Ako izjednačavamo dohodak, zašto ne i ocjene?

Sudeći po raznim komentarima o jednakosti i poštenju, brojni studenti (posebno na Filozofskom fakultetu) vole redistribuciju. Pošteno uzmimo bogatima i dajmo siromašnima. Plemenito je pomoći slabijima. Posebno kada to radimo iz tuđeg džepa, truda, vremena ili imovine.

Kad već radimo tako sa dohotkom, mogli bismo i s ocjenama. Onima sa slabijim ocjenama sigurno ne bi smetalo pošteno dobiti dio bodova onih pohlepnijih studenata sa boljim prosjekom. Bi li oni uspješniji solidarno pristali na redistribuciju ocjena ili bi se pobunili jer su naporno radili za njih?

Zamislimo situaciju da većina demokratskim putem izglasa redistribuciju ocjena na Filozofskom. Nakon svakog kolokvija i ispita, izračunat će se prosjek i svaki student će dobiti tu ocjenu, značilo to rušenje cijele grupe ili odlična ocjena svima.

Nakon računanja prosjeka prvog ispita, profesor je svim studentima dao 4. Jasno, oni koji su trebali dobiti odličan, bili su nezadovoljni, svi drugi bili su sretni. Kada je drugi ispit došao na red, oni koji su učili za odličan nisu se više toliko trudili, a oni najlošiji uvidjeli su kako je ovo odličan način prolaska bez učenja, te se uopće nisu trudili. Prosjek je sada bio 3.

Pred treći ispit najbolji studenti uvidjeli su da njihov trud nema smisla. Oni pohlepni za dobrim ocjenama su preselili na drugi fakultet, dio se nastavio truditi, a preostali nisu toliko učili. Najlošiji su i dalje pogrešno smatrali kako će dovoljan broj učiti za dobre ocjene i cijela je grupa pala. Nitko više nije htio učiti i trošiti svoje vrijeme za nekog drugog.

Možda će netko reći kako je ovo imaginarna situacija, no sigurno ste barem jednom u životu morali raditi projekt ili zadaću u grupi s nekim tko nije pokazivao niti najmanju želju za suradnjom, jer je znao kako će ostatak grupe obaviti cjelokupni zadatak, te će i on dobiti ocjenu.

Nitko nema pravo prisilno uzeti nešto što je druga osoba pošteno postigla vlastitim trudom – bilo da je riječ o ocjenama ili privatnoj imovini. Činjenica da je netko bogatiji i uspješniji od nas ne znači da smijemo putem zakona i poreza legalizirati pljačku. Umjesto toga, trebali bi se i sami malo više potruditi za iduće ispite. Što je put teži, nagrada je veća, a ukoliko nam netko na kraju oduzme tu nagradu, to putovanje nećemo niti započeti.

Kako funkcionira porezni sustav na primjeru plaćanja rundi u kafiću možete pročitati ovdje.

Najdarežljivija nacija na svijetu je..?

Koja države i nacije su najdarežljivije na svijetu? Ovisi kako se gleda. Za države je podatak već odavno poznat.

Ukoliko gledamo ukupne iznose transfera, vidimo da listu predvodi Amerika:

No ako te podatke gledamo kao postotak proračuna, listu predvode Skandivavske zemlje poput Švedske i Norveške, koje su poprilično iznad prosjeka od 0,7%, za razliku od “pohlepne Amerike” koja je daleko iza:

Što nam to govori o darežljivosti, dobroti ili solidarnosti Amerikanaca, Šveđana, Norvežana i ostalih stanovnika Zemlje? Ništa zapravo. Ovi podaci pokazuju darežljivost vlada pojedinih država, koju te vlade iskazuju darujući novce svojih državljana, te čiji političari najradije koriste tuđi novac u svrhu samopromocije i solidarnosti.

Ukoliko nas zanima koja nacija je najsolidarnija, morat ćemo gledati sasvim drugačije podatke. Tko daje novac dobrovoljno, a ne pod državnom prisilom? Tko najviše besplatno pomaže strancima ili volontira? To su podaci koji bi nas trebali zanimati u ovom slučaju, a upravo to su napravili u Charities Aid Foundation. Rezultati su poprilično različiti: Amerikanci su najsolidarnija nacija, a slijede ih Irska, Australija, Novi Zeland i Britanija. Norveška je 32, Švedska 40, a Hrvatska pri samom dnu: 149. od 153 države.

Usporedbe ovih rezultata mogu se komentirati na različite načine, od toga da države doniraju, pa stanovnici ne moraju, do toga da prioriteti trošenja novca države i njenih stanovnika nisu isti, ali neke stvari su sigurne:

– političarima je jednostavno uzeti tuđi novac i raspolagati s njim kako im odgovara, pod izgovorom kako bez države ne bi bilo solidarnosti,

– ovi podatci pokazuju kako je solidarnost veća među ljudima, te se češće odlučuju na doniranje i ostale oblike pomoći siromašnijima ukoliko ih država manje prisiljava na to.

Želja za dobročinstvom među ljudima nije nestala kako pojedinci tvrde, niti ju iz tog razloga treba preuzeti država.