Problemi seljaka prije sto godina

Povezanost Hrvatske sa svjetskim tržištem, te probleme seljaka s početka XX. stoljeća opisao je O. Frangeš 1920. godine:

Ovi poljoprivredni produkti danas stoje pod uplivom međunarodne utakmice. Evo vam primjera: U Dubrovniku se je g. 1914. trošilo kondenzirano mlijeko iz Švicarske, i ovo švicarsko mlijeko diktiralo je cijenu mlijeka u čitavoj okolici Dubrovnika. U Zagrebu se je prije rata trošio u velikoj mjeri maslac (puter) iz Danske, a ovaj je dolazio onamo velikim dijelom iz Sibirije, i sibirski mljekari opredjeljivali su cijene domaćem maslacu, a po tome i mlijeku, vrhnju, siru u okolici Zagreba.

U domovini sušenih gljiva, u Bosni, tržile su se god. 1912. usred Sarajeva suhe gljive iz Kalifornije i našle su posve dobru prođu. Ne ima danas proizvoda gospodarstva, koji ne bi stajao u cijeni svojoj pod odlučnim uplivom svjetske trgovine. Eno nam goveđe meso, koje dolazi od, na nedogledno velikim pašnjacima južne i sjeverne Amerike poludivlje gojenih goveda, da se smrznuto u limenim kutijama prodaje ne samo u Liverpoolu i Londonu, nego pred našim vratima u Pragu i Beču pod cijenu od 68—80 austr. Kruna ili 40—48 naših Kruna. Kraj te cijene ne možemo mi da na tim tržištima prodajemo naša goveda skuplje od 16—18 K po 1 kg. žive vage.

Eno nam vune iz Australije i Argentine, koju na onim vrlim pašnjacima tamo proizvode gotovo bez ikakovih troškova, a ipak nam ona odmjeruje cijenu, pod koju mi, uz znatne proizvodne troškove, vunu naših krda možemo da prodademo. Eno vam vina iz Italije, koje se danas nuda sa 8% alkohola, kakova su naša laglja vina — po K 1300.— za hl u Pragu i Beču, dok nas naša ovdje stoje 1200—1600—2000.— K prema kvalitetu. Ovo talijansko vino nama, jer vina proizvodimo više nego ga trošimo (na 12,000.000 duša oko 7,000.000 hi.), pak ga moramo iznijeti na svjetsku pijacu, određuje do zadnjega kuta kod Negotina i Dubrovnika i Vrgca, koliko se ondje mole da plati nadničaru u vinogradu, koliko za modri kamen, za kolje, za porez i sve drugo, i koliko ostaje od toga dobiti za gospodara vinograda. Ova talijanska cijena nam odreduje, kako će se isplatiti investicije u vinogradarstvo, koja je cijena vinogradima u Srbiji i Hercegovini i Bačkoj i Zagorju, i dali će se još uopće podizati novi vinogradi, vinogradarstvo uopće još širiti ili propadati u našoj državi.

Eno vam konačno još žito, naročito pšenica i kukuruz. Danas se nuđa žito iz Argentine, iz Amsterdama, Hamburga ili Trsta, po 14 austr. kruna, tj. 7 K. 84 Fil. ili 1 Dinar 95 para u našem novcu. Sav naš pretićak žitne produkciie ovisan je o unovčenju svomu od te cijene, tj. nama svima koji proizvodimo pšenicu bilo u Banatu, bilo u Maćvi, čak u zadnjem kutu Makedonije i Crne Gore, određuje ova cijena, da li nam se i kako isplaćuje gajenje pšenice. Evo, ove granice stavlja cijena, i to cijena svjetske pijace, našoj gospodarskoj produkciji: i za žito, i za vino, i vunu, i stoku, sve to opredjeljuje ne naš rad, naša briga trošak, nego svjetska trgovina, proizvadnja čitave zemaljske kruglje.

Ne utječu tu samo proizvodni troškovi istog proizvoda na pr. pšenice u onim zemljama. Pšenica se u Americi proizvodi vrlo jeftino, sve se obavlja strojevima, koji se u proljeću kupuju, pred zimu prodaju, a na farmi ostaje preko zime tek jedan čuvar. Prihodi nisu veliki, oni su manji od naših, tek 5—6 Mtc. od katastralnog jutra, a dobiveno zrno puno je korovnog sjemena, nečisti itd. Ali se to onda dotjeruje u elevatorima, čisti i prireduje, pak se mole da takmi sa žitima sa najbolje obrađenih polja. Jeftinim proizvodnim troškovima prekomorskih zemalja mi ne bi mogli nikako konkurisati, da k njima ne pridolazi još relativno jeftini, ali apsolutno uzamši uz sadanje prilike ipak visoki dovozni troškovi preko mora. Zapravo samo ti dovozni troškovi, danas omogućuju da se mi možemo da takmimo sa žitom iz Argentine Australije . .

Djeluje poznato?

Talijanski gradonačelnik spašava tradiciju

Načelnik mjesta Forte dei Marmi, Umberto Buratti, zabranio je trgovine, pubove i kuhinju koja nije talijanska. Načelnik Buratti svoj potez opravdava time što jako voli lokalnu kulturu, posebno gastronomsku, pa želi sačuvati tradiciju. Prijedlog načelnika Burattija o zabrani otvaranja svih uslužnih djelatnosti koje ne nude talijanske proizvode jednoglasno je prihvatilo gradsko vijeće toga grada, tako da tamo više nećete moći kupiti bilo koji proizvod koji ne spada u autohtonu ponudu.

Buratti također kao razlog navodi: Ne mislim da su kebab ili kineski spring rolls popularni zbog multikulturalnosti, nego jer su puno jeftiniji od talijanskih fettuccina.

I tako je sveznajuća gradska uprava brilijantnim potezom zaštitila autohtone proizvode i spasila lokalne proizvođače.