Socijalisti su darežljivi samo s tuđim novcem

Prije 2 godine pisao sam o darežljivosti pojedinih svjetskih država, a danas sam naišao na podatke o doniranju novčane pomoći u pojedinim američkim gradovima. Zanimljivost koju navedena lista pokazuje je da su gradovi tipično lijevo orijentirane populacije manje skloni donacijama i pomoći siromašnima kada je riječ o doniranju dijela vlastitog dohotka.

Najdarežljiviji stanovnici žive u gradu Provo, poznatom kao velika zajednica Mormona. Očekivali biste da politička ljevica spada među najdarežljivije slojeve društa, no Boston (izrazito lijevo deklarirani Massachusetts) nalazi se na niskom 358 mjestu po donacijama. To naravno ne znači kako ne postoji sebičnost među desnicom ili potpuna odsutnost solidarnosti među ljevicom, nego da solidarnost i uzajamno pomaganje među ljudima nestaju kada ljudi vjeruju kako je država zadužena za rješavanje socijalnih problema. Propagiranje socijalne države, redistribucije, intervencionizma i jednakosti, koliko god za posljedicu imalo negativne učinke prema ljudima kojima pokušavaju pomoći, ljevičarima se čine beznačajni, jer sve promatraju kroz dobre namjere, a ne rezultate.

Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. U gradovima i državama gdje prevladavaju lijeve ideje, doniranje vlastitih sredstava i socijalna osjetljivost znatno su slabije zastupljeni. Drugim riječima, državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca, jer kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.

Najdarežljivija nacija na svijetu je..?

Koja države i nacije su najdarežljivije na svijetu? Ovisi kako se gleda. Za države je podatak već odavno poznat.

Ukoliko gledamo ukupne iznose transfera, vidimo da listu predvodi Amerika:

No ako te podatke gledamo kao postotak proračuna, listu predvode Skandivavske zemlje poput Švedske i Norveške, koje su poprilično iznad prosjeka od 0,7%, za razliku od “pohlepne Amerike” koja je daleko iza:

Što nam to govori o darežljivosti, dobroti ili solidarnosti Amerikanaca, Šveđana, Norvežana i ostalih stanovnika Zemlje? Ništa zapravo. Ovi podaci pokazuju darežljivost vlada pojedinih država, koju te vlade iskazuju darujući novce svojih državljana, te čiji političari najradije koriste tuđi novac u svrhu samopromocije i solidarnosti.

Ukoliko nas zanima koja nacija je najsolidarnija, morat ćemo gledati sasvim drugačije podatke. Tko daje novac dobrovoljno, a ne pod državnom prisilom? Tko najviše besplatno pomaže strancima ili volontira? To su podaci koji bi nas trebali zanimati u ovom slučaju, a upravo to su napravili u Charities Aid Foundation. Rezultati su poprilično različiti: Amerikanci su najsolidarnija nacija, a slijede ih Irska, Australija, Novi Zeland i Britanija. Norveška je 32, Švedska 40, a Hrvatska pri samom dnu: 149. od 153 države.

Usporedbe ovih rezultata mogu se komentirati na različite načine, od toga da države doniraju, pa stanovnici ne moraju, do toga da prioriteti trošenja novca države i njenih stanovnika nisu isti, ali neke stvari su sigurne:

– političarima je jednostavno uzeti tuđi novac i raspolagati s njim kako im odgovara, pod izgovorom kako bez države ne bi bilo solidarnosti,

– ovi podatci pokazuju kako je solidarnost veća među ljudima, te se češće odlučuju na doniranje i ostale oblike pomoći siromašnijima ukoliko ih država manje prisiljava na to.

Želja za dobročinstvom među ljudima nije nestala kako pojedinci tvrde, niti ju iz tog razloga treba preuzeti država.

Ako je slobodno tržište tako dobro, zašto ne postoji?

Ako je potpuna tržišna ekonomija tako dobra, zašto ne postoji? Ako su državne intervencije tako loše, zašto su posvuda?

