Uz ovakve prijatelje ne trebamo neprijatelje

HAKOM nastavlja seriju odluka koje su usmjerene upravo protiv onih koje navodno štite – korisnike telekomunikacijskih usluga. Tako fiksni internet i IPTV HT-a i Iskona od 1. lipnja ove godine poskupljuju od 8 do 23 kune mjesečno:

Prema obrazloženju HAKOM-a, jedan od načina na koji bi HT i Iskon mogli iskoristiti značajnu tržišnu snagu odnosi se i na situaciju u kojoj bi određeno vrijeme pružali usluge ispod troška s namjerom otežavanja ulaska ili slabljenja pozicije konkurenata, a sve radi povećavanja svog tržišnog udjela, a posljedično i dobiti. Iako bi krajnji korisnici mogli kratkoročno imati koristi od niskih cijena, dugoročno gledano prisutnost cijena ispod troškova najviše bi naštetila upravo njima jer takve cijene uništavaju konkurenciju na tržištu i prisiljavaju druge operatore na izlazak s tržišta, smatraju u HAKOM-u.

Čak i da HT svjesno posluje ispod razine profitabilnosti, zašto bi to trebao biti problem za kupce, kad oni profitiraju od takvih subvencija? Ne postoji jasna definicija koja bi točno odredila ovo poslovanje koje HAKOM smatra netržišnim. Postoji mnoštvo metoda izračuna, ne samo usporedba trenutnih cijena i troškova. Povijesni podaci, marginalni, ukupni, fiksni, varijabilni, dugoročni i kratkoročni troškovi, no HAKOM je uzeo jedan i na njemu gradi slučaj.

Pretpostavka da bi kupci mogli kratkoročno profitirati od niže cijene, ali da dugoročno takva poslovna politika ubija konkurenciju nema smisla. U praksi se tako nešto nikad nije uspješno provelo. Tvrtka koja posluje negativno u konačnici će morati nadoknaditi gubitke kroz povećanje cijena, a visoke cijene potiču povratak konkurencije. Takav način poslovanja nije dobra dugoročna poslovna strategija, jer dolazak nove domaće ili strane konkurencije onemogućuje pokrivanje gubitaka ponovnim podizanjem cijena. Walmart primjerice već desetljećima sjedi na optuženičkoj klupi jer navodno pokušava uništiti konkurenciju prodajući robu ispod njene cijene, no konkurencija i dalje postoji. Da Walmart zaista posluje toliko dugo na taj način, odavno bi bankrotirao.

Kada je regulator nakon dugogodišnjeg održavanja monopola konačno počeo puštati druge operatere, te je konkurencija dovela do spuštanja cijena, isti genijalci stvari ponovno pokušavaju vratiti na početak. Prije 3 godine pad cijena riješili su izricanjem kazni:

HT je nudio niže cijene fiksne telefonije i tako prekršio regulirane maloprodajne cijene telekomunikacijskih usluga u nepokretnoj mreži. HAKOM je još u kolovozu izdao rješenje u kojem HT-u zabranjuje svako daljnje nuđenje, ugovaranje i pružanje usluga u fiksnoj telefoniji po cijenama nižim od onih koje je odobrio HAKOM, kao i odobravanje bilo kakvih popusta na cijene niže od odobrenih.

Ne spušta HT svoje cijene dobrovoljno, nego ga na to prisiljava konkurencija. Kupci svojim novcem odlučuju koji operater im pruža najviše za cijenu koju nudi, a danas kupac može napraviti usporedbu u nekoliko klikova. Uspoređujući cijene nekih operatera za flat internet + osnovni IPTV, tj. usluga za koje HAKOM tvrdi da ih HT i Iskon nude ispod profitabilne cijene, možemo vidjeti kako B.net paket stoji 169,91 kuna mjesečno, Iskon 192,63 kune, Optima 205 kuna, a HT 227 kuna mjesečno. Iako HT od svih konkurenata ima najvišu cijenu, regulator pokušava reći kako je za potrošače dobra odluka da ta cijena bude još veća, te da je nelegalno previše spuštati cijene.

Koga ti birokrati zafrkavaju? Ova odluka najviše će pogoditi onaj dio tržišta koji još uvijek nema dostupnost alternativnog operatera, te uz to i ostali operateri sada mogu podići cijene bez bojazni pritiska od strane najvećih konkurenata.

Target-2

U posljednjem postu Tržišta kapitala, Kako stoje stvari sa Grčkom, naišao sam na link koji objašnjava funkcioniranje i svrhu Target-2. Za razliku od autora Felix Salmona, ne bih se složio da ne treba brinuti oko tog sustava, iz razloga što on uništava signale određenih ekonomskih pokazatelja, te tako navodi na pogrešne odluke.

The ECB itself sets interest rates, and has a modest balance sheet of its own, but the only banks it deals with are the national central banks. It’s the central banks, like the Bundesbank or the Banco de España, which perform all the liquidity operations, lend money to their commercial banks, and generally keep the euro functioning as a currency.

Every bank in the eurosystem has an account at its respective national central bank — and if you add up all the money in all those accounts, the total is the Target2 balance at the central bank in question.

Let’s say our Spanish depositor decides to move €1,000 from Banco Santander to an account at Deutsche Bank. In that case, the balance on her Santander account will go down by €1,000, and the Banco de España will likewise deduct €1,000 from Santander’s account at the central bank. In Germany, €1,000 appears in the Deutsche Bank account, and in the first instance Deutsche Bank will keep that money in its account at the Bundesbank, so the Bundesbank adds €1,000 to Deutsche Bank’s balance. Essentially, the Banco de España just destroyed €1,000, and the Bundesbank just created €1,000.

Ovaj mehanizam izbacio je kamatne stope koje funkcioniraju otprilike po ovom principu:

Kada depozitor prebaci €1.000 iz Španjolske u Njemačku, njemačka banka kreditira španjolsku banku za taj iznos. Ukoliko mnoštvo depozita na takav način ode iz Španjolske u Njemačku, Španjolska je u deficitu jer odlazi više novca nego što dolazi. U tom trenutku, španjolske banke moraju podići kamate na depozite kako bi privukle dodatni novac. Samim činom dizanja kamatnih stopa, smanjit će se kreditiranje i obuzdati zaduživanje koje rade Španjolski ili Grčki političari.

No to se ne događa. Upravo zbog Target-2 mehanizma kojeg su uveli EU birokrati, umjetnog spuštanja kamatne stope u cijeloj eurozoni i izjednačavanja razlika. U Target sustavu, kako je Felix Salmon opisao, sve transakcije prebačene su na razine centralnih banaka, tako da ukoliko Španjolac plaća Nijemcu, novac ide iz španjolske banke u Banco de España, Bundesbank to bilježi kao kredit (za koji garantira ECB) prema Banco de España, i šalje novac njemačkoj banci. Ukratko, razlike nastaju samo u odnosu Banco de España i Bundesbanke, a ne (kako bi trebalo biti) u trgovinskoj razmjeni dvaju zemalja. Sustav je ostao bez prirodne kočnice samoregulacije putem kamatnih stopa.

Također, nedavno prebacivanje grčkih depozita u njemačke banke dovelo je do dodatne izloženosti Bundesbanka nenaplativim potraživanjima jer je, prema opisanom modelu, morala kreditirati CB Grčke, tj. kreditni rizik prebačen sa grčke CB na njemačku.

Kreirajući ovakve zakonitosti, omogućilo se ECB-u igranje s kamatnim stopama i brisanje kreditnih rizika među državama, te vjerovanje u nemogućnost bankrota.