Zašto su protivnici kapitalizma opsjednuti novcem?

Kapitaliste se često opisuje kao lopove koji uzimaju od drugih ili na račun tuđeg rada za sebe zgrću bogatstvo, za razliku od anti-kapitalista, koji se redovito bore za važnije stvari u životu poput ravnopravnosti, sreće, socijalne pravde i države. No ipak, pisanja anti-kapitalista uglavnom se baziraju na fascinaciju novcem i jednakošću. Egalitaristi smatraju kako je jednakost vrhunac društva, ili barem put do boljeg društva. Obično tvrde kako jednakost dovodi do većeg zajedništva i solidarnosti, da jednakost pruža više javnih dobara, društvene potpore i kapitala, što u konačnici dovodi do poštenijeg i sretnijeg društva.

No, što se događa s pravilnom raspodjelom ukoliko grupa pojedinca odluči promijeniti raspodjelu, npr. odluče plaćati vrhunskom glazbeniku da im svira? Treba li država u tom i sličnim slučajevima glazbeniku neprestano uzimati viškove novca i ponovno ih preraspoređivati? Stalno baziranje na preraspodjeli dohotka, oporezivanju bogatih, uzimanju viškova kako bi se smanjila razlika bogatih i siromašnih… Egalitarizam zahtjeva konstantne državne intervencije, a sukladno tome, vjerojatno i ogroman državni aparat koji bi suzbijao posljedice slobodne razmjene. Zašto bi se u tom slučaju glazbenik bavio tom profesijom, umjesto da se posveti hobiju slikanja kojeg više voli, ali je društveno u njemu beskoristan i netalentiran? Egalitaristi su u potpunosti fiksirani na raspodjelu novca, a ne shvaćaju da bi ljudi svojevoljno odvojili dio svojih prihoda u zamjenu za vrhunsku glazbu, dok glazbenik više cijeni vrhunska primanja od packanja po platnu. Ono što je u slobodnom društvu bitno je zadovoljstvo na oba kraja dragovoljne razmjene, a ne količina novca na računu, a to se prisilnom preraspodjelom nikada neće postići. Iz tog razloga je ravnopravno društvo ono u kojem su obje strane nakon razmjene jednako zadovoljne, a ne ono u kojem svi imaju ista sredstva. Ljudske potrebe i želje su različite, i nikakav birokrat ne može odrediti prosjek potreba pojedinca. Ukoliko su Microsoft i kupci njihovih Windowsa jednako sretni slobodnom trgovinom, društvo je jednako, bez obzira što Microsoft zarađuje milijune. Ukoliko ljudi kuckaju po DOS-u jer se radnici Microsofta bave nogometom, društvo će biti manje sretno i nejednako, bez obzira na iste iznose na računima.

Postoji još jedan problem u društvu jednakosti – ukoliko se uspješnima neprestano uzima “višak”, tj. ono što je iznadprosječno, uspješni će se prestati truditi i s vremenom će rezultat cjelokupnog društva opadati. Evo primjera:

Studenti u dogovoru s profesorom odluče kako bi cjelokupna grupa trebala biti ocijenjena po metodi ravnopravnosti. Na prvom ispitu dogodit će se situacija u kojoj će profesor pregledati ispite u kojima će varirati ocjene od 1 do 5, ali prosjek grupe će biti 3. Profesor će svim studentima dati ocjenu 3. Oni koji nisu učili biti će zadovoljni i neće učiti niti za slijedeći ispit, a iznadprosječni studenti biti će nezadovoljni i neće se više toliko truditi, pošto njihov trud ne može biti nagrađen iznad prosjeka grupe. Na idućem ispitu više neće biti napisanog rada koji bi mogao dobiti ocjenu 5, ali će broj studenata s ocjenom 1 biti isti ili veći od prethodnog puta, što će prosječnu ocjenu drugog ispita srozati sa trojke na dvojku.

Liberali očito shvaćaju kako postoje i druge stvari osim novca, dok je za egalitariste distribucija bogatstva jedini kriterij – količina bogatstva koje ljudi posjeduju jedino odlučuje je li društvo pravedno ili ne. Kad se stvari pogledaju na taj način, količina novca je najvažnija upravo borcima za socijalizam i jednakost. Za nas ostale, postoje i druge  stvari u životu koje definiraju jednakost i sreću.