Puno zujim, malo meda dajem

Prije nekoliko dana Večernji je prenio ideje Udruge pčelara Nektar, koje su ništa drugo nego tipični primjer rentijerstva:

Na godišnjoj skupštini vinkovačke Udruge pčelara Nektar koja broji 105 članova, predsjednik Stanko Čuljak je u prioritetima rada u 2013. istaknuo ustrajanje pčelara na razradi metodologije izračuna naknade pčelarima za doprinos zaštite okoliša i očuvanja biološke raznolikosti neovisno o broju košnica. Pčelari drže kako oprašivanjem pčele uvelike doprinose očuvanju čovjekova okoliša jer mnoge biljne vrste opstaju samo zahvaljujući pčelama podsjećajući kako neke europske zemlje već isplaćuju ovakve naknade.

Kraj članka još je bolji:

Stanko Čuljak dodaje kako su članovi Nektara 80 posto oni s 15 do 20 košnica, dakle zaljubljenici u pčelarenje, a ne zbog interesa.

Poticaji za pčelarstvo prošle godine iznosili su preko 18 milijuna kuna, a uz to bi prema ovom prijedlogu porezni obveznici trebali plaćati i dodatne naknade za nečiji, kako kažu, hobi?

Ovakvo lobiranje radi dobivanja državnog novca u svijetu, a posebno Hrvatskoj nije nepoznanica, no u svakom slučaju gubljenje vremena na pisanje dokumentacije kako bi se zadovoljili komplicirani birokratski uvjeti za ograničena proračunska sredstva potpuno je kontraproduktivno. Kao prvo, država mora potrošiti resurse kako bi poreznim obveznicima oduzela novac, zatim raspisati natječaj za ta sredstva, zatim počinje lobiranje u kojem prijavljeni proučavaju pravila i popunjavaju dokumentaciju, te na kraju nekolicina odabranih prima zatražena sredstva. U cijeloj igri profitiraju samo oni s najboljim političkim vezama, ili nekim čudom oni koji su zadovoljili propisana pravila, a svi ostali završavaju igru na lošijoj poziciji od početne. Poreznim obveznicima ostalo je manje novca za trošenje prema svojim željama, a potencijalni rentijeri potrošili su dragocijeno vrijeme pišući dokumentaciju umjesto da su svoj trud uložili u zadovoljenje potreba tržišta. Kada takvo trošenje resursa na lobiranje i rentijerstvo proizvođačima postane prioritet nad stvarnim produktivnim radom kako bi se zadovoljili kupci, kvaliteta i ponuda padaju, cijena raste, te tržište u konačnici propada.

Ljudi reagiraju na poticaje, no poticaji koje pruža država gotovo uvijek vode prema moralnom hazardu, a razlog je taj što dovode do neracionalne potrošnje tuđih, prisilno prikupljenih resursa. Kada je osoba A svjesna da će osoba B pokriti njene troškove poslovanja, počet će neracionalnije raspolagati resursima. Takvo ponašanje nije uvijek problematično, nego samo u slučaju kada je osoba B prisiljena pokriti troškove osobe A. Na primjer, dobitak osobe A na kladionici, ili nasljeđivanje neke imovine, osobe B i C ne dovodi u nepovoljniji položaj, te im nije bitan način potrošnje resursa osobe A u tom slučaju. Međutim, ukoliko osoba A prisili osobe B i C da svojim novcem sponzoriraju neracionalan način života osobe A protiv njihove volje, takvo rasipanje resursa postaje problem cijelog društva. Takvo ponašanje, zvučno nazvano moralni hazard, nije ništa drugo nego dobra stara pljačka.

Subvencije uvijek vode prema neefikasnosti, bilo da je riječ o javnom ili privatnom sektoru. Pogledajmo samo što se događa sa najzaštićenijim (popularno nazvani strateškim) sektorima poput željeznice, šuma, brodogradnje, zdravstva ili poljoprivrede. Svake godine gutaju sve više našeg novca, a zauzvrat pružaju sve lošiju uslugu. Takav način upravljanja državom i poslovanjem nije samo pogrešan, nego i vrlo opasan.

Treba li većina odlučivati baš o svemu?

U današnje vrijeme prevladava mišljenje kako je nemoguće izgubiti slobodu u demokratskom obliku vladavine. Poznato je kako država može porobiti svoje građane. Brojni carevi, diktatori, kraljevi ili generali dokazali su to kroz povijest, ali demokracija osigurava prevlast volje naroda. Iz tog razloga, dok god čuvamo demokraciju, ne moramo se bojati za slobodu.

Demokratski oblik vladavine predstavlja donošenje odluka putem izbora većine, a provedbu može izvršavati narod putem “direktne demokracije” ili putem svojih predstavnika.

No je li baš uvijek tako?

