O Canada

Već postoje brojna pitanja i tekstovi zašto ne možemo biti poput Skandinavije, a ovim tekstom pokušat ću dati odgovor na pitanje zbog čega Hrvatsku smatramo ekonomski manje uspješnom državom od Kanade na način drugačiji od onoga što smo navikli čuti od domaćih političara i ekonomista koristeći njihove metodologije mjerenja uspješnosti. Dakle ovo je samo usporedba pojedinih odluka, njihovih rezultata i kretanja gospodarstava.

90-ih godina XX. stoljeća Kanada je bila u gospodarski vrlo lošoj situaciji. Proračunski deficit gledan kao postotak BDP-a bio je veći nego hrvatski. Ali Kanada i Hrvatska sredinom 90-ih krenule su različitim putevima. Kanada je nakon 1995. ukrotila državnu potrošnju i provela opsežne fiskalne i tržišne reforme. Iako su kriza, te i dalje razmjerno velika socijalna država uzrokovali ponovni rast zaduživanja i državne potrošnje, njihovo restrukturiranje i dalje može biti dobar ogledni primjer, jer Hrvatska mora dovesti svoje gospodarstvo i proračun u red. Nastavak zaduživanja i rast deficita vodi jedino uništenju budućnosti mlađih naraštaja.

1968. na vlast u Kanadi dolazi Pierre Trudeau, koji pod krilaticom „Pravedno društvo“ pokreće kapitalne projekte s ciljem pokretanja slabije razvijenih regija države, a brojne nacionalizacije i rast potrošnje zbog sve ekstenzivnijih socijalnih programa nužno su tražili sve više proračunskog novca, te doveli do sve većih poreza, deficita i inflatorne politike. Period snažnog kanadskog intervencionizma „Pravedno društvo“, poput svih ostalih državnih planova, pokazao je da samo zato što država može intervenirati ili investirati u nešto ne znači da isto i treba. Koliko god nam se na prvi pogled državni intervencionizam činio poželjnim i pravednim, potrebno je shvatiti da putevi popločeni dobrim namjerama često ne vode tamo gdje bismo htjeli doći.

Preokret je počeo u 90-ima nakon stabilizacije inflacije. U nekoliko godina privatizirano je preko 30 strateških državnih kompanija, poznatih kao Crown corporations of Canada, među kojima su bile zračne kompanije poput Air Canada i Canadair, željeznice Canadian National Railway i Intercolonial Railway, telekomi, naftne kompanije, tv postaje. Zatim su uslijedile porezne reforme koje su za cilj imale smanjenje poreznog opterećenja građana i potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini koji su smanjili ili ukinuli carine.

Idući korak bilo je obuzdavanje državne potrošnje. Proračun iz 1994. godine pokazivao je ograničenje rasta, no iduće godine počeli su ozbiljni rezovi. U samo dvije godine, proračun je smanjen za 10%, što bi u hrvatskom proračunu bio rez od 12 milijardi kuna. Nemojmo se zavaravati, ali kada se u Hrvatskoj priča o bolnim rezovima, oni predstavljaju samo smanjenje brzine rasta proračuna, nikako istinsko smanjenje državne potrošnje i štednju. Do 1997. deficit je potpuno nestao sve do krize u 2008, a Kanada je u tom razdoblju neprestano bilježila suficit kojim je kontinuirano smanjivala zaduženje nastalo dvadesetogodišnjim socijalnim politikama.

Nakon tri godine  suficitarnog proračuna ponovno su smanjeni porezi na dohodak, te korporativni porezi koji su sa 50% smanjeni na prosjek od 27%. Smanjenje državne potrošnje i strukturne reforme dovele su do naglog 15-godišnjeg razvoja, smanjenja nezaposlenosti i općeg poboljšanja kvalitete života, koji je usporen tek nastankom globalne recesije.

Ne, Kanada nije slobodnotržišni raj, te je i dalje poprilično regulirana, ima veliku socijalnu potrošnju i provincije sklone visokoj potrošnji što se očituje u ovoj krizi, no pokazala je kako i umjerene mjere štednje kombinirane sa tržišnim reformama, liberalizacijom rada i pojednostavljenjem pokretanja posla, mogu dati snažan poticaj razvoju ekonomije. Provedene reforme uspjele su srezati državnu potrošnju privatizacijom, smanjenjem subvencija ekonomiji i provincijama, te manjim uplitanjem u ekonomiju, iako je država zadržala visok nivo socijalnih transfera prema siromašnijem dijelu populacije. Usporedbom podataka svjetskih zemalja dolazi se do zaključka kako velika državna potrošnja usporava razvitak, no nije jedini čimbenik koji utječe na njega. Zemlje poput Švedske, Kanade ili Estonije pokazuju kako nije bitno samo koliko država troši, nego na što država troši, te način na koji prikuplja sredstva i koliko se upliće u tržište.

Potrošnja i fiskalna odgovornost

Kanadske reforme i odgovorna vlast smanjivali su rastrošnost, te doveli do proračunskih suficita i smanjivanja javnog duga od početka reformi do svjetske krize kada je državna potrošnja ponovno eskalirala, za razliku od Hrvatskog kontinuiranog deficita.

Udio države u gospodarstvu

Privatizacija i smanjenje subvencija umanjili su porezno opterećenje i smanjili državni utjecaj, te preusmjerili državu na brigu o siromašnijem dijelu populacije.

Veća sloboda poslovanja

Veća sloboda poslovanja ogleda u efikasnom zakonodavstvu, nižem poreznom opterećenju, nižoj razini poslovne regulative i jednostavnom pokretanju posla i dovela je do puno niže nezaposlenosti, posebno one dugoročne. Porezni sustav daleko je jednostavniji, te samim time ne zahtjeva toliki gubitak vremena za pripremu, izračun i plaćanje poreza. Velik broj različitih poreznih stopa i olakšica u Hrvatskoj bitno komplicira i poskupljuje sustav, te omogućuje mnoštvo rupa za poreznu evaziju.

Zakoni o radu fleksibilniji su, što je dovelo do lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika.

Rast blagostanja

Nakon provedbe reformi u smjeru liberalizacije tržišta, djelomičnog smanjenja državnog utjecaja i završetka tranzicijskog perioda, Kanada je zabilježila snažan ekonomski rast, a sve to vrijeme hrvatske vlade vodile su se isključivo populističkim mjerama zadržavanja vlasti umjesto potrebnim reformama, makar to značilo i gubitak izbora. Nakon tranzicije BDP je pokazivao konstantan rast unatoč smanjenju državne potrošnje, što znači da je gospodarstvo krenulo naprijed.

Kanada se na Indeksu ekonomskih sloboda trenutno nalazi na 6. mjestu, Hrvatska na 78. Postavlja se pitanje zašto hrvatske vlasti nemaju dovoljno političke snage provesti slične zakonske i fiskalne reforme?

Nastavak politike štednje

Vlada je danas predstavila rebalans proračuna 2012, te proračun za 2013. kojim nastavlja politiku brutalne štednje iz 2012. godine.

Prihodi u 2012. ostvareni su po planu, no ne i rashodi. Obzirom da se vodimo politikom štednje, pretpostavili bismo kako su rashodi manji od prošlogodišnjih, ali i planiranih za ovu godinu. Prisjetimo se nakratko prošlogodišnje najave mjera štednje. Pogledajmo sada realno stanje: rebalansom su rashodi za ovu godinu povećani za oko 2 milijarde kuna u odnosu na plan. Od toga je najveća stavka 1,6 milijardi kuna dodatnih izdataka za plaće državnog i javnog sektora. No to nije potpuna slika. Pravi porast izdataka za plaće je oko 2,5 milijarde kuna, od kojih je dio pokriven rebalansom, a dio prenamjenom planiranih troškova za kapitalne investicije. Uz to, povećani su izdaci za poljoprivredu i brodogradnju.

Što se proračuna za 2013. tiče, rashodi se povećavaju za dodatnih 4 milijarde u odnosu na ovaj rebalans, te tako skaču na 124,5 milijardi kuna. Ako ponovno pogledate prošlogodišnji plan štednje za 2013, vidjet ćete kako je planirano ispod 120 milijardi rashoda. Istovremeno, Matica hrvatskih sidnikata, nezadovoljna navedenim oštrim mjerama štednje, najavljuje štrajk.

Rastu državna potrošnja, deficit i zaduživanja, što znači siguran rast poreza, a vjerojatno i pad kreditnog rejtinga iduće godine. Iako Linić tvrdi kako novih poreza neće biti, već planirani dodatni rashodi iz nečega će se morati financirati. Tako već sada znamo kako se ukida nulta stopa PDV-a na kruh, mlijeko, knjige, lijekove, ortopedska pomagala i kino-ulaznice, rastu trošarine na cigarete, uvode se fiskalne blagajne, mijenjaju se trošarine na energente i električnu energiju na koje se uvodi i naknada HANDA-e, raspravlja se o porezu na nekretnine… sve to znači manje novca kojim stanovnici mogu raspolagati i pad kupovne moći, samo kako bi se nahranio rastući državni aparat. Takvo rastuće opterećenje u jednom trenutku će rezultirati sve slabijim punjenjem proračuna te dovesti do rasta deficita ukoliko se rastrošnost države zaista ne dovede pod kontrolu.

Nakon ovako očitog nastavka kretanja u pogrešnom smjeru i realno nepostojećih mjera štednje, zaista je nevjerojatno optimistično najaviti bilo kakav rast BDP-a, a kamoli u visini od 1,8% kakav prognozira Vlada.

Zemlja izlazećeg Duga

Koja razvijena zemlja ima najneodgovorniju vlast? Grčka? Hrvatska? Amerika? Ne, nego Japan. Prošle godine vlast je, u zemlji koja je zadužena oko 200% BDP-a, potrošila 3 puta više nego što je uprihodila porezima. Sada su dobili novog ministra financija koji će, kako se navodi u članku, raditi na smanjenju državne potrošnje i tako prekinuti 30-godišnju tradiciju monetarnih ekspanzija, intervencionizma, bailouta, te megalomanskih javnih projekata i potrošnje. Uz to, za razliku od svog prethodnika koji je zagovarao prestanak korištenja nuklearne energije, novi ministar smatra kako jedino jeftina nuklearna energija može osigurati opstanak japanske ekonomije, te spriječiti nestašicu struje koja bi mogla dodatno poljuljati gospodarstvo.

Do sad s japanskim dugom “nije bilo problema”, pošto su obveznice uglavnom kupovale državne tvrke poput (nedavno privatizirane) Pošte (oko 80% investicija bile su državne obveznice), mirovinskih fondova, Bank of Japan, a čak postoji i međusobno prodavanje duga između pojedinih upravnih jedinica i države. U zadnje vrijeme privatne kompanije i mirovinski fondovi pokazuju sve veću nezainteresiranost za daljnju kupovinu takvih obveznica, te je Vlada konačno primorana naći rješenje.

Hoće li ove ideje o smanjenju državne potrošnje postati mrtvo slovo na papiru poput sličnih najava SAD-a, EU i Hrvatske, ostaje nam da vidimo.