Odnos javnog sektora prema privatnom

Obzirom da sindikati i dalje ne odstupaju ni milimetra u zahtjevima za svojim “stečenim pravima”, evo jedne slike koja simbolizira mentalni sklop sindikata i odnos javnog sektora prema privatnom.

Ovdje sam malo detaljnije pisao o dosadašnjoj solidarnosti sindikata prema ruci koja ih hrani.

Natjecanje u poreznom opterećenju

Jedna od pretpostavki koje čujemo od strane socijalista jest štetnost poreznog natjecanja među državama. Ukoliko neka država odluči viriti u novčanik svojih poreznih obveznika nešto manje nego koji od njenih susjeda, ovo se obično gleda kao ograničenje mogućnosti da ti susjedi više pljačkaju svoje državljane. Tako su u zadnje vrijeme njemački socijalisti poprilično nezadovoljni poreznom politikom Švicarske. Iako su prošle godine lobiranjem uspjeli isposlovati podizanje poreznog opterećenja svojih sugrađana i dalje nisu zadovoljni:

Po ovom novom sporazumu, potpisanom ovog četvrtka u Bernu od predstavnika vlada Švicarske i Njemačke, povećana je porezna stopa za imutak Nijemaca kojeg su sklonili u Švicarsku. Po sporazumu potpisanom u kolovozu prošle godine, on je bio u rasponu od 19 do 34 posto, ali prema ovom dodatku sporazuma, on je povišen na stopu od 21 do 41%.

Ali njemačka oporba, prije svega socijaldemokrati, nisu zadovoljni, te najavljuju zaustavljanje provedbe sporazuma svojim glasovima u Gornjem domu njemačkog parlamenta. Čovjek bi pomislio kako je riječ o nezadovoljstvu zbog dizanja poreznog opterećenja, ali:

Potpisanim sporazumom se doduše predviđa oporezivanje imutka Nijemaca nagomilanog u Švicarskoj u proteklih deset godina, ali će se on provoditi tek od prvog dana slijedeće, 2013. godine.

Dakle, problem je datum, tj. predugačak vremenski period, prilikom kojeg bi ljudi mogli preseliti ušteđevinu. Jedna stvar je sigurna, Hrvati ne moraju strahovati od masovnog priljeva njemačke ušteđevine ili raznih oblika investicija.

Istovremeno, g. Stiglitz u intervjuu za slovensku Mladinu propagira slične ideje:

“Mogućnost da se teškoće riješe s dodatnom štednjom su gotovo nikakve.” Države bi, po njegovu mišljenju, morale povećati, a ne smanjivati potrošnju. “Proračunski deficit ne raste ako se povise porezi. U tom slučaju gospodarstvo uloženi novac višestruko oplodi. Zbog gospodarskog nazadovanja prihodi od poreza su manji od planiranih, a socijalna davanja rastu. Posljedica je da nije moguće uštedjeti koliko se planira.”

Eto rješenja, sve države trebaju povećati poreze i nema straha od deficita. Sve će biti dobro kada država počne trošiti još veću količinu vašeg novca umjesto vas. Zašto je to negativno pisao sam više puta na blogu (ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje).

Možda zagovornici dizanja poreza i državne potrošnje ne misle tako, ali porezno natjecanje među državama ograničava još veće oporezivanje populacije i eknomije. Ljudi će u jednom trenutku preseliti posao, ušteđevinu ili sebe tamo gdje su porezne stope prihvatljivije. Kada porezni prihodi padnu, javni sektor morat će ponuditi istu uslugu uz iste ili niže troškove.

Ovo je opće poznato kao povećanje učinkovitosti. Pojam tako mističan za javni sektor, a tako svakodnevan za privatni. Nažalost, javni sektor nije primoran poslovati na taj način. Stoga porezno natjecanje među državama može barem malo obuzdati njihov rast. A tko ne bi želio manja davanja i učinkovitiji javni sektor?

Državno kreiranje poslova

Ponovno kreću javni radovi:

U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje potvrdili su nam da ovih dana učestalo pozivaju nezaposlene radi upućivanja na javne radove. Riječ je o mjeri koja se provodi temeljem Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja i financira sredstvima iz državnog proračuna.

Drugim riječima, sredstvima koja su prikupljena oporezivanjem. Ukoliko država planira trošiti novac na svoje projekte, to znači da privatne osobe neće trošiti taj novac po svojim željama, nego će im ga uzeti država. Može nam se činiti da vlast stvara poslove u vidu državne potrošnje, tj. ulaskom na tržište kao kupac određenih proizvoda, čiji rezultat je kreiranje novih poslova. Ti poslovi duguju svoje postojanje državnoj potražnji, a ukoliko se proračunska potrošnja ne nastavi, novo kreirani poslovi će nestati.

Država takve poslove može financirati na nekoliko načina: oporezivanjem građana i privatnog sektora, zaduživanjem i inflacijom. U svakom slučaju, potrebno je uzeti novac koji održava poslove privatnog sektora. Ljudima ostaje manje novca za osobnu potrošnju i investicije. U svakom slučaju privremeno kreirani državni poslovi stvoreni su na račun poslova u privatnom sektoru.

Još jedan problem je efikasnost države kao poslodavca. Poslove koje obavlja često su puno skuplji nego da ih obavlja privatni sektor. Jedan od razloga je birokratiziranost, a drugi je nedostatak konkurencije koji bi prisiljavao na efikasnije poslovanje.

Krajnji rezultat je više uništenih poslova nego novo kreiranih, ali vlast se uvijek hvali sa vidljivim novim poslovima. Rijetko tko u tim trenutcima spominje sva ona radna mjesta potiho ugašena u privatnom sektoru.