Zašto ljudi žmire na nesposobnost države?

Ljudi iz nekog razloga primjenjuju puno niže standarde kad je riječ o efikasnosti države, nego kad komentiraju privatni sektor, a rezultat toga je puno skuplji život. Primjeri neefikasnosti mogu se naći od zdravstva, preko školstva, do državnog deficita. Ovakvi promašaji su mogući i ponavljaju se, jer ih ljudi dozvoljavaju. Privatnik bi zbog takve neučinkovitosti propao, jer bi se ljudi okrenuli nekom drugom. Država jednostavno održava niska očekivanja svojih stanovnika, kako bi mogla nastaviti sa svojim (ne)radom. Po medijima se svakodnevno provlače skupa telefonija, domaće robne marke koje su skuplje kod nas nego u inozemstvu i slično, a svi za to okrivljuju pohlepne kapitaliste, dok nitko ne razmišlja kako su za veću cijenu istog proizvoda možda odgovorni veći porezi, ili je za skupoću pojedine usluge odgovoran ograničen broj licenci, tj. određena dopuštena količina prodavača na tržištu omogućuje kartelizaciju. Točno je da će privatnik, ukoliko mu se ukaže prilika, držati cijene visokima, te tako imati veći profit, ali takvu priliku omogućuje mu država, nedopuštanjem dolaska konkurencije.

Slična stvar je s mirovinskim sustavom. Na spomen privatnog sustava, svi se boje povjeriti novac i sa zebnjom pitaju što bi se dogodilo s mirovinama u tom slučaju, a začudo, današnji državni mirovinski sustav dobiva prolaznu ocjenu, iako je potpuni promašaj. Uz to što umirovljenici imaju niske mirovine, država se svake godine dodatno zadužuje kako bi uopće bilo mirovina. Ljudi su se jednostavno pomirili da od državne mirovine neće biti ništa, iako je to novac koji su oni zaradili i uplatili, te sami dodatno štede na druge načine. Ironično, najčešće upravo kod privatnika. Bi li se tako ponašali kad bi saznali da privatni fond uništava njihovo bogatstvo? Naravno da bi prebacili novac u uspješniji fond koji je sposoban očuvati i uvećati povjerenu ušteđevinu.

Na takav način, država je stvorila ljude ovisne o proračunu, dakle svoje glasačko tijelo, kojim političari jednostavno manipuliraju obećavajući razne povlastice kako se izbori bliže i kupuju glasove kako bi imali većinu u Saboru.

Slični primjeri mogu se pokazati u svakom slučaju državnog upravljanja, a za svaki primjer je karakteristično da država svojim vođenjem rasipa novac poreznih obveznika i osiromašuje ih. Takvo ponašanje ima za konačan rezultat sve veću glad države za novcem i rast državne potrošnje, što nas dovodi do sve većeg opterećenja gospodarstva i populacije. Kratkoročni politički benefiti koji osiguravaju još koju godinu vlasti zasljepljuju političare da vide dugoročne posljedice “države blagostanja”. Ono što iz toga može izaći je sukob generacija, kada mlađe generacije postanu sve opterećenije zbog sve rastrošnije države.