Da, ali…

Ministarstvo financija u posljednja dva izdanja Jutarnjeg lista objavilo je opsežan odgovor na moj prošlotjedni tekst . Brojke iz Vladinog priopćenja su naravno točne, ali ih je moguće interpretirati i malo drugačije.

Dio izvornog članka objavljenog prošli tjedan u Jutarnjem o plaćama zaposlenika glasio je:

15.12.2012. Vlada je donijela plan Proračuna za 2013. u kojem navodi troškove za zaposlene u iznosu 20 milijardi i 704 milijuna kuna, no ista Vlada 9 mjeseci kasnije objavljuje Smjernice u kojima navodi troškove za zaposlene 20 milijardi i 712 milijuna kuna, što je 8 milijuna kuna više od plana. Ako pogledamo kategorije rashoda državnog proračuna prema računskom planu i taj podatak postaje upitan jer je država u prvih 8 mjeseci za naknade zaposlenima potrošila 14,4 milijarde kuna, ili u prosjeku nešto iznad 1,8 milijardi mjesečno. Kada to pomnožimo sa 12 mjeseci možemo pretpostaviti troškove oko 21,6 milijardi, no godina je pri kraju, te ćemo uskoro saznati. Potrebno je napomenuti da se prema računskom planu naknade za zaposlene u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu države, gradova ili županija iz nepoznatog razloga nalaze u sklopu rashoda za zdravstvo, a ne u rashodima za plaće kao što je uobičajeno za ostale djelatnike.

Odgovor Ministarstva glasi: Rashodi za zaposlene u 2012. godini izvršeni su u iznosu od 22,4 milijarde kuna. Ovi rashodi manji su za 374,4 milijuna kuna u odnosu na 2011. godinu.

Vidimo li što se ovdje dogodilo? Iako se izvorni tekst osvrće na nekonzistentnost u ključnim proračunskim dokumentima i budući plan eksplozije rashoda, iz Vlade dolazi odgovor o rashodima za zaposlene u protekloj godini. Rashodi za zaposlene druga su stavka po veličini u rashodima proračuna i točno je kako su 2012. u odnosu na 2011. smanjeni 1,64%. No rashodi za zaposlene nisu isto što i plaće, nego su plaće, uz dnevnice, terenske dodatke i slično, samo jedan dio tih rashoda. Ako usporedimo proračunske troškove isključivo plaća koje se isplaćuju iz proračuna, možemo vidjeti kako su oni 2011. godine iznosili 18,32 milijarde kuna, a 2012. godine 18,45 milijardi. Dakle, iako su rashodi za zaposlene smanjeni 374,4 milijuna kuna, rashodi za plaće su zapravo porasli 128,9 milijuna kuna. Iz javnog sektora i sindikata dolaze informacije o rezanju plaća, a Ministarstvo uprave tvrdi kako je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen. Kako je onda moguće da je ukupna suma plaća porasla?

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Jednakost i socijalna EU

Ponekad razmišljam nisu li ideje zagovornika državne intervencije potpune idiotarije, ali ovo nije takav slučaj. Ideja koja dolazi od njemačkih socijaldemokrata je prisilno izjednačiti plaće i radne uvjete u cijeloj EU. Drugim riječima, traže uspostavljanje jednakosti plaća Europske socijalne unije u svim državama, iako one imaju različit BDP, preferencije, radni učinak, kulturne vrijednosti, navike, razine potrošačkih cijena, zakonodavstvo, poreze, itd.

Krešimir Sever prokomentirao je slijedeće:

To je socijalno pravedna ideja i baš zato je neostvariva u ovakvim okolnostima u Europi. Glavne zapreke su gospodarstvenici, menadžeri i politika koji su međusobno vezani, pa će svi oni, baš kao i analitičari, ustati u obranu slobode kretanja kapitala, govorit će o gospodarskim slobodama, produktivnosti i konkurentnosti, a u srži svega toga je pohlepa.

U ovom trenutku svi prestrašeno uzdahnemo razmišljajući kakav bi to užasan svijet bio gdje svi rade zbog zarade i poboljšanja vlastitih uvjeta života. Jer ipak, Sever nam je objasnio sva zla rada s profitom, pa što se tu još ima za dodati? Profit je jednostavno društveni način priznavanja poslovnih odluka tvrtke u prošlosti. On nam pokazuje što kupci žele i što kupuju. Veći profit privlači daljnje investicije u tu granu dok god ponuda ne naraste dovoljno da se ne isplati proizvoditi više nego bi ljudi kupili. To omogućava efikasnu proizvodnju i umanjuje mogućnost nestašica. Bez profita kao motiva, kako bi Sever raspoređivao resurse? Možemo ih rasporediti ili prateći želje kupaca ili dopustiti privatnim željama monopolista (države) diktiranje načina i količine proizvodnje. Mislim da je odabir poprilično jednostavan i jasan.

Želi li Sever možda baziranje ekonomskih odluka na maksimiziranju gubitaka umjesto profita? Bi li to bilo bolje?

Problem ovakvog razmišljanja jest traženje rješavanja posljedica niskih plaća umjesto rješavanja uzroka. Jedan od razloga niske plaće je niska produktivnost. Drugi je loše državno uređenje i birokratiziranost koji ograničavaju rad, poduzetništvo i investiranje, te samim time dodatno smanjuju produktivnost. Treći je visina poreza i ostalih davanja. A tu smo poprilično visoko, da bi Sever i slični mogli primati plaću mnogo veću od prosječnog radnika kako bi “svima bilo bolje”.

Na tržištu rada ljudi zarađuju onoliko koliko proizvedu. Poljoprivrednik koji zasadi krumpir i urod mu donese 5 tona može prodati 5 tona, ne više. Možemo ga oporezovati sa 20% i uzeti mu 1 tonu. Ukoliko isti poljoprivrednik uloži u tehnologiju, zaposli još ljudi i proizvede 10 tona, ne može prodati više od 10 tona. Tada ćemo ga oporezovati sa 50% jer je bogat i uzeti mu 5 tona krumpira, te ga ovim činom socijalne pravednosti potaknuti da ne proizvodi puno i otpusti ljude, jer će mu se uzeti puno.

Umjesto traženja i propagiranja načina smanjenja učinkovitosti tržišta rada, tj. smanjenja izbora nisko produktivnim radnicima, potrebno je riještiti institucionalne probleme, birokratiziranost, preveliko oporezivanje i ostale mehanizme ograničavanja mogućnosti i slobode nužnih za rast.  

Ovo je pokušaj izrazito centraliziranog birokratskog aparata da uspostavi jednakost i harmoniju u vrlo različitim društvima, te pokušaj odbijanja prava na slobodu odabira koji vodi u smjeru suprotnom od zamišljene ideje, uništavajući pri tome ekonomiju i kulturne raznolikosti.