Ako izjednačavamo dohodak, zašto ne i ocjene?

Sudeći po raznim komentarima o jednakosti i poštenju, brojni studenti (posebno na Filozofskom fakultetu) vole redistribuciju. Pošteno uzmimo bogatima i dajmo siromašnima. Plemenito je pomoći slabijima. Posebno kada to radimo iz tuđeg džepa, truda, vremena ili imovine.

Kad već radimo tako sa dohotkom, mogli bismo i s ocjenama. Onima sa slabijim ocjenama sigurno ne bi smetalo pošteno dobiti dio bodova onih pohlepnijih studenata sa boljim prosjekom. Bi li oni uspješniji solidarno pristali na redistribuciju ocjena ili bi se pobunili jer su naporno radili za njih?

Zamislimo situaciju da većina demokratskim putem izglasa redistribuciju ocjena na Filozofskom. Nakon svakog kolokvija i ispita, izračunat će se prosjek i svaki student će dobiti tu ocjenu, značilo to rušenje cijele grupe ili odlična ocjena svima.

Nakon računanja prosjeka prvog ispita, profesor je svim studentima dao 4. Jasno, oni koji su trebali dobiti odličan, bili su nezadovoljni, svi drugi bili su sretni. Kada je drugi ispit došao na red, oni koji su učili za odličan nisu se više toliko trudili, a oni najlošiji uvidjeli su kako je ovo odličan način prolaska bez učenja, te se uopće nisu trudili. Prosjek je sada bio 3.

Pred treći ispit najbolji studenti uvidjeli su da njihov trud nema smisla. Oni pohlepni za dobrim ocjenama su preselili na drugi fakultet, dio se nastavio truditi, a preostali nisu toliko učili. Najlošiji su i dalje pogrešno smatrali kako će dovoljan broj učiti za dobre ocjene i cijela je grupa pala. Nitko više nije htio učiti i trošiti svoje vrijeme za nekog drugog.

Možda će netko reći kako je ovo imaginarna situacija, no sigurno ste barem jednom u životu morali raditi projekt ili zadaću u grupi s nekim tko nije pokazivao niti najmanju želju za suradnjom, jer je znao kako će ostatak grupe obaviti cjelokupni zadatak, te će i on dobiti ocjenu.

Nitko nema pravo prisilno uzeti nešto što je druga osoba pošteno postigla vlastitim trudom – bilo da je riječ o ocjenama ili privatnoj imovini. Činjenica da je netko bogatiji i uspješniji od nas ne znači da smijemo putem zakona i poreza legalizirati pljačku. Umjesto toga, trebali bi se i sami malo više potruditi za iduće ispite. Što je put teži, nagrada je veća, a ukoliko nam netko na kraju oduzme tu nagradu, to putovanje nećemo niti započeti.

Kako funkcionira porezni sustav na primjeru plaćanja rundi u kafiću možete pročitati ovdje.

Kako povećati nezaposlenost

Vrlo jednostavno, dajte državi da se zaigra. Već sam pisao o minimalnoj plaći, a sada se raspravlja o porastu zakonom propisanog minimalca: “Veću plaću bi trebalo dobiti više od 200 tisuća radnika”. Hoće li? Nekima će plaća nedvojbeno porasti za tih 157 kuna, a nekima pasti za 2.243 kune. Drugim riječima, nekima će plaća sigurno porasti, dok ostale čeka otkaz.

Uzmimo jedan primjer:

Dolazimo u trgovinu i na polici vidimo čokolade istog proizvođača od 200 (10kn), 250 (14kn) i 300 (17kn) grama. Uzet ćete količinu po svom vlastitom izboru. No idemo malo promijeniti pravila. Trgovina na ulaz stavlja obavijest: “Blagajna je pokvarena i ne prepoznaje iznos manji od 15 kn. Svaki proizvod biti će zaračunat sa minimalno 15 kn, čak iako mu je cijena manja.”

Hoćete li ikad uzeti čokoladu manju od 300 grama po tim uvjetima? Realno vam je isplativije uzeti dvije čokolade po 200 grama za 20 kuna, ali sa novim pravilom, to će vas koštati 30 kuna, pa ćete radije uzeti jednu od 300 grama. Kao svi mi, tako i poslodavci žele dobiti najviše za svoj novac. Jasno je da poslodavci radije zapošljavaju radnike s iskustvom, pogotovo u situaciji kada su zakonom ograničeni.

No to nije sve.

Kako bi privremeno maskirali katastrofalne brojke na tržištu rada, Vlada priprema zakonski prijedlog o poticanju zapošljavanja mladih:

Mladi bi dobili mogućnost zaposliti se kod poslodavca na godinu dana, stručno se usavršavati i steći potrebno iskustvo. Godina bi im se upisivala u radnu knjižicu, poslodavac bi im bio dužan plaćati prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja (i na kraju godine od države za to tražiti povrat), a za rad bi država svakom takvom radniku osigurala 1600 kuna mjesečne naknade. Zaposlenike će moći primati samo poslodavci koji nisu otkazivali suradnju u zadnjih šest mjeseci i koji su uredni platiše svih obveza.

Ove dvije mjere potpuno su kontradiktorne. Prvo mladim i neiskusnim radnicima država otpili najniže prečke na ljestvama tržišta rada, a zatim od ostalih radnika (koji su međusobno i konkurencija) traži da ih nose na svojim ramenima kako bi mogli doseći prvu čitavu prečku na ljestvama. Da ne spominjemo brojne mogućnosti izigravanja ovog prijedloga. Velika nezaposlenost posljedica je, a ne uzrok gospodarske situacije, a bolest se ne liječi skrivanjem simptoma.

Za neto plaću od 2.243 kn, bruto 2 plaća iznosi 3.298 kn. Ako već žele povećati minimalnu plaću, jedna od mogućnosti bilo bi smanjenje poreznog opterećenja. Ali to traži smanjenje državne potrošnje. A to očito nije opcija.

Besplatno za brucoše nije besplatno obrazovanje!

Ovih dana ponovno su aktivni studenti Filozofskog fakulteta sa željama širenja kruga besplatnih beneficija pod parolom “Besplatno za brucoše nije besplatno obrazovanje!”

Zašto bi obrazovanje na fakultetima uopće bilo besplatno? Razlog dodatnog usavršavanja i obrazovanja je, naravno, lakša mogućnost zapošljavanja na složenijim poslovima, te samim time veće zarade. Kako je onda pošteno da osobe koje nisu studirale, niti planiraju studirati, plaćaju obrazovanje onima koje studiraju, te tako povećavaju njihove izglede, a smanjuju svoja primanja? Zašto studenti svojim prosvjedima prisiljavaju blagajnicu, čistačicu ili nekog sličnog da im plaća obrazovanje? Skrivajući se pod isprikom jednakosti za sve, zapravo pokušavaju popraviti svoj status na tuđi račun.

Drugi problem koji nastaje u sustavu besplatnog školstva je maksimalno korištenje tuđih sredstava, tj. dobivamo ljude koji upisuju više fakulteta, te počinju tražiti posao tek nakon 30.-35. godina života. Naravno, poslodavci nisu pretjerano zainteresirani za pripravnika bez dana staža od 35 godina, koliko god njegov životopis dobro izgledao na papiru.

Treći problem je školovanje nepotrebnih kadrova. Zbog mogućnosti besplatnog studiranja, određen postotak ljudi upisuje gotovo bilo koji studij, samo da bi dobili diplomu. Ne gledaju dugoročno, stoga ih ne zanima hoće li poslije moći naći posao u toj struci. Jedino što je bitno je besplatan upis, a poslije neka se država pobrine za posao. Ukoliko nađu posao sa suficitarnim zanimanjem, problem će biti male plaće. Naravno, ne shvaćaju da je problem takvih plaća ogromna ponuda sličnih kadrova, pa će se ponovno obratiti državi za pomoć. Država će zatim zakonom povećati plaće i dobivamo rast nezaposlenosti.

To nas dovodi do idućeg problema – odljev mozgova. Prema istraživanjima Bečkog instituta, Hrvatsku je u 7 godina napustilo oko 67.500 ljudi, od čega 12% VSS. Ovime dolazimo do zaključka kako svi građani RH financiraju obrazovanje stručnjaka koji će u potrazi za boljim životom sudjelovati u razvoju neke od drugih država, što u konačnici osiromašuje sve državljane RH.

Za kraj bih samo komentirao sliku sa početka – ako znanje nije roba, zašto prodaju svoje znanje za veću plaću kada završe fakultet?