Kada gledamo razloge zbog kojih ljudi donose određene izbore, možemo ih podijeliti na izbor pod utjecajem nekog poticaja, ili izbor pod utjecajem određene preferencije. Ipak, kada se ljudima želi promijeniti ponašanje, često se fokusira na poticaje, a zanemaruje preferencije. Jedan od takvih primjera je akcija Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u kojoj pušači koji ne zapale cigaretu barem 4 tjedna, imaju mogućnost osvojiti nagradu od 10.000 kuna. Povodom akcije, NovaTV napravila je anketu među pušačima, prilikom koje je jedan od anketiranih (Nenad) izjavio sljedeće:

Novinarka: A ne biste se prijavili na natječaj?

Nenad: Ne, ne, ne, ne bih se prijavio.

Novinarka: 10.000 kuna je nagrada.

Nenad: Mmmmm… svejedno

Novinarka: Cigareta vam puno više vrijedi od 10.000 kuna? Što vam predstavlja to?

Nenad: Definitivno. Naviku, užitak…

Iako većina ljudi razmišlja isključivo o promjeni mišljenja kroz poticaje (pozitivne ili negativne) i zabrane (veće trošarine, zabrane pušenja), na mišljenje ljudi može se utjecati i edukacijom o štetnosti cigarete, što se u zadnje vrijeme u nekoj mjeri i događa. Primjeri bivših pušača, koji su putem informacija o štetnosti, promijenili svoje preferencije i odbacili cigaretu su Davor i Željko iz istog priloga.

Vratimo se sada na pitanja iz početka ovog teksta. Ukoliko političari i ekonomisti žele promijeniti stavove ljudi, to mogu učiniti jedino promjenom načina rada institucija i politike, a to može uspjeti samo ukoliko prvo promijene stavove ljudi o institucijama i (pozitivnim ili negativnim) rezultatima rada tih institucija. U protivnom će izgubiti izbore. Socijalne promjene bez prvotnih promjena u stavovima ljudi su iznimno rijetke, a ideja o promjeni politike bez promjene preferencija je iluzija. Dakle, potrebna je određena kritična masa, tj. određen postotak ljudi koji su voljni poduprijeti slobodno društvo i prestati podupirati redistributivne politike.

Trenutna situacija je upravo suprotna, tj. veći broj ljudi preferira državnu regulaciju i prisilu nad slobodnim tržištem. Puno veći broj ljudi traži za sebe socijalne transfere, stečena prava, subvencije ili neki drugi vid državne pomoći, ne razmišljajući kako će zbog toga dobiti po džepu s druge strane. Takva očekivanja znače pojačano oporezivanje drugih grupa ljudi ili dugoročno zaduživanje. Ukoliko to prevedemo na primjer s cigaretama, dio ljudi puši i dalje ne znajući za dugoročne posljedice, ili ih zanemaruju zbog sigurnosne mreže (socijalni transferi u obliku besplatnog zdravstva), koja će podijeliti troškove liječenja sa ostalim državljanima.

Ukoliko se ljudske preferencije mogu promijeniti, tada je moguće da velika vlast države neće biti nešto što bi većina ljudi zagovarala. Promjenom javnog mišljenja, odnosno preferencija, moguće je promijeniti stav ljudi prema državnim intervencijama, a to se uspješno može postići jedino edukacijom o posljedicama utjecaja države na život ljudi. Mnogi ljudi podržavaju razne intervencionističke politike, čvrsto vjerujući kako one mogu riješiti socijalne probleme. Rijetko tko razmišlja o tome kako bi upravo te intervencije mogle biti uzrok problema ili njegovo produbljivanje. Ljudi su jednostavno naučeni kako je državna intervencija neophodna u brojnim slučajevima.

Prvi korak je, čini se, napravljen i ljudi postaju svjesni da država troši previše, te kako to nije dugoročno održiva situacija:

Ovo je malen korak naprijed, ali iz ostatka istraživanja jasno je kako je još dalek put dok ljudi shvate kako smanjenje potrošnje koje zagovaraju znači i smanjivanje subvencija i nekih “besplatnih” usluga koje i sami konzumiraju, kako moraju prestati zagovarati državne intervencije i tražiti od države da rješava njihove probleme metodama distribucije dobara. Takve učinke potrebno je objasniti na stvarnim primjerima i pokazati kako socijalne politike negativno utječu na cjelokupnu populaciju i njeno bogatstvo.