Ajmo sad svi zajedno: kontrola cijena uzrokuje nestašice

U Venezueli ne odustaju. Iako se stanovnici zemlje s najvećim nalazištima nafte suočavaju sa sve većom nestašicom proizvoda od hrane do tehnike i dalje idu glavom kroz zid. Birokratiziranost, mnoštvo dozvola potrebnih za uvoz sirovina i regulacija cijena doveli su do kronične nestašice wc papira, koja je “riješena” vojnim preuzimanjem tvornica i dizanjem kredita od 79 milijuna dolara radi interventnog uvoza 50 milijuna roli toaletnog papira i ostalih higijenskih potrepština. Isto rješenje sada se provodi za elektroničku robu. Jasno, vlasnici trgovina i u ovom slučaju su uhićeni kao protudržavni element koji podriva temelje socijalističke države:

Predsjednik Nicolas Maduro naredio je okupaciju lanca trgovina koji prodaju elektroničku robu i druge proizvode, ističući kako su “cijene previsoke”. Brojni menadžeri u trgovinskom lancu “Daka” su uhićeni, a kompanija će sada biti prisiljena prodavati proizvode po “fer cijenama”. Radimo ovo za dobrobit nacije, istaknuo je Maduro te rekao kako bogati biznismeni i desničarska politička opozicija poduprta od strane SAD-a, vodi ekonomski rat protiv socijalističke vlade.

Ideja o fer cijeni postoji od kad postoji i trgovina. To ne bi trebalo biti čudno, jer od početka civilizacije nije postojao nedostatak ljudi koji se vole petljati u tuđa posla, a to je posebno točno za socijalne planere koji smatraju kako je njihov posao propisivati drugima kakve životne odluke imaju pravo donositi.

Jednom kada se cjenovna kontrola donese, svi marginalni proizvođači kojima poslovanje postaje neisplativo odlaze s tržišta i rezultat koji nastaje je suprotan od željenog, te umjesto jeftinije i lakše dostupne robe nastaju nestašice. Maksimiziranje cijena  predstavlja odnos u kojem država prisiljava dva subjekta na razmjenu u kojoj intervencionist određuje maksimalnu cijenu iznad koje se proizvod ne smije prodavati. Ako je maksimalna cijena (C*) postavljena ispod ravnotežne tržišne cijene (C), niža cijena uzrokuje rast potraženje (sa količine Q na količinu Qb), ali istovremeno i manju spremnost proizvođača da proizvode po manje isplativoj cijeni (sa Q na količinu Qa). Stoga nastaje nestašica robe u količini Qb – Qa.

Pretpostavimo situaciju u kojoj je ravnotežna uspostavljena kad se 50.000 kupaca odlučuje na kupnju mobitela po cijeni 1.000 kuna, no država odlučuje kako je ta cijena previsoka za svekoliko pučanstvo i zakonom propiše fer cijenu od 700 kuna. Sada si veći broj ljudi može priuštiti mobitel, te u trgovinama uskoro nastaju redovi. Istovremeno proizvođači smanjuju količinu proizvoda u kontroliranim trgovinama i sele prodaju u druge zemlje gdje mogu ostvariti veću dobit. Ubrzo nastaje situacija u kojoj telefone želi kupiti 80.000 ljudi, ali trgovci ne nude više od 30.000 uređaja. Nastala je nestašica 50.000 uređaja, te počinje rast crnog tržišta i korupcije. Neizostavna obilježja cjenovnih kontrola su nestašice proizvoda, podmićivanje, dugotrajno čekanje u redovima, bonovi, razni oblici nezakonitih tržišta, te veće cijene proizvoda za većinu stanovništva. Upravo to se već godinama događa u Venezueli sa prehrambenim proizvodima otkako je Chavez uveo odredbe o cijeni hrane. Ukoliko postoje zamjenska dobra, ljudi se okreću prema njima, zbog čega im raste cijena, te je cjenovnu kontrolu potrebno proširiti i na druge proizvode, a ljudi imaju jako velik poticaj zaobići propis na bilo koji način. Koji je smisao subvencioniranog benzina, kada siromašni sloj može samo sanjati o automobilima? Subvencionirani benzin počeo se švercati i prodavati u Kolumbiji po tržišnoj cijeni, u zamjenu za hranu poput jaja, piletine, mlijeka ili šećera. Venezuela Star, siječanj 2008:

Venezuelanska vojska ponovno je slomila lanac krijumčarenja hrane i benzina u dijelovima koji graniče sa Kolumbijom. Ovaj vikend zaplijenjeno je 750 tona hrane i 9.000 galona benzina.

Općenito najjednostavniji načini izbjegavanja propisane razine cijena su sniženje kvalitete robe, korištenje resursa slabije kvalitete i slabije održavanje, što povlači nove mjere države i propise standarda kvalitete ili sastava, što dodatno povećava i poskupljuje birokraciju. Takve stvari ponovno dovode do novih načina izbjegavanja restriktivnih zakona. Prodavači mogu uvesti obavezan povezani paket roba ili usluga, npr. uz mobilni uređaj morate kupiti i zaštitnu masku koja dolazi u paketu. Kupci zbog nestašice imaju poticaj platiti robu skuplje i jednostavno će podmititi prodavača kako bi došli do željene robe. U svemu tome najgore prolazi siromašniji sloj stanovništva, koji uglavnom nema novca za podmićivanje i nema političke veze putem kojih bi došao do proizvoda. Cijene na crnom tržištu ne samo da su iznad zakonom propisane, nego premašuju i cijene koje bi inače postojale na slobodnom tržištu, jer kupci u očajnom traganju za robom postaju spremni platiti i rizik prodavača koji krše zakon. Stope ubojstava i ostalih oblika kriminala neprestano rastu, te je Venezuela trenutno na prvom mjestu u svijetu po ukupnom indeksu kriminala.

Sve očitije troškove izbjegavanja zakona, crnog tržišta i čekanja u redovima planske ekonomije pokušavaju riješiti novim intervencijama, te uvode kupone i racionalizacije prodaje. Iako kuponi “rješavaju” dio problema što se države tiče, uzrokuju brojne druge probleme jer se individualne osobe po mnogočemu razlikuju i imaju različite potrebe. Rudar i radnik za računalom nemaju potrebu za jednakom količinom hrane, netko ne živi u blizini radnom mjesta i treba veću količinu goriva i slično, stoga ljudi vrlo brzo počinju trgovati kuponima.

Cjenovne kontrole sve veće količine proizvoda planske ekonomije često uvode kada javnost postaje svjesna rastuće inflacije u zemlji, te na taj način u javnosti stvaraju pozitivan imidž o vlasti koja brine o narodu, što je slučaj i sa Venezuelom:

Oko 500 ljudi okupilo se ispred jedne od Daka trgovine u Caracasu. Jedan od njih, Carlos Rangel (37), ističe: “Inflacija nas ubija. Ne znam je li ovo pravi način, ali nešto se moralo učiniti. Mislim da Maduro ima pravo, treba ih prisiliti da prodaju po fer cijenama”.

No kontrole cijena i planske ekonomije uvijek prate nezgodni rezultati koji zorno prikazuju kako cjelokupna vojna sila nije dovoljna da se zaustave ekonomski zakoni. Venezuela nije jedina država čije je vodstvo imalo probleme sa hranom i wc papirom. Washington Observer 1986. objavio je vijest o nestašici toaletnog papira u Poljskoj, Istočna Njemačka suočavala se sa povremenim problemima u opskrbi i padom kvalitete papira, rumunjska je vlast 1985. u nedostatku wc papira građanima zaplijenila Biblije, te njihove listove distribuirala umjesto wc papira, Mađarska 1987. godine nije mogla podmiriti potražnju za wc papirom, kao ni Kuba 2008. godine. Čehoslovački centralni komitet 1986. godine kreira petoljetku, a već 1988. u novinama izlazi članak pod nazivom Proč není toaletní papír (Zašto nema toaletnog papira). U SSSR-u je postojala i izreka koja novine naziva važnijima od televizije, jer se televizorom ne možeš obrisati.

Učinci cjenovnih kontrola ukazuju na važnost slobodnog određivanja cijena. Slučajevi poput Venezuele u kojima razne kontrole sprječavaju tržišne mehanizme daju nam bolji uvid u superiornost tržišta u odnosu na plansku ekonomiju. Isprobavanje takvih situacija skup je i dugotrajan proces, stoga je bolje učiti na tuđim ekonomskim greškama nego ih isprobavati na vlastitoj guzici, ali čitajući uglavnom pozitivne komentare Hrvata na promašaje venezuelanske planske ekonomije, nemoguće je ne zapitati se: Zašto bi nam stvarnost stala na put u ostvarivanju želja?