Arhiva

Posts Tagged ‘rast BDP-a’

O Canada

10 travnja, 2013 3 komentara

Canadian Maple LeafVeć postoje brojna pitanja i tekstovi zašto ne možemo biti poput Skandinavije, a ovim tekstom pokušat ću dati odgovor na pitanje zbog čega Hrvatsku smatramo ekonomski manje uspješnom državom od Kanade na način drugačiji od onoga što smo navikli čuti od domaćih političara i ekonomista koristeći njihove metodologije mjerenja uspješnosti. Dakle ovo je samo usporedba pojedinih odluka, njihovih rezultata i kretanja gospodarstava.

90-ih godina XX. stoljeća Kanada je bila u gospodarski vrlo lošoj situaciji. Proračunski deficit gledan kao postotak BDP-a bio je veći nego hrvatski. Ali Kanada i Hrvatska sredinom 90-ih krenule su različitim putevima. Kanada je nakon 1995. ukrotila državnu potrošnju i provela opsežne fiskalne i tržišne reforme. Iako su kriza, te i dalje razmjerno velika socijalna država uzrokovali ponovni rast zaduživanja i državne potrošnje, njihovo restrukturiranje i dalje može biti dobar ogledni primjer, jer Hrvatska mora dovesti svoje gospodarstvo i proračun u red. Nastavak zaduživanja i rast deficita vodi jedino uništenju budućnosti mlađih naraštaja.

1968. na vlast u Kanadi dolazi Pierre Trudeau, koji pod krilaticom „Pravedno društvo“ pokreće kapitalne projekte s ciljem pokretanja slabije razvijenih regija države, a brojne nacionalizacije i rast potrošnje zbog sve ekstenzivnijih socijalnih programa nužno su tražili sve više proračunskog novca, te doveli do sve većih poreza, deficita i inflatorne politike. Period snažnog kanadskog intervencionizma „Pravedno društvo“, poput svih ostalih državnih planova, pokazao je da samo zato što država može intervenirati ili investirati u nešto ne znači da isto i treba. Koliko god nam se na prvi pogled državni intervencionizam činio poželjnim i pravednim, potrebno je shvatiti da putevi popločeni dobrim namjerama često ne vode tamo gdje bismo htjeli doći.

Preokret je počeo u 90-ima nakon stabilizacije inflacije. U nekoliko godina privatizirano je preko 30 strateških državnih kompanija, poznatih kao Crown corporations of Canada, među kojima su bile zračne kompanije poput Air Canada i Canadair, željeznice Canadian National Railway i Intercolonial Railway, telekomi, naftne kompanije, tv postaje. Zatim su uslijedile porezne reforme koje su za cilj imale smanjenje poreznog opterećenja građana i potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini koji su smanjili ili ukinuli carine. Javni dug kao postotak BDP-a

Idući korak bilo je obuzdavanje državne potrošnje. Proračun iz 1994. godine pokazivao je ograničenje rasta, no iduće godine počeli su ozbiljni rezovi. U samo dvije godine, proračun je smanjen za 10%, što bi u hrvatskom proračunu bio rez od 12 milijardi kuna. Nemojmo se zavaravati, ali kada se u Hrvatskoj priča o bolnim rezovima, oni predstavljaju samo smanjenje brzine rasta proračuna, nikako istinsko smanjenje državne potrošnje i štednju. Do 1997. deficit je potpuno nestao sve do krize u 2008, a Kanada je u tom razdoblju neprestano bilježila suficit kojim je kontinuirano smanjivala zaduženje nastalo dvadesetogodišnjim socijalnim politikama.

Nakon tri godine  suficitarnog proračuna ponovno su smanjeni porezi na dohodak, te korporativni porezi koji su sa 50% smanjeni na prosjek od 27%. Smanjenje državne potrošnje i strukturne reforme dovele su do naglog 15-godišnjeg razvoja, smanjenja nezaposlenosti i općeg poboljšanja kvalitete života, koji je usporen tek nastankom globalne recesije.

Ne, Kanada nije slobodnotržišni raj, te je i dalje poprilično regulirana, ima veliku socijalnu potrošnju i provincije sklone visokoj potrošnji što se očituje u ovoj krizi, no pokazala je kako i umjerene mjere štednje kombinirane sa tržišnim reformama, liberalizacijom rada i pojednostavljenjem pokretanja posla, mogu dati snažan poticaj razvoju ekonomije. Provedene reforme uspjele su srezati državnu potrošnju privatizacijom, smanjenjem subvencija ekonomiji i provincijama, te manjim uplitanjem u ekonomiju, iako je država zadržala visok nivo socijalnih transfera prema siromašnijem dijelu populacije. Usporedbom podataka svjetskih zemalja dolazi se do zaključka kako velika državna potrošnja usporava razvitak, no nije jedini čimbenik koji utječe na njega. Zemlje poput Švedske, Kanade ili Estonije pokazuju kako nije bitno samo koliko država troši, nego na što država troši, te način na koji prikuplja sredstva i koliko se upliće u tržište.

Potrošnja i fiskalna odgovornost

Suficit kao postotak BDP-aKanadske reforme i odgovorna vlast smanjivali su rastrošnost, te doveli do proračunskih suficita i smanjivanja javnog duga od početka reformi do svjetske krize kada je državna potrošnja ponovno eskalirala, za razliku od Hrvatskog kontinuiranog deficita.

Udio države u gospodarstvu

Privatizacija i smanjenje subvencija umanjili su porezno opterećenje i smanjili državni utjecaj, te preusmjerili državu na brigu o siromašnijem dijelu populacije.

Veća sloboda poslovanja

Dugotrajna nezaposlenostUsporedba nametaVeća sloboda poslovanja ogleda u efikasnom zakonodavstvu, nižem poreznom opterećenju, nižoj razini poslovne regulative i jednostavnom pokretanju posla i dovela je do puno niže nezaposlenosti, posebno one dugoročne. Porezni sustav daleko je jednostavniji, te samim time ne zahtjeva toliki gubitak vremena za pripremu, izračun i plaćanje poreza. Velik broj različitih poreznih stopa i olakšica u Hrvatskoj bitno komplicira i poskupljuje sustav, te omogućuje mnoštvo rupa za poreznu evaziju.

Zakoni o radu fleksibilniji su, što je dovelo do lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika.

Rast blagostanja

BDP po glavi stanovnika HrvatskaNakon provedbe reformi u smjeru liberalizacije tržišta, djelomičnog smanjenja državnog utjecaja i završetka tranzicijskog perioda, Kanada je zabilježila snažan ekonomski rast, a sve to vrijeme hrvatske vlade vodile su se isključivo populističkim mjerama zadržavanja vlasti umjesto potrebnim reformama, makar to značilo i gubitak izbora. Nakon tranzicije BDP je pokazivao konstantan rast unatoč smanjenju državne potrošnje, što znači da je gospodarstvo krenulo naprijed.

Kanada se na Indeksu ekonomskih sloboda trenutno nalazi na 6. mjestu, Hrvatska na 78. Postavlja se pitanje zašto hrvatske vlasti nemaju dovoljno političke snage provesti slične zakonske i fiskalne reforme?

Laž, velika laž, BDP

16 srpnja, 2012 7 komentara

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

%d blogeri kao ovaj: