Arhiva

Posts Tagged ‘socijalna pomoć’

Socijalisti su darežljivi samo s tuđim novcem

12 svibnja, 2013 2 komentara

Prije 2 godine pisao sam o darežljivosti pojedinih svjetskih država, a danas sam naišao na podatke o doniranju novčane pomoći u pojedinim američkim gradovima. Zanimljivost koju navedena lista pokazuje je da su gradovi tipično lijevo orijentirane populacije manje skloni donacijama i pomoći siromašnima kada je riječ o doniranju dijela vlastitog dohotka.

donacije u dobrotvorne svrheNajdarežljiviji stanovnici žive u gradu Provo, poznatom kao velika zajednica Mormona. Očekivali biste da politička ljevica spada među najdarežljivije slojeve društa, no Boston (izrazito lijevo deklarirani Massachusetts) nalazi se na niskom 358 mjestu po donacijama. To naravno ne znači kako ne postoji sebičnost među desnicom ili potpuna odsutnost solidarnosti među ljevicom, nego da solidarnost i uzajamno pomaganje među ljudima nestaju kada ljudi vjeruju kako je država zadužena za rješavanje socijalnih problema. Propagiranje socijalne države, redistribucije, intervencionizma i jednakosti, koliko god za posljedicu imalo negativne učinke prema ljudima kojima pokušavaju pomoći, ljevičarima se čine beznačajni, jer sve promatraju kroz dobre namjere, a ne rezultate.

Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. U gradovima i državama gdje prevladavaju lijeve ideje, doniranje vlastitih sredstava i socijalna osjetljivost znatno su slabije zastupljeni. Drugim riječima, državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca, jer kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.

Laž, velika laž, BDP

16 srpnja, 2012 7 komentara

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Uspon i pad socijalne države

11 lipnja, 2012 1 komentar

Poznato je da slike govore više od tisuću riječi, a Cato institut jako dobro oslikava nastanak i kraj socijalne države. Kao što svi znamo, socijalna država nastaje kao početak programa za pomoć istinski siromašnim i nemoćnim ljudima. No kada političari socijalnu politiku shvate kao metodu kupovine glasova, a ljudi zatim pronađu način iskorištavanja donešenih mjera, pogoršava se odnos proizvođača i konzumenata i kola kreću nizbrdo.

Najdarežljivija nacija na svijetu je..?

30 prosinca, 2011 2 komentara

Koja države i nacije su najdarežljivije na svijetu? Ovisi kako se gleda. Za države je podatak već odavno poznat.

Ukoliko gledamo ukupne iznose transfera, vidimo da listu predvodi Amerika:

No ako te podatke gledamo kao postotak proračuna, listu predvode Skandivavske zemlje poput Švedske i Norveške, koje su poprilično iznad prosjeka od 0,7%, za razliku od “pohlepne Amerike” koja je daleko iza:

Što nam to govori o darežljivosti, dobroti ili solidarnosti Amerikanaca, Šveđana, Norvežana i ostalih stanovnika Zemlje? Ništa zapravo. Ovi podaci pokazuju darežljivost vlada pojedinih država, koju te vlade iskazuju darujući novce svojih državljana, te čiji političari najradije koriste tuđi novac u svrhu samopromocije i solidarnosti.

Ukoliko nas zanima koja nacija je najsolidarnija, morat ćemo gledati sasvim drugačije podatke. Tko daje novac dobrovoljno, a ne pod državnom prisilom? Tko najviše besplatno pomaže strancima ili volontira? To su podaci koji bi nas trebali zanimati u ovom slučaju, a upravo to su napravili u Charities Aid Foundation. Rezultati su poprilično različiti: Amerikanci su najsolidarnija nacija, a slijede ih Irska, Australija, Novi Zeland i Britanija. Norveška je 32, Švedska 40, a Hrvatska pri samom dnu: 149. od 153 države.

Usporedbe ovih rezultata mogu se komentirati na različite načine, od toga da države doniraju, pa stanovnici ne moraju, do toga da prioriteti trošenja novca države i njenih stanovnika nisu isti, ali neke stvari su sigurne:

– političarima je jednostavno uzeti tuđi novac i raspolagati s njim kako im odgovara, pod izgovorom kako bez države ne bi bilo solidarnosti,

– ovi podatci pokazuju kako je solidarnost veća među ljudima, te se češće odlučuju na doniranje i ostale oblike pomoći siromašnijima ukoliko ih država manje prisiljava na to.

Želja za dobročinstvom među ljudima nije nestala kako pojedinci tvrde, niti ju iz tog razloga treba preuzeti država.

%d blogeri kao ovaj: