Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Kapitalizam i moral

Mnogi smatraju kako je kapitalizam nemoralan jer je baziran na pohlepi i vlastitom interesu. No interes za vlastiti probitak je nužan, te nitko ne bi dugo živio da negira svoje potrebe. Isto razmišljanje možemo preslikati i na posao, ali i na politiku. Kad tako postavimo stvari, kapitalist je puno moralniji, obzirniji i odgovorniji od političara. Političari također slijede svoje interese i interese stranke, ali na način da uzimaju drugima kako bi namirili svoje želje i potrebe. S druge strane, kapitalist može namiriti svoje potrebe samo na način da služi drugim ljudima. Mora uložiti svoju imovinu i riskirati na tržištu u nadi da će ponuditi uspješan proizvod ili uslugu, te na taj način prosperirati. Ukoliko usluga bude loša, konkurencija će ga pregaziti.

Netko će reći kako kapitalizam stvara sukobe, no prave sukobe uzrokuje politika. Kada se odluke donose prema političkim željama i dekretima tenzije su puno veće.  Dok kapitalizam proizvodi široku paletu, političke odluke svode se na sve ili ništa, proizvodeći jedino ono što odabere većina. U društvu kojem dominira politika i politička moć, uspjeh ovisi o pripadnosti “pravoj” stranci, obitelji ili rasi.

Ukoliko su tržišta otvorena i slobodna, a konkurencija neometana, proizvod može uspjeti samo ako nudi prave vrijednosti ljudima. Sve drugo osuđeno je na propast. Stvari poput državnih regulacija i različitih poreznih kategorija izokreću te vrijednosti i investicijske odluke, te diktiraju ljudsko ponašanje. Izjave političara poput “socijalne neodgovornosti” nekako imaju tendenciju smetnuti s uma da upravo privatne tvrtke putem plaća hrane, oblače i generalno brinu o tisućama ljudi i njihovim potrebama. Čim taj neodgovorni kapitalizam dobije političare koji “brinu” o socijalnoj odgovornosti, standard cjelokupne nacije počinje polako kliziti prema dolje, prvenstveno jer je nemoguće predvidjeti sve rezultate ljudskog ponašanja proizašle iz pojedinog događaja.

Ono što je važno razlikovati je slobodno tržište i crony kapitalizam. Kada liberali brane kapitalizam, oni pričaju o slobodnom tržištu, a kada kritičari napadaju kapitalizam, oni najčešće pričaju upravo o crony sustavu gdje korporacije u suradnji sa političarima zarađuju na račun ostalih. U mnogim državama se zbog takvog koruptivnog sustava često može naći poveznica između bogatih i onih koji drže političku moć.

Kapitalizam je zapravo vrlo odgovoran sustav, samo kad bi ga političari ostavili na miru, a rasprave između zagovornika i protivnika kapitalizma često ne vode nikuda jer sugovornici ne pričaju o istoj stvari.

Nepravda socijalne pravde

Svako malo netko dođe na savršeno ispravnu ideju o socijalnoj pravdi i pravima grupe.  Za njih su takvi zahtjevi jednostavno prava, koja obilježava zahtjev za bilo koji poželjnim dobrom, nebitno o čemu se radilo, a svode se na čisto navođenje namjere dobivanja tražene želje. U stvarnosti ta socijalna pravda neminovno zahtjeva intervenciju države, koja mora nekome uzeti zarađeno, kako bi određenoj grupi dala “stečeno”.

U takvim zahtjevima nenadmašni su sindikati i studenti. Uz besplatno obrazovanje, današnji studenti zahtjevaju i besplatan prijevoz:

Iznos od 83 kn koliko bi jedan student trebao mjesečno izdvajati za pokaz ili 830 kn za godišnji pokaz (samo ZET) te 247 kn mjesečno ili 2676 kn za godišnji pokaz (ZET + HŽ), izravan je udarac na ionako loše financijsko stanje studentske populacije. Nedopustivi su pokušaji „krpanja“ proračunskih rupa dokidanjem naših prava.
Spomenuta odluka Skupštine ne samo da izravno utječe na ionako loš socijalni status studenata, nego otvoreno diskriminira studente s prebivalištem izvan Zagreba. S obzirom na uočene socio-ekonomske posljedice ovakve odluke i njene diskriminatorne osnove zahtijevamo da javni gradski prijevoz bude doista javan i dostupan, dakle besplatan, svim studentima grada Zagreba.

Čini se da su studenti obespravljeni i diskriminirani time što moraju plaćati prijevoz čak i po subvencioniranoj cijeni. Izgleda kako nema ni logike da bi osoba (student) koja putuje vlakom i tramvajem (dakle, prelazi veći put) trebala plaćati više od onoga koji putuje samo tramvajem. Također je potpuno diskriminatorno po studente što oni plaćaju godišnji pokaz 830 kn, dok radnik (koji puni i proračun grada plaćanjem prireza) plaća istu kartu u godišnjem iznosu od 2.900 kn.

Daleko od toga da opravdavam ovakve cijene i neučinkovitost Holdinga i ZET-a, te rasipništvo Bandićevog populizma koje sad dolazi na naplatu, ali ovakav vid prava i način zahtjeva navedenih je potpuno pogrešan. Pravo nije proizvoljni subjektivni zahtjev kako se danas često tretira. Današnja “prava” poput besplatnog školovanja, zdravstva, studentskog prijevoza i sličnih, traže od nekog drugog da te želje omogući na vlastiti trošak, te se mogu gledati kao legalna krađa. Socijalna pravda spominje samo zahtjevana prava, ali skriva neugodnu istinu kako do tih prava dolazi. Nikad u kampanjama jednakosti nećemo vidjeti prisilno uzimanje novca drugima, kako bi se prava svima mogla ostvariti. Nemojmo se zavaravati pridjevom besplatno, jer to ne postoji – posebno ukoliko država vodi igru.

Većina tih traženih prava ima dobar cilj – od boljeg obrazovanja, veće plaće, boljeg zdravlja.. ukratko boljeg života. Međutim, problem je u pogrešnom shvaćanju što su sve prava i na koji način se ona mogu i trebaju steći. Većina ljudi nije upoznata s prirodom prava, nego su upoznati samo sa načinima traženja povlastica putem demagogije političara.