Ukoliko promatramo tržište, tvrtke koje dovoljno uspješno pružaju usluge ljudima oko sebe napreduju i bogate se. Ukratko, svoju pohlepu za bogatstvom moraju zaslužiti radom i idejama (ukoliko izuzmemo rentijerstvo, spregu sa politikom i kriminalne radnje općenito). U određenom trenutku vlasnike uspješnih poslova ostatak društva počinje nazivati gramzivima i pohlepnima. To društvo istovremeno također želi više za sebe: žele tv, kompjuter, internet, auto, stan, vikendicu, ukratko, žele više i bolje nego trenutno imaju. No većina se, umjesto da poduzme korake poput poslovnih ljudi, okreće demokraciji. U svojoj vlastitoj pohlepi, neprestano glasaju za političare koji propagiraju oduzimanje imovine bogatijima, kako bi istu preraspodijelili siromašnijima.

Dakle, iako smo svi mi pohlepni za boljim, lakšim i jednostavnijim životom, neki svoju pohlepu utažuju moralnim putem, tj. vlastitim trudom i radom bilo u svojoj ili tuđoj tvrtki. Drugi demokratskim putem izglasavaju oduzimanje imovine, te sistem pretvaraju u legalnu krađu. Tužna činjenica jest da se demokracija pretvorila upravo u to – sistem kupovine glasova u kojem siromašnija većina bez ikakve odgovornosti neprestano staje uz političare koji propagiraju veće poreze bogatijoj manjini i redistribuiraju tuđu imovinu u zamjenu za glasove na izborima.

Takvo izglasavanje redistirbucije naši političari upakirali su pod terminom socijalna pravednost, koja je naravno za “opće dobro”, zapravo je ništa drugo nego – socijalizam. Redistribucija je krađa. To je ništa drugo nego prisilno uzimanje (pokušajte ne platiti neki državni namet) jednoj skupini, kako bi se dalo drugoj. Ljudi kojima se bogatstvo oduzima najčešće nisu glasali za provedbu takve akcije, ali oni koji bi taj novac trebali primiti uvijek jesu za provedbu te akcije.

Ukoliko pogledamo proračun vidjet ćemo kako ovdje nije riječ samo o pomoći najsiromašnijima i porezu prikupljenom radi funkcioniranja policije, sudstva, vatrogasnih postrojbi ili države općenito, nego činjenici kako većina novca prikupljenog putem poreza zapravo završava u džepovima drugih osoba, bilo da je riječ o potporama raznim strankama, udrugama, subvencijama državnih tvrtki, poljoprivrede, turizma i slično. Drugim riječima, socijalna pravda svodi se na poticanje nerada. Jedan takav pogled na poticaj turizma, koji ljudima izbija novac iz džepa, a zauzvrat im nudi manju vjerojatnost odlaska na ljetovanje napisao je Kapitalac.

Ljudima koji su uložili svoje vrijeme i riskirali novac kako bi poboljšali svoju budućnost, nudeći društvu proizvod koje ono svojevoljno kupuje kako bi poboljšalo svoj život, sada isto to društvo koje ne vidi godine rada i rizika, ljubomorno na vidljivi uspjeh, demokratskim akcijama nameće razne poreze, restrikcije i propise. Sve to u konačnici samo dovodi do smanjenja produktivnosti, poskupljenja proizvoda i cjelokupnog sustava, te u konačnici i veće nezaposlenosti.

Ovo je daleko od vjerovanja kako demokracija sama po sebi čuva slobodu, a pod tom iluzijom vrlo je jednostavno izgubiti slobodu i ne shvatiti to dok nije kasno. Narod može malo po malo, ovisno kako se većina kreće, oduzimati prava pojedinim skupinama, dok se na kraju mjere podržane od većine ne okrenu upravo protiv njih samih. Jedan od takvih primjera jest porez na dodanu vrijednost, čije uvođenje je sredinom XX. stoljeća odobravala većina Francuza kao sredstvo oporezivanja isključivo velikih kompanija, tj. bogatog sloja društva. Danas vidimo kako svi plaćamo taj porez i to u nemalim iznosima. Pošto je bogatstvo prilično proizvoljan pojam, slična stvar se već događa sa imovinom, a uskoro će i sa štednjom.

Sloboda ne znači raditi bilo što ukoliko je to odobreno demokratskim sustavom, niti da je takva akcija sama po sebi značajka slobode i u interesu slobode. Pravo glasanja ne možemo izjednačiti sa slobodom, nego samo kao mogućnost sudjelovanja u demokratskom procesu. U demokraciji uvijek treba biti svjestan kako većina, vođena isključivo pohlepom, a ne i moralom i razumom, vrlo lako može prouzročiti gospodarsko i političko samoubojstvo.

Iluziju kako je sloboda osigurana dok god postoji demokratski izabrana vlast svakodnevno možemo vidjeti i u novinskim člancima, na primjer kada razne službe nalažu roditeljima kako trošiti novac na dijete, ili kako razne agencije za “zaštitu” provode cjenovne kontrole, u pojedinim slučajevima zabranjujući čak i pojeftinjenja. Političari su danas postali dobri glumci na opasnom natjecanju popularnosti, koji u konačnici brinu samo o svojim kampanjama i mandatima, a ne stvarnom napretku zemlje i njenih državljana.

Zaista je čudan taj koncept slobode, u kojoj je pojedinac prisiljen plaćati provedbu zakona koji je usmjeren protiv njega, ili ideje s kojom se ne slaže.