Ta besplatna država…

Previsoka cijena? Zato se zadužujemo da bi se troškovi podmirili

U Hrvatskoj ljudi nažalost najčešće ne znaju koliko poreza plaćaju, niti koliku cijenu zapravo imaju razne usluge koje država pruža, a koje nose epitet besplatno. To zapravo nije začuđujuće, jer je porezni sustav poprilično kompliciran i premrežen brojnim parafisklnim i skrivenim nametima. Ovo je zapravo kratki dodatak jednom starijem tekstu o cijeni države (ovdje).

Primjerice litra Eurosuper 95 benzina koju smo do jučer plaćali 10,53 kune, bez posebnih poreza i PDV-a košta 4,96 kuna. No to i dalje nije cijena benzina bez uračunatog poreza, jer tvrtka plaća porez na dobit, a njeni zaposlenici plaćaju porez na dohodak, doprinose i slično, koji će biti uračunati u cijenu benzina kako bi tvrtka poslovala s dobiti i kako bi mogla isplatiti plaće. Sve to znači da svako podizanje poreza tvrtkama predstavlja pad prihoda i razvoja, rast cijena njihovih usluga, smanjenje plaće (ili broja) radnika tih tvrtki ili kombinacija svega navedenog. Takvi primjeri su nebrojeni, no svaki porez u određenoj mjeri utječe na ponašanje ne samo određene kompanije ili zahvaćenog sektora, nego cjelokupnog tržišta i njegovih sudionika.

Pretpostavimo kako je vaša plaća koju primate na račun 5.500 kuna i živite u Zagrebu. Vaša stvarna plaća tada zapravo iznosi 9.219 kuna, no prije nego ju dobijete, poslodavac u vaše ime uplaćuje razne doprinose, poreze i prireze. I prije nego ste primili plaću na račun, već ste platili 3.719 kuna poreza, prireza i doprinosa. Svatko za sebe svoju stvarnu plaću (bruto2) i doprinose može provjeriti na kalkulatoru plaća.

Pogledajmo sada jedan pojednostavljeni model koji uspoređuje cjelokupnu proračunsku potrošnju države sa brojem radnika (radi jednostavnosti i onih na proračunu, subvencijama i sl.) koji okvirno prikazuje koliko poreza godišnje plati prosječan hrvatski radnik, te nekoliko stavki na koje se taj porez troši. Prosječan radnik godišnje za trenutne umirovljenike uplati oko 26.300 kuna, dio putem uplata za mirovinski stup, a dio putem raznih poreza koji se tokom godine koriste za sanaciju mirovinskog fonda, iz razloga što mirovinski sustav ima veće isplate od uplata. Taj prosječni radnik godišnje uplati i oko 16.000 kuna za zdravstvo koje mnogi smatraju besplatnim. Ponovno, nešto putem doprinosa, nešto putem poreza kojim država sanira gubitke u zdravstvu. Besplatno obrazovanje prosječnom radniku ipak nije besplatno, jer ga financira sa oko 8.350 kuna godišnje. Taj radnik također potiče turizam iako možda nikad nije bio na moru, potiče sadnju pšenice iako možda ne jede kruh i tako dalje. Ukratko, besplatne stvari ne postoje, iako nam se ponekad tako čini. Ili ih plaćamo sami, a da toga nismo niti svjesni, ili ih plaća netko drugi.

Tekst je također objavljen u Jutarnjem listu.

Poštovana Vlado

Poštovana Vlado,

prošlo je već gotovo godinu dana od Vaše izborne pobjede. Svi smo manje ili više svjesni stanja u državi koje ste naslijedili i kredita koji tek dolaze na naplatu. Također smo svjesni da država nije stan koji se može počistiti u jedno popodne. No, zanima me (a vjerujem i ostatak državljana), koliko se još mislite šlepati na promašaje prethodne vlasti? Nedavno smo u medijima imali priliku pročitati vijest o padu investicija u Hrvatskoj na razinu 1996, na što je Prvi potpredsjednik Vlade na prvu ispalio: “Za pad investicija nismo krivi mi, nego bivša Vlada”.

Možda djelomično. No tko je najavio izmjenu Zakona kako bi se omogućilo retroaktivno oporezivanje po stopi od 12% i to za posljednjih 10 godina?

Tko je podignuo stopu PDV-a, koja u konačnici poskupljuje finalni proizvod?

Smatrate li možda kako su rast nameta, birokratiziranost, zakoni koji mijenjaju prošlost i općenito neprestane izmjene pravila igre loš poziv investitorima? Ne, vi ćete vlastite promašaje izliječiti osnutkom još jedne nepotrebne agencije (Agencija za konkurentnost i investicije) na trošak poreznih obveznika. Hoće li biti uspješna poput Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa?

