Arhiva

Posts Tagged ‘sindikalni prosvjed’

Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

4 svibnja, 2013 38 komentara

sindikalni prosvjedPet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje? Pročitaj više…

Crv u jabuci?

11 listopada, 2012 4 komentara

Foto: Jutarnji list

Uoči današnjeg prosvjeda sindikata javnih službenika, sinoć je u Dnevniku 3 gostovao Vilim Ribić. Prilikom intervjua izjavio je kako prosvjetni radnici nisu odgovorni za otpuštanja u realnom sektoru, te nastavio sa branjenjem povlastica javnih službenika:

Što je alternativa? Da otpuštamo prosvjetare kako je najavio Linić? Ljudi se u industriji otpuštaju kad nema narudžbi. Ovdje postoje djeca i bolesni. Kada bi svi bili zdravi i ne bi bilo djece u školama onda bi prosvjetari i zdravstveni radnici bili otpušteni.

Na prvi pogled u ovoj tvrdnji ima istine, ali Ribić je zaboravio spomenuti kako je školstvo obavezno, dok kupnja raznih proizvoda nije. Kupnja tih proizvoda ovisi o uspješnosti tvrtke da kupcu ponudi zanimljiv i kvalitetan proizvod. Drugim riječima, narudžbe u školstvu neprestano postoje jer ovise o prisili, ne kvaliteti. Uvođenjem obveznog školovanja nismo kvalitetu obrazovanja stavili na veći nivo, samo prisilili ljude da budu u učionicama, htjeli oni to ili ne, a sve na račun proračuna, tj poreznih obveznika. Sama obveza boravka u školskim klupama može i ne mora rezultirati određenim znanjem, ali to ovisi prvenstveno o volji profesora da poduči i samog učenika da nauči, a ne o prisilnom boravku.

O marginalnoj korisnosti već sam pisao, pa ću povući još jednu paralelu nogometaša i profesora. Nogometaši, iako igraju u istom klubu, nemaju sindikalno udruženje, niti identične plaće. Oni uspješniji povećavaju primanja zbog svoje kvalitete, ne dodatka na staž. Oni neuspješni otpadaju ili u rezerve, ili iz kluba. Uspješni igrači privlače sponzore i publiku, te donose prihod klubu. Na isti način uspješni profesori trebali bi promovirati svoju obrazovnu ustanovu i pomoći joj izgraditi ime koje ulijeva povjerenje. Kvalitetno obrazovanje privuklo bi ljude željne znanja, te tako osiguralo veća primanja djelatnika. Umjesto toga, sindikati ih utapaju u masu. Savjesni profesori nikako ne bi smjeli stati uz sindikalni prosvjed koji podupire prosječnost, već tražiti pravo primanja punog benefita svog rada.

Još jedan problem štrajka javnog sektora je činjenica kako su poslovi koje on obavlja monopolistički. Štrajk trgovine jednostavno će kupce preusmjeriti  kod konkurencije. Štrajk prosvjetnog ili komunalnog sindikata paralizira cijeli sektor za čitavo vrijeme trajanja. Porezni obveznici, nezadovoljni situacijom, tražit će od nadležnih tijela što hitnije rješavanje problema, što u pravilu znači brzo popuštanje zahtjevima prosvjednika. Ovaj proces je jedan od glavnih razloga pada kvalitete i produktivnosti, te rasta troškova javnog sektora iz godine u godinu.

Sindikati svojim djelovanjem zapravo negativno utječu na prosvjetare i njihove plaće bili oni članovi sindikata ili ne. Zbog određivanja plaća Zakonom i kolektivnim ugovorom, svi, neovisno o svojoj kvaliteti i učinku imaju jednake plaće kao njihovi kolege. Zalaganjem za jednako plaćanje nejednakog posla podučavanja i zadržavanja viška osoblja (bilo profesora, bilo administrativnog osoblja), sustav drastično gubi na motivaciji, kvaliteti i učinkovitosti. Da se rad profesora nagrađuje prema željama zajednice, najbolji od njih sigurno bi imali vrhunska primanja, no zbog sindikata imaju identične plaće kao i oni prosvjetni radnici koji bi trebali biti otpušteni. Ista plaća za manji rad jednaka je istoj plaći za nerad. Ima li to smisla?

10 načina kako prepoznati sindikalista

3 listopada, 2012 1 komentar

1) Češće je na prosvjedu nego na radnom mjestu

2) Kada nije na radnom mjestu, posao je brže obavljen

3) Plaćen je barem duplo više nego radnik u privatnom sektoru, a zauzvrat radi barem duplo manje

4) Potrebno je dvostruko više vremena da dobije otkaz nego je prosječno trajanje kazne za ubojstvo

5) Što je gori na poslu, nadređeni ga više izbjegava

6) Smatra kako se on i kolege ubijaju od posla 

7) Iako riječima podržava solidarnost i pomoć, plaća više za članstvo u sindikatu nego donira siromašnima

8) Smatra da se plaća treba primati prema potrebi, a ne iz učinka

9) Ne shvaća vezu rada i zarade

10) Usne političara trajno su mu zalijepljene za guzicu

%d blogeri kao ovaj: