Traže li sindikati doista promjenu smjera ili ubacivanje u veću brzinu?

Pet godina krize jasno pokazuje da politika štednje ne može izvući zemlju iz recesije. Hrvatska još ima prostora za zaduživanje, a od smanjenja deficita ne treba raditi dogmu, prvo treba izgraditi zdravu ekonomiju, kaže sindikalist Vilim Ribić koji se pritom poziva na nobelovce Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, koji su već odavno procijenili da politika štednje ne može pobijediti krizu. Europa je preplavljena sličnim izjavama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso prošli tjedan u Bruxellesu izjavio je kako je politika štednje došla do svojih granica, te kako moraju imati rješenja skrojena prema potrebama pojedinih zemalja, a ne primjenjivati jedan, uniformni program za sve europske države. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy na istom je sastanku ocijenio da gospodarska kriza traje predugo. Istaknuo je da treba brže provoditi reforme koje najizravnije utječu na rast.

Što znače takva rješenja skrojena prema potrebama država? Znači li to da će nekima dodatno narasti porezi, a drugima potrošnja ili rezovi? Iz njihovih govora može se isčitati kako zapravo ne planiraju odustati od dosadašnjih poteza koje i dalje smatraju pozitivnima, ali pravi problem je što sad dolaze do Francuske i Italije, koje su ipak veći zalogaj od grčke ili španjolske ekonomije. Kad zemlja poput Francuske potpuno utone u krizu, čak ni Njemačka neće moći i htjeti plaćati održanje socijalne države i zajedničke valute.

No postoje li mjere štednje u Europskoj uniji i Hrvatskoj? Sve dosadašnje državne mjere proizvele su učinak upravo suprotan od najavljenog i problemi koji su trebali biti riješeni su eskalirali. Svi pokušaji rezanja deficita doveli su do njegovog rasta, mjere dizajnirane za rezanje državne potrošnje rezultirale su rastom te potrošnje što očigledno rezultira pogoršanjem stanja u Europi i rastom javnog duga. Španjolski javni dug tako je od početka provedbi mjera štednje porastao sa 53% BDP-a na 90%, a Grčka koja je sa mjerama započela 2009. godine sa javnim dugom visine 129% BDP-a skočila je na 170%, francuski javni dug je 90,2% BDP-a, a hrvatski bi sa 29% BDP-a 2008. mogao dosegnuo 65% ove godine.  Kako je moguće da javni dug europskih država, pa tako i Hrvatske, raste ako se provode mjere štednje? Predstavljaju li te mjere štednje samo dizanje poreza građanima kako bi se omogućio daljnji rast državne potrošnje?

Minimalna plaća

Bliže se izbori, a s njima se povećava i količina populizma i demagogije. Redoviti gost predizbornih programa je i rast minimalne plaće:

Primarni zahtjev SSSH je povećanje minimalne plaće na 50 posto prosječne. Istaknuli su i kako će na ovim zahtjevima inzistirati bez obzira koja Vlada nakon parlamentarnih izbora bude na čelu države, jer će jedni ili drugi, kako ističu, morati više voditi računa o radnicima, njihovim pravima i egzistenciji.

Prije mjesec dana i čelnik HSLS-a izjavio je kako treba povećati minimalnu plaću.

Svaki zagovaratelj ima svoju viziju koliki bi taj iznos trebao biti, ali poanta je jasna: svima će od toga porasti standard. Zašto onda ne povećamo minimalnu plaću još više, pa će nam standard biti još bolji?

No, postoji jedan problem u ovoj ideji. Poslodavac neće isplatiti plaću koja je veća od proizvodne vrijednosti radnika, jer bi u suprotnom bankrotirao. Ne kreira plaću u potpunosti kako hoće, nego kako može. Što nas dovodi do zaključka kako će u slučaju prisilnog rasta plaće poslodavac morati otpuštati manje produktivne radnike, te će ih takav potez gurnuti u siromaštvo, a ne blagostanje kako se često propagira u predizbornim kampanjama. Takvi ljudi ujedno imaju i najmanje šanse pronaći drugi posao, a to također znači da ti ljudi više neće doprinositi blagostanju, niti svom niti društvenom, nego će dodatno crpiti proračun primajući neki oblik socijalne pomoći.

Često se spominju ideje kako bi porast minimalne plaće učinio radnika zadovoljnijim, te samim time i produktivnijim. Da je ova tvrdnja istinita, tj. da poslodavci na taj način mogu podići produktivnost slabije educiranih i neiskusnijih radnika, rasprava o minimalnoj plaći uopće ne bi bila potrebna, pošto bi svi poslodavci dragovoljno isplaćivali veće plaće radnicima.

Ovo ne znači da će porast nezaposlenosti biti drastičan, ali će gotovo sigurno najveći teret snositi mlađa populacija koja tek kreće stjecati poslovno iskustvo, te je samim time znatno neproduktivnija od svojih iskusnijih kolega. Ovakav potez eliminira pripravnike iz utrke za posao, jer će tvrtke početi tražiti iskusnije zaposlenike, koji su u startu produktivniji od nekoga bez radnog iskustva.

Idemo to grafički skicirati:

Plava linija predstavlja ponudu radne snage, crvena linija je potražnja za radnom snagom. Ravnotežna točka (E) je plaća p* i zaposlenih radnika q*.  Ukoliko uvedemo minimalnu plaću (crna crta), pomičemo minimalnu plaću na p1. Prilikom povećanja plaće, više radnika želi posao (q2), ali poslodavci mogu zaposliti manji broj radnika (q1) jer im rastu troškovi. Ono što će se dogoditi je otpuštanje radnika u broju q*-q1, i to radnika s najmanjim iskustvom ili produktivnošću. Samim time dodatno rastu tenzije između radnika i poslodavaca.

Porast minimalne plaće učinio bi samo veće štete onima za koje se tvrdi kako će im takav potez pomoći, a ironija je da upravo oni najčvršće stoje uz sindikate koji zagovaraju takve ideje.

Postoji još mnogo razloga nezaposlenosti, iako sam se ovdje zadržao samo na plaći (blog Usporedbe napisao je jedan poprilično neuobičajen članak za današnje okvire razmišljanja, definitivno za pročitati). Još neki od razloga nezaposlenosti su definitivno nevoljkost osnivanja i širenja kompanija zbog političke i ekonomske neizvjesnosti, jako oporezivanje, prezaduživanje države, subvencije, tarife i zabrane ulaska na tržište, kreiranje preplaćenih (često i izmišljenih) državnih poslova, socijalne pomoći, naknade za nezaposlene i slično.