrvatskog, broj nezaposlenih je u padu od kraja 2010., a njihovi stanovnici koji su 2003. godine ostvarivali oko 40% slabiji rezultat od prosječnog Hrvata, prošle godine su prvi put ostvarili veći BDP po glavi stanovnika od Hrvatske.