Da, ali…

Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla?

Čemu takvo opravdanje o štednji na plaćama, kada u Smjernicama proračuna 2014. – 2016. stoji plan rasta rashoda za zaposlene za 648 milijuna u 2014., zatim još 680 milijuna u 2015., te dodatnih 693 milijuna u 2016? Time dolazimo sa plana rashoda za zaposlene za 2013. u iznosu 20,7 milijardi kuna na projekcije za 2016. godinu u iznosu 22,7 milijardi. Unatoč opsežnom priopćenju i dalje nema odgovora zašto su naknade na zaposlene u zdravstvenim ustanovama odvojene od svih ostalih naknada za zaposlene koje se isplaćuju iz proračuna i ubačene u rashode zdravstva. Zašto se stvara pogrešna slika o namjeni pojedinih rashoda, te umanjuju stavke drugih rashoda? Zašto Registar zaposlenih u javnom sektoru nije javno dostupan, nego se mora nagađati o broju zaposlenih u javnom sektoru? Dio teksta vezan uz plaće javnog sektora nije se odnosio na privremeno zaustavljanje rasta rashoda za zaposlene, nego je predstavljao pokušaj ukazivanja da nije napravljeno niti približno dovoljno, tj. nije se ostvarilo ono što je bio jedan od povoda smjeni vlasti. U odnosu na pretkrizni proračun, rashodi za zaposlene (dakle 2007. – 2011.) narasli su 2,828 milijardi kuna, zatim su tokom protekle godine smanjeni 0,374 milijarde. To nije nešto što se može nazvati trenutnom štednjom u javnom sektoru, posebno kada se pogledaju Smjernice.

Podmirivanje neplaćenih računa i dugova prethodne Vlade jest pokrenuto, no poanta je da teret tih dugova nedvosmisleno pada na teret privatnog sektora i takve stvari je potrebno neprestano isticati. Nažalost, brojne reforme javnih tvrtki za sad su svedene gotovo samo na podmirenje postojećih dugova povećanjem javnog duga i dokapitalizacijama koje će pasti na teret građana. Primjerice poslovni rashodi Croatia Airlines-a su u 2012. narasli u odnosu na 2011. godini, a gubitci samo u 2012. iznosili su 488 milijuna kuna. Ta kompanija i dalje nije sposobna opstati bez proračunske pomoći. Država je godinama novcem poreznih obveznika subvencionirala i pokrivala gubitke, a trenutna Vlada je nedavno dokapitalizirala Croatia Airlines pretvaranjem dugova u kapital kako bi se ponovno izbjegao stečaj. U čemu je problem sa stečajem kompanije koja uopće ne pokazuje volju za skidanjem s proračunske pomoći? Zašto mi godinama ulijevamo milijarde u CA i slične kompanije, a Švicarci zbog nerentabilnosti mogu po kratkom postupku prizemljiti i rasformirati Swissair, kompaniju zbog nekoć velike financijske stabilnosti poznatu pod nadimkom Leteća banka? Iako Švicarska može pokriti povremene periode neracionalnog ponašanja to nije učinila sa svojom kompanijom, a Hrvatska koja si takav luksuz ne može i ne smije u ovom trenutku priuštiti to radi već godinama.

Zagovornici subvencioniranja nerentabilnih kompanija svoje stavove argumentiraju čuvanjem radnih mjesta, ali to čuvanje radnih mjesta plaćaju ostali porezni obveznici. Država ne daje bez da prethodno nekome ne uzme – to bi trebao biti naslov udžbenika Građanskog odgoja i obrazovanja. U posljednjih 20 godina samo za očuvanje brodogradnje izdvojeno je 28 milijardi kuna, no brodogradnja i dalje nije samostalna i samo je krpanje poreznim novcem spašava od potonuća. Dakle hrvatski porezni obveznici ostali su bez 28 milijardi kuna investicija jer su subvencionirali industriju koja za svoje poslovanje uvozi trećinu materijala i komponenti. Za svaku kunu poklonjenu brodogradilištu, negdje u gospodarstvu uložena je jedna je kuna manje i neko radno mjesto postalo je ugroženije. Mi vidimo izgrađene subvencionirane brodove, ali ne možemo vizualizirati neizgrađene tvrtke i nepokrenute obrte koji zbog isisavanja novca nisu nastali. Ne vidimo ostale radnike kojima porezi uzimaju sve veći dio plaće i smanjuju im kupovnu moć, ili desetke tisuća drugih radnika koji završavaju na zavodu za zapošljavanje jer tvrtke koje ih zapošljavaju više ne mogu opstati ako svi zajedno moraju spašavati gubitaše. Argumenti za subvencije su pogrešni jer ne uzimaju u obzir uništeno bogatstvo i ugašena radna mjesta u nekom drugom području. Psihološka prednost nečega poput brodogradilišta je činjenica da zaista možemo vidjeti ljude kako rade i možemo vidjeti njihov finalni proizvod, ali poslove uništene pretjeranim oporezivanjem ne možemo vidjeti, niti možemo zamisliti njihove nikad proizvedene robe i usluge.

Najveći dio državnih potpora od 2002. do 2011. odnosio se na sektorske potpore brodogradnji, željeznici, pomorskom prometu, poljoprivredi, turizmu i HRT-u. Dakle većina je odlazila na sanacije gubitaka i kupovinu socijalnog mira. Prethodne Vlade koristile su državne potpore kao sredstvo kupovine glasova, što se može uočiti u njihovom padu kako se odmičemo od izbora i rastu u izbornim vremenima, posebno vidljivo 2007. godine. Ostaje za vidjeti hoće li se ova Vlada ponašati poput prethodnika kada je riječ o državnim potporama kada se približimo izborima.