Tko i dalje troši više nego ima? Nemojmo se zavaravati, proračun koji je unaprijed planiran sa deficitom od 9,89 milijardi kuna (i koji će čini se uskoro u rebalans) ne miriše na štednju. Rast državne potrošnje samo je doveo do većih poreza, a veći porezni prihodi samo su povećali rast državne potrošnje. Dakle, jedini koji se sve više odriču i štede u cijeloj priči su građani i privatni sektor. Vi se čudite što svi pokušavaju izbjeći plaćanje poreza, a odavno poznata činjenica je da veći porezi znače veću evaziju. Ne znam kako Vi, ali ja više volim sam odlučiti za što ću dati svoj novac, nego da mi to odlučuje neki neimenovani birokrat, jer to često završi u suprotnosti s mojim željama i na moju štetu.

Tko uzima naš novac, koji zatim dijeli kao poticaje u svoje ime, pri tome čak i krši vlastite zakone jer diskriminira po imovinskom cenzusu?

Nadalje, tko planira kazniti porezom na nekretnine sve koji su svojim radom i razumnim raspolaganjem novcem štedjeli i ulagali za lakšu budućnost? Izgleda da je u ovoj državi pametnije sve prokockati, te za to biti nagrađen socijalnom pomoći.

Tko poduzetnike u ovoj državi smatra ničim do kravom muzarom? Eto, oni koji imaju, trebaju platiti. Jer imaju, a to nije fer. Nitko ne postavlja pitanje zašto imaju. Istina, neki su imovinu stekli putem (gle čuda) političkih veza, neki putem kriminala i takve je nužno procesuirati. No većina je svoju imovinu stekla radom, trudom, štednjom, riskiranjem i investiranjem. Vodeći se logikom kako štetne stvari poput duhana jače oporezujete kako biste smanjili njegovu konzumaciju, Vi štednju, rad i imovinu smatrate štetnima sudeći po rastu nameta na sve navedeno.

Nikoga ne zanima kako je izgledao početak jednog poduzetnika. Recimo da osoba XY stavi svoju kuću pod hipoteku kako bi imala novac za realizaciju ideje. Nakon pokretanja tvrtke, vlasnik se odriče lagodnosti, putovanja, dugotrajnih ispijanja kava… Ukratko, smanjuje potrošnju na nužne stvari i usmjerava sav trud i vrijeme u postavljanje tvrtke na noge, kako ne bi izgubio krov nad glavom. Ideja je dobra, no možda realizacija ispadne loša i sav trud padne u vodu. Ali pretpostavimo da tvrtka uspije. Nakon 5,10 ili 15 godina tvrtka naraste u XY d.d. koja zapošljava stotine ljudi i ostvaruje zamjetan prihod. U tom trenutku pojavljuju se moralne vertikale poput Ribića ili Linića koje traže da tvrtka “pošteno” plati svoj dio, iako već plaća popriličan porez. Jer uz trenutne poreze i dalje ima, što znači da ne plaća dovoljno. Nije bitno zašto ima, niti koji rizik i odricanja u prošlosti je vlasnik pretrpio zbog toga. Treba tvrtku kazniti novim nametima jer je odlučila raditi s dobiti. Vlasnik je u međuvremenu prozvan pohlepnim lopovom koji ima previše, od pojedinaca koji ne žele mrdnuti guzicu s kauča i radije žive od parazitiranja. Pri tome mislim isključivo na one koji ne žele tražiti posao i vire u tuđe džepove, a ne na one koji posao ne mogu naći.

Poštovana Vlado, jednu sitnicu ne shvaćate. Ne plaća tvrtka sve te poreze koje uporno izmišljate. Građani ih plaćaju kroz veće cijene proizvoda. Tvrtke će možda smanjiti maržu za iznos koji im manevarski prostor dopušta, no većina novog troška se prelijeva na kupce (veće cijene) i radnike (manje plaće). Svi zagovornici većih poreza moraju biti svjesni kako tim postupkom u konačnici osiromašuju sebe kao kupce. Veći porezi ujedno znače i veći rizik propasti posla, to znači manju vjerojatnost pokretanja posla, a to dovodi do manje potražnje za radnicima. Ukratko, lošiji položaj radnika i pad plaća.

Mislite li Vi kako ćete gore opisanim razvojem situacije privući nove investicije (bilo strane, bilo domaće), te tako potaknuti stvaranje novih poslova? Ja bih rekao da idemo u smjeru bježanja investitora, pada poduzetničkog duha i rasta nezaposlenosti.

Poštovana Vlado, ne znam znate li, ali najbolja socijalna politika je smislen i koristan posao, a ne redistribucija koju nazivate socijalnom pravdom.

Uspon i pad socijalne države

Poznato je da slike govore više od tisuću riječi, a Cato institut jako dobro oslikava nastanak i kraj socijalne države. Kao što svi znamo, socijalna država nastaje kao početak programa za pomoć istinski siromašnim i nemoćnim ljudima. No kada političari socijalnu politiku shvate kao metodu kupovine glasova, a ljudi zatim pronađu način iskorištavanja donešenih mjera, pogoršava se odnos proizvođača i konzumenata i kola kreću nizbrdo.