Poljoprivreda bez poticaja?
Poljoprivreda bez poticaja jednostavno je nemoguća. Bogate i velike zemlje poput SAD-a ili članica EU subvencioniraju svoje poljoprivrednike, stoga mi, jer smo mali, moramo svoje subvencionirati još više kako bi bili konkurentni i mogli izvesti svoju robu, ili još gore, kako ne bi propali.
Agroklub prenosi izjavu ministra Čobankovića:
Hrvatski poljoprivrednici moći će računati na kompletnu financijsku omotnicu od 373 milijuna eura, a to je, kada se podijeli s brojem hektara, iznos od 380 eura po hektaru«, rekao je ministar Čobanković gostujući u središnjem Dnevniku HTV-a.
Prema istom izvoru, planirani državni poticaji za 2010. godinu iznosili su 3,854 milijarde kuna, dok su 2003. godine iznosili 1,66 milijardi kuna. Prema logici Vlade i ministara, ovo povećanje od 2.3 puta trebalo je učiniti naše poljoprivrednike bogatijima i konkurentnijima na tržištu. Jeste li primjetili kako su nam kruh, meso ili riba pojeftinili od 2003. godine? Ili vam se čini da je situacija suprotna.
Dok našu poljoprivredu i proračun iz godine u godinu sve više uništavaju poticaji koji pogrešno navode seljake što i u kojoj količini napraviti ili uzgojiti, Novi Zeland (nešto više od 4 milijuna stanovnika) okrenuo je priču naopako (ipak su oni tamo Down Under), tako što je u potpunosti ukinuo sve subvencije poljoprivredi. Čak ni jeftini plavi dizel nemaju. I propala poljoprivreda, a ljudi ostali gladni jer je sve uvozno skupo.
Ne baš. Novi Zeland nakon ukidanja subvencija postao je svjetski poznat kao zemlja visoko kvalitetnih, učinkovitih i inovativnih agrarnih sustava, koji su profitabilni bez državne pomoći. Imaju podjednak broj ljudi koji se bave poljoprivredom kao i prije 30-ak godina.
Kako je sve počelo:
Ulazak Britanije u EU za Novi Zeland značio je veliku promjenu u trgovinskim odnosima zemalja Commonwealth-a. Rastuće cijene nafte u svijetu također su bile problem. Zbog svega toga, Vlada Novog Zelanda odlučila je subvencionirati poljoprivredu nadajući se boljim prinosima i većem izvozu. Nudili su kompletan paket koji jedan poljoprivrednik može poželjeti: subvencije za gnojiva, porezne olakšice za veće količine stoke, kredite s nižim kamatnim stopama, potpore u slučaju elementarnih nepogoda, novčane dodatke za istrebljenje korova, besplatne poljoprivredne edukacije. Lista farmera koji su zahtjevali subvencije postajala je sve veća, a proračun sve opterećeniji.
Zanimljivo, ali sami poljoprivrednici shvatili su apsurdnost situacije, te su od vlasti tražili promjene u načinu funkcioniranja subvencija. 1982. godine najveća udruga poljoprivrednika poslala je dopis Vladi Novog Zelanda u kojem objašnjavaju kako je kontrola inflacije i državne potrošnje veći prioritet od subvencija poljoprivredi koje bi se poljoprivrednike trebale spasiti od inflacije. Naveli su kako je jedan od razloga deficita rastući udio subvencija u državnoj potrošnji. Iako je tadašnji Premijer Rob Muldoon odbio preporuke, ekonomisti su počeli sve više proučavati utjecaje državnih intervencija na tržište. 1984. na izborima pobjeđuje Laburistička stranka koja počinje sa deregulacijom tržišta smanjujući subvencije i carine. Period tranzicije trajao je 6 godina, prilikom kojih je propalo 1% poljoprivrednika. Poljoprivrednicima zaduženima početkom reforme, reprogramirani su postojeći krediti, pošto su bili na udaru zbog ukidanja povoljnijih kredita i povećanja kamata. Industrija vezana uz preradu hrane također je bila na udaru, a oni koji su i uz reprogramiranje propali, smatrani su kao neučinkoviti čak i prije reforme.
Ukidanje subvencija poljoprivredi natjeralo je poljoprivrednike i prateću industriju da budu učinkovitiji, samostalniji, diverzificiraju i prate kretanja tržišta, a proračunski novac iz spašavanja poljoprivrede djelomično se transferiralo u istraživanje novih i efikasnijih poljoprivrednih metoda.
Around 90% of New Zealand’s total farm output is exported. These exports account for over 55% of total merchandise exports. Most food consumed in the country is domestically produced.
Today New Zealand has around 80,000 farm holdings on 15.5 million hectares (38.3 million acres). The number of farms has held steady since subsidies were removed; land area has fallen slightly as marginal land has been turned over to forestry or allowed to revert to native bush.
Since subsidy removal the agricultural sector has grown faster than the rest of the economy. Agriculture’s contribution to the New Zealand gross domestic product (GDP) has risen from 14.2% in 1986-87 to 16.6% in 1999-2000. Agriculture accounts for 11.4% of the total workforce.
Agricultural productivity has gone up 5.9% a year on average since 1986. Prior to 1986 agricultural productivity gains were about 1% a year.
The total number of stock units on New Zealand farms has fallen by 9% since 1987. Sheep numbers are down by 29%, but cattle numbers are up by 35%. Sheep farming was the most heavily subsidized sector within agriculture.
Dakle, Novi Zeland je ukidanjem subvencija postigao upravo ono što mi želimo postići sve većim subvencijama: konkurentnu poljoprivredu, rast proizvodnje, izvoz, manji deficit, konzumiranje pretežito domaće hrane. Svijet je zaista lopta šarena.
Monopolizam 
sustav poticaja uveden je iz jednog jedinog razloga, stjecanja kontrole nad poljoprivrednom proizvodnjom i distribucijom hrane. s poticajima dolazi regulacija i izbacivanje “nereguliranih” s tržišta (na kraju i kriminalizacija neovlaštene proizvodnje), namještanje okrupnjavanja poljoprivredne proizvodnje kroz različite regulacije i propagandu. na početu mrkva (poticaj), a na kraju, kad si ušao u sustav-batina- kontrola. i to ne bilo kakva, nego gušenje apsurdnim uvjetima i regulacijama. pa onda možeš ukinuti i poticaje jer više nisu potrebni. centralizirao si i preuzeo kontrolu nad proizvodnjom i distribucijom hrane. naštampaš papiriće i kupiš okrupnjeno. recimo daš kredit nekom megalomanu koji će kupiti pola države i onda samo pretvoriš dug u vlasništvo.(zvuči poznato?)
dakako, hrana se ne može uvoziti u bilo kojoj većoj mjeri ako država želi očuvati ikakvu ekonomsku nezavisnost. Zbog toga su subvencije i mjera ekonomskog ratovanja i način uništavanja proizvodnje hrane neprijatelja u “slobodno-tržišnom” (međunarodno) ekonomskom sustavu. subvencioniraš vlastitu proizvodnju, daš kredit neprijatelju da ju kupuje jer je jeftinija od domaće i doveo si neprijateljsku državu u zavisni položaj. Obezvrijeđeno zemljište kupiš za sitne novce. Zato u Africi nema poštene poljoprivredne proizvodnje jer se viškovi EU izvoze po cijenama kojima ni Afrikanci ne mogu konkurirati. rezultat- potpuna zavisnost, ili kako oni to vole zvati- međuzavisnost- uništavanje države domaćina kao nezavisnog ekonomskog subjekta. Onda kad si kupio zemljište kroz međunarodnu korporaciju možeš i tamo proizvoditi još jefitnije, ako ti odgovara, te uništiti proizvodnju kod kuće, tamo otkud si krenuo, pa tamo sve kupiti za sitne pare. SAd si gazda i tu i tamo.
rješenje u početnoj fazi je vrlo jednostavno, carina na uvoz hrane i deregulacija domaće proizvodnje. doduše, to nije svugdje moguće jer bi u nekim državama pola stanovništva odmah pomrlo od gladi, a drugdje se proizvodnja već nalazi u stranim rukama. U Hrvatskoj bi to (još uvijek) bilo moguće u sljedećem redosljedu: 1.deregulacija, 2.ukidanje pdv-a na domaću proizvodnju, 3. carina na uvoz. potrebno vrijeme- 5 godina
dakako, i mentalni sklop stanovništva je bitan. jednom kad se većina od tipa 90% nauči da hrana raste u obližnjem trgovačkom centru i smatraju da je selo za seljake a oni imaju “pravo na hranu”, ne mogu više proizvesti hranu ni da hoće jer nemaju know-how, niti zemljište, niti želju. tako da nije u pitanju samo uništenje proizvodnje, nego i potrebnog znanja i potrebnog mentalnog sklopa. situacija je agravirana i činjenicom da je većina naučena na traženje svojih prava od države i misli da sve pada s neba, a sve što oni moraju raditi jest ići na posao i zaraditi plaću