Smanjena je stopa doprinosa za zdravstveno osiguranje za dva postotna boda s 15 na 13%, ali su rashodi zdravstvenog sustava od 2011. do 2012. porasli za 1,23 milijarde kuna, što se mora nadoknaditi iz proračuna. Takozvana reforma i sanacija u 2013. nije rezultirala nikakvim mjerama za smanjenje potrošnje. Sama promjena udjela izvora financiranja nije reforma zdravstvenog sustava, jer troškovi i dalje ostaju isti (ili veći), samo se mijenja izvor financiranja. Budimo iskreni i recimo kako bi i hrvatski sustav međugeneracijske solidarnosti odavno bankrotirao da ga građani svake godine ne spašavaju proračunskim novcem. Samo prošle godine ukupni rashodi mirovinskog sustava iznosili su 35,7 milijardi kuna, dok su prihodi iz doprinosa iznosili 19,3 milijarde kuna. Gotovo svu razliku platili su građani plaćajući veće poreze. No čini se kako taj podatak očito nije dovoljno problematičan, jer je u rujnu provedena indeksacija koja će uzrokovati probijanje planiranih troškova mirovina.

Zašto se umjesto „Privatni sektor je kriv za pretjerano ulaganje u nekretnine“ ne može priznati i reći „Država je poticala i plaćala privatnom sektoru da ulaže u nekretnine, pogriješili smo, ovo nam je svima škola?“ Trebamo li sada na isti način sa zelenom energijom završiti poput Španjolske koja je toliko subvencionirala solarne panele i državni otkup zelene energije da je proizvođačima dužna 26 milijardi eura subvencija? Pošto nisu vidjeli drugi izlaz nego početi oporezivati isti taj oblik proizvodnje i kažnjavati prodaju viška proizvedene struje, popularno zvani „porez na Sunce“ prouzročio je masovna uklanjanja solarnih panela sa krovova i u konačnici rezultirao izgubljenim milijardama pogrešno uloženog proračunskog i privatnog novca. Ni Frederic Bastiat u svojoj satiričnoj kritici državnog intervencionizma iz XIX. stoljeća Peticija svjećara sigurno nije očekivao da će netko u budućnosti zaista oporezivati Sunce. Svi učinci intervencionizma, koliko god imali dobre namjere, bez shvaćanja mogućih posljedica i složenosti ljudskih odluka daleko su štetniji od nepostojanja državne intervencije.

Deficit proračuna opće države jest smanjen, no projekcije MMF-a ukazuju na njegov ponovni rast u bliskoj budućnosti. Prema izvješću Eurostata objavljenom 21. listopada 2013. deficit proračuna opće države veći je od procjena i izračuna Vlade, te ulazimo u proceduru za države s prekomjernim proračunskim deficitom. Javni dug i prema riječima Vlade ubrzano raste, što znači i daljnji rast rashoda za kamate, te sve veće troškove zaduživanja države. No upravo zaustavljanje rasta javnog duga trebao bi biti jedan od prioriteta. U 2013. dosadašnji trendovi pokazuju veliku vjerojatnost probijanja dvije najveće kategorije rashoda: plana socijalnih naknada i rashoda za zaposlene. Sve učinjeno na prihodovnoj strani, od smanjenja doprinosa do dizanja poreza, najvjerojatnije će ipak do kraja godine rezultirati manjim prihodima od planiranih početkom godine i zaduživanjem daleko većim od planiranog, što će dovesti do daljnjeg rasta poreznog opterećenja i pada gospodarske aktivnosti u budućnosti.

Svi smo manje ili više svjesni stanja u državi koje ste naslijedili i kredita koji tek dolaze na naplatu. Također smo svjesni da država nije stan koji se može počistiti u jedno popodne. Poanta nije u svaljivanju krivnje za cjelokupno stanje na trenutnu Vladu, jer to nije istina, nego da sve do sad poduzeto nisu istinske reforme, a ako se objavljene Smjernice proračuna ostvare, istinskih reformi neće niti biti. Bez smanjenja rashodovne strane proračuna ne možemo pričati o stabilnosti i gospodarskom oporavku u budućnosti. Zaposlenici javnog sektora još uvijek su u jedinstvenoj poziciji. Kao glasači na izborima, mogu istovremeno biti i poslodavac i zaposlenik koji većinskim brojem glasova sam sebi izglasava veću plaću. Obzirom na takav status i želju za rastom plaće, zaposlenici javnog sektora u pravilu uvijek izglasavaju rast proračuna, ne vodeći računa o fiskalnoj stabilnosti države. Iz tog razloga moramo imati odgovornu vlast koja to prepoznaje i koja to mora zaustaviti. Sve dosadašnje Vlade duboko su zagazile u populizam i predstavljanje svih onih koji primaju plaće, subvencije i ostale novčane transfere iz proračuna i već tradicionalno se ne suprotstavljaju interesnim skupinama. Nažalost niti ova Vlada za sad ne provodi istinske reforme javnog sektora, nego samo privremene vatrogasne mjere očuvanja postojećeg stanja, tako da je ovo zapravo sličnije preslagivanju stolica na Titanicu koji juri prema santi.