Zašto su protivnici kapitalizma opsjednuti novcem?
Kapitaliste se često opisuje kao lopove koji uzimaju od drugih ili na račun tuđeg rada za sebe zgrću bogatstvo, za razliku od anti-kapitalista, koji se redovito bore za važnije stvari u životu poput ravnopravnosti, sreće, socijalne pravde i države. No ipak, pisanja anti-kapitalista uglavnom se baziraju na fascinaciju novcem i jednakošću. Egalitaristi smatraju kako je jednakost vrhunac društva, ili barem put do boljeg društva. Obično tvrde kako jednakost dovodi do većeg zajedništva i solidarnosti, da jednakost pruža više javnih dobara, društvene potpore i kapitala, što u konačnici dovodi do poštenijeg i sretnijeg društva.
No, što se događa s pravilnom raspodjelom ukoliko grupa pojedinca odluči promijeniti raspodjelu, npr. odluče plaćati vrhunskom glazbeniku da im svira? Treba li država u tom i sličnim slučajevima glazbeniku neprestano uzimati viškove novca i ponovno ih preraspoređivati? Stalno baziranje na preraspodjeli dohotka, oporezivanju bogatih, uzimanju viškova kako bi se smanjila razlika bogatih i siromašnih… Egalitarizam zahtjeva konstantne državne intervencije, a sukladno tome, vjerojatno i ogroman državni aparat koji bi suzbijao posljedice slobodne razmjene. Zašto bi se u tom slučaju glazbenik bavio tom profesijom, umjesto da se posveti hobiju slikanja kojeg više voli, ali je društveno u njemu beskoristan i netalentiran? Egalitaristi su u potpunosti fiksirani na raspodjelu novca, a ne shvaćaju da bi ljudi svojevoljno odvojili dio svojih prihoda u zamjenu za vrhunsku glazbu, dok glazbenik više cijeni vrhunska primanja od packanja po platnu. Ono što je u slobodnom društvu bitno je zadovoljstvo na oba kraja dragovoljne razmjene, a ne količina novca na računu, a to se prisilnom preraspodjelom nikada neće postići. Iz tog razloga je ravnopravno društvo ono u kojem su obje strane nakon razmjene jednako zadovoljne, a ne ono u kojem svi imaju ista sredstva. Ljudske potrebe i želje su različite, i nikakav birokrat ne može odrediti prosjek potreba pojedinca. Ukoliko su Microsoft i kupci njihovih Windowsa jednako sretni slobodnom trgovinom, društvo je jednako, bez obzira što Microsoft zarađuje milijune. Ukoliko ljudi kuckaju po DOS-u jer se radnici Microsofta bave nogometom, društvo će biti manje sretno i nejednako, bez obzira na iste iznose na računima.
Postoji još jedan problem u društvu jednakosti – ukoliko se uspješnima neprestano uzima “višak”, tj. ono što je iznadprosječno, uspješni će se prestati truditi i s vremenom će rezultat cjelokupnog društva opadati. Evo primjera:
Studenti u dogovoru s profesorom odluče kako bi cjelokupna grupa trebala biti ocijenjena po metodi ravnopravnosti. Na prvom ispitu dogodit će se situacija u kojoj će profesor pregledati ispite u kojima će varirati ocjene od 1 do 5, ali prosjek grupe će biti 3. Profesor će svim studentima dati ocjenu 3. Oni koji nisu učili biti će zadovoljni i neće učiti niti za slijedeći ispit, a iznadprosječni studenti biti će nezadovoljni i neće se više toliko truditi, pošto njihov trud ne može biti nagrađen iznad prosjeka grupe. Na idućem ispitu više neće biti napisanog rada koji bi mogao dobiti ocjenu 5, ali će broj studenata s ocjenom 1 biti isti ili veći od prethodnog puta, što će prosječnu ocjenu drugog ispita srozati sa trojke na dvojku.
Liberali očito shvaćaju kako postoje i druge stvari osim novca, dok je za egalitariste distribucija bogatstva jedini kriterij – količina bogatstva koje ljudi posjeduju jedino odlučuje je li društvo pravedno ili ne. Kad se stvari pogledaju na taj način, količina novca je najvažnija upravo borcima za socijalizam i jednakost. Za nas ostale, postoje i druge stvari u životu koje definiraju jednakost i sreću.
Monopolizam 
Moram malo cjepidlačiti zbog nedavno pročitane austrijske literature 🙂
Kod dobrovoljne razmjene ne profitiraju nužno obje strane jednako. Ono
što se nužno događa je da oba sudionika dobiju nešto što im vrijedi više
od onoga što su za to dali. Npr. ako ja kupim pivo za 10 kn, meni to
pivo vrijedi više od 10 kn, a ne isto. Jer kad bi mi vrijedilo točno 10 kn,
zašto bih dao za nj 10 kn? Isto tako, ne moraju obje strane nakon
razmjene biti jednako zadovoljne. Npr ako sam u pustinji i razmjenim
zlatni sat za čašu vode, vjerojatno neću biti sretan kao što će biti sretan
onaj koji je dobio zlato za vodu. Ono što je bitno je da je meni u tom
trenutku voda vrjednija od zlata, a prodavatelju zlato vrjednije od vode.
u egalitarizmu obojica bi imali po pola zlatnog sata i pola čaše vode. Uskoro, umrijeli bi žedni u nepoznato doba dana. 🙂
malo se učim libertijanski razmišljati i sviđaju mi se mnoge stvari. odgojen sam sasvim drugačije i zato mi je posebno zanimljivo otkrivati ovaj drugačiji način poimanja društvenog uređenja koji se vrlo često čini logičniji i pravedniji u odnosu na onaj koji me odgojio. no, i dalje sam vrlo oprezan stoga forsiram kritiku. navest ću neke dijelove koji mi se ne sviđaju.
1. primjer sa glazbenikom koji ističe važnost društvene korisnosti. dakle, moraš naći nišu u kojoj ćeš biti društveno koristan. zašto? jer ćeš tako preživjeti. ali zanemaruje se glazbenikova iskonska ljubav prema slikanju za koje nije talentiran. je li i to bitno? je li to čak i bitnije za blagostanje društva?
2. primjer sa studentima. zašto ne bi odgojili djecu da se ne natječu u ocjenama i na taj način demonstriraju potencijal društvene korisnosti već da uče jer to žele. možda bi u tom slučaju tvoja pretpostavka o rezultatima nastavka eksperimenta bila kriva.
primjeri iz Simunovog komentara:
3. volio bih da mi netko objasni ovu: ” Jer kad bi mi vrijedilo točno 10 kn,
zašto bih dao za nj 10 kn?” ovo jednostavno ne razumijem. pa dat ćeš valjda 10 ako ti vrijedi 10. znam da ukoliko imaš priliku da ćeš dati 9, ali ako želiš nužno ići ispod te točke ravnoteže onda po meni gubiš.
4. primjer sa pustinjom. vjerojatno ćeš biti sretniji od onog sa zlatnim satom.
nekako mi se sve svodi na čistu matematiku, a ona nije i ne može biti temelj društvenog, čovjekovog okruženja jer se isti sastoji od barem tri komponente, tijela, uma i duha. duhovna komponenta mi se čini jako fali u ovom konceptu, a smatram da je vjerojatno i najbitnija karika za dobrobit čovjeka, odnosno čovječanstva.
a možda je libertijanizam (kak se kaže?) samo stepenica ka tom nekom višem stadiju ljudskog poretka, kao stepenica na putu razvoja. u svakom slučaju u teoriji se čini puno bolje od ovog što sad imamo (ne samo koda nas). zato i posebna zahvala autorima blogova kao što je ovaj ili Simunov ili Nedjeljni komentarov koji neumorno i nesebično dijele svoje znanje sa nama. promjena nam je u hrvatskoj svakako nužna, a prvi korak je odgovornost svakog pojedinca u društvu da doprinese toj promjeni. vi svoje odrađujete vrhunski momci.
pozdrav!
Mislim da je rijetko tko odgojen na liberalnoj filozofiji, posebno kod nas, no eto, postoji nekolicina kojoj su rezultati današnjih politika suprotni sa naučenim, pa su krenuli vidjeti gdje zapinje.
Posvuda se može čuti kako je neoliberalizam kriv za sve i slično, ja sam jednostavno išao vidjeti što točno liberalizam jest i uočio kako on nema apsolutno nikakve veze sa današnjom situacijom. Tako je počelo 🙂
Posao u kojem je glazbenik stručan je bitan za njegovo preživljavanje, a njegovo slikanje bitno za razonodu i opuštanje. Obje stvari su bitne na svoj način, ali preživljavanje je ipak prvo, dok je slikanje rezervirano za slobodno vrijeme. Što je on uspješniji u prvom, tj. zarađuje više, ostat će mu više vremena za bavljenje hobijem, posebno ukoliko procijeni kako je glazbom dovoljno zaradio za život, te se može posvetiti uživanju i hobiju.
Postavi si pitanje gdje bi bio napredak društva ukoliko ti (recimo da si odličan poljoprivrednik sa vrhunskim poznavanjem raznih metoda uzgoja) odlučiš baviti se raketnim znanostima jer ti je velika želja poslati raketu na Mars, a uopće ne možeš shvatiti zakone gravitacije. Ljudi bi ostali gladni, jer ti previše vremena i novca trošiš na nešto što ne shvaćaš. Isto tako, u obrnutom slučaju, nitko raketnom znanstveniku ne želi konstantno plaćati (osim prisilom kroz poreze) sjeme koje on ne zna posijati u pravo vrijeme, ne razumije obradu zemlje, niti razumije koje kulture uspijevaju na kakvoj zemlji. Nitko njima ne brani bavljenje svojim hobijima. Poanta je u tome kako ljudi ne žele biti godinama gladni dok (ili ako ikada) raketni znanstvenik nauči kako zasijati kulturu uz prinos.
Trenutni sustav edukacije bazira se na ocjenama, stoga i takav primjer. Možemo li ocjene učenika povezati sa plaćom radnika? Ukoliko je uspješniji bolja ocjena/plaća, manje uspješan – lošija ocjena/plaća?
Ukoliko ti pivo u tom trenutku vrijedi točno 10kn, zapravo će ti biti svejedno hoćeš li ga kupiti ili ne. Ako si kupio pivo, znači da ti je u tom trenutku poželjnije imati pivo u želudcu, nego 10kn u novčaniku.
Znaš kako se kaže “nikad ne idi u trgovinu praznog želudca”. Onda ti je sve puno poželjnije od novca u džepu.
Neko će biti sretniji ukoliko puno zarađuje, makar ne bio sretan sa poslom. Netko drugi će biti sretniji ukoliko je siromašniji, ali radi ono što voli. Netko će uspjeti povezati to dvoje, netko će ostati duže na poslu da dodatno zaradi, netko drugi više cijeni slobodno vrijeme. Mislim kako je stvar na jedinki da uredi svoj život kako joj najviše odgovara, naravno unutar poštivanja prava drugih jedinki.