Treba li većina odlučivati baš o svemu?

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.

Prosvjed protiv neoliberalnog kapitalizma

Globalni prosvjedi protiv kapitalizma, 15.10. su pronašli svoje pristaše i u Hrvatskoj. Za razliku od onih u Rimu, naši su srećom prošli bez nasilja. Očekivano, najveći broj prosvjednika okupio se u Zagrebu, a sastojali su se, među ostalim, od aktivista Građanske akcije, Društvene mreže građana, Plenum Filozofskog fakulteta i pet najvećih hrvatskih sindikalnih središnjica. Svi su imali neke svoje vizije, ali zajednički cilj svih okupljenih bila je borba protiv onoga što nazivaju neoliberalni kapitalizam.

Zašto baš neoliberalni kapitalizam? Tko je njega počeo provlačiti kroz izjave i medije kao glavnog krivca trenutnog stanja? Upravo oni koji su na vlasti ili se bore kako bi došli na vlast. Zašto baš oni? Većina političara, kakvi god bili, u jednoj stvari su nenadmašni – odlični su stratezi. U ovom slučaju, iskoristili su jedan od najstarijih trikova kako bi učvrstili moć države, a samim time i svoju. Uperili su prst u nekog drugog i smislili dobru priču. Narod, lakovjeran kakav jest, povjerovao je bez provjere što liberalni kapitalizam zapravo jest.

Dakle, političari koji vole intervencije i petljanja kako u gospodarstvo, tako i u građanske slobode, optužili su sustav koji zagovara upravo suprotno da je kriv za današnje stanje. Odgovor ljudi je protest protiv takvog sustava i traženje sve jačih državnih kontrola i intervencija. Može li koji političar poželjeti više od ovoga?

Ovo je Manifest prosvjeda 15.10. u kojem očito šeću od koketiranja s liberalizmom do snažnog državnog intervencionizma, ovisno o situaciji u kojoj im što odgovara:

1. Prioriteti svakog naprednog društva trebaju biti jednakost, napredak, solidarnost, sloboda, održivi razvoj i napredak, socijalna skrb i sreća ljudi.

2. Neotuđiva prava na kojima trebamo ustrajati u našem društvu su: pravo na stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, kultura, zdravstvo, obrazovanje, izravnija politička participacija, sloboda osobnog razvoja i prava građana na zdrav i sretan život.

3. U ovom trenutku naša Vlada i ekonomski sustav uopće ne mare za ova prava i na različite načine ih sputavaju i ograničavaju.

4. Demokracija pripada narodu (demos – narod, kratos – vladati, tj. vladavina naroda) što znači da je vlast satkana od svakoga od nas. Mi, obični građani, mi smo vlast. Međutim, većina političara nas uopće ne želi čuti. Političari bi trebali biti naš glas u institucijama, olakšati participaciju građana u politici kroz izravne kanale koji omogućuju korist čitavom društvu, a ne da bi se bogatili i napredovali na naš račun ponizno slušajući samo diktaturu glavnih ekonomskih centara moći koji ih drže na vlasti kroz bipolarizaciju na čelu s nepokretnim akronimima PP (HDZ) i PSOE (SDP).

5. Požuda za vlašću i njezina akumulacija samo na nekolicinu odabranih stvara samo nejednakost, tenzije i nepravde, a to onda vodi nasilju koje mi odbacujemo. Zastarjeli i neprirodni ekonomski sustav crpi gorivo iz našeg društvenog stroja u rastuću spiralu koja hrani sebe na način da obogaćuje nekolicinu, a ostale gura u siromaštvo sve do kolapsa na kraju.

6. Cilj je i svrha postojećeg sustava akumulacija novca, a ne briga za efikasnost sustava i dobrobit društva. Trošeći resurse, uništavajući planet, stvaraju nezaposlenost i ponižene građane.

7. Građani su zupčanici u stroju oblikovani tako da bi bogatili nekolicinu koja se uopće ne obazire na naše potrebe, koja nas ignorira. Mi smo anonimci, ali bez nas ništa od ovoga ne bi postojalo, jer mi pokrećemo svijet.

8. Ako kao društvo naučimo da ne povjeravamo našu budućnost ovakvom sustavu koji nam ne daje ništa zauzvrat, možemo se osloboditi tlake koja nas guši.

9. Mi trebamo etičku revoluciju. Umjesto što čovjek služi novcu, mi trebamo novac vratiti u pravu svrhu, a to je da služi čovjeku.

Treba biti svjestan da političari i kapitalisti s vezama u politici ne vole liberalni kapitalizam. Financijske institucije i razne kompanije ne bi mogle napraviti ovo što su napravile bez pomoći države koja im čuva leđa i spašava ih proračunskim novcem ukoliko posluju s gubitcima. Uz to, problem je što ljudi vide samo velike korporacije kao problematične, ali poticaje “malim ljudima” smatraju poželjne. Takvi poticaji zapravo su ista stvar – spašavanje gubitaša proračunskim (ako hoćete zajedničkim) novcem. Kriza nije izazvana kapitalizmom, nego državom koja posvuda dirigira i preraspodjeljuje.

Stoga, nemojte ojačavati moć države i političara zagovarajući državni intervencionizam, državni monopolizam, subvencije i slična izobličavanja slobodnog tržišta, jer nas je upravo to dovelo do situacije u kojoj smo sad.