Nebitno je što pričaju, gledajte što čine

Kada sam pisao o razlikama u doniranju novčane pomoći lijevih i desnih glasača, te spominjao darežljivost državnih intervencionista napisao sam:

Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. Državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca. Kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.

Pola godine kasnije stiže još jedna zanimljiva potvrda.

Devyani Khobragade, diplomatkinja i aktivistica poznata po rasipništvu tuđeg novca u borbi za ženska prava i rodnu jednakost, u intervjuu o poslu koji obavlja između ostalog odgovara:

Moja ambicija je direktno utjecati na zakonodavstvo kada su u pitanju prava siromašnih žena. Zbog toga bih radila kao savjetnik u nevladinoj organizaciji kako bih mogla biti u bliskom kontaktu sa zajednicama i potrebitima.

No što u situacijama kada taj aktivizam treba potkrijepiti vlastitim financijama i zalaganjem?

Zamjenica glavnoga konzula za politička, gospodarska, trgovinska i ženska pitanja, Devyani Khobragade, uhićena je u četvrtak. Američki istražitelji tvrde da je diplomatkinja u zahtjevu za vizu napisala kako čistačici plaća 4.500 dolara na mjesec, a plaća joj tek 480 dolara mjesečno. To znači da je riječ o satnici od 3,31 dolar, što je manje od polovine od američkog zakonskog minimuma od 7,25 dolara na sat.

Postoje još i neke sitnice vezane uz lažiranje dokumentacije i kršenja nekoliko zakona, no sve u svemu vrlo neočekivan rezultat. Usporedbe radi, vječiti negativac Foxconn plaća radnike $2.50 po satu ($3,75 za prekovremene), što je iznadprosječno u Kini. Borac za prava žena plaća radnicu $3,31 po satu, što je  više nego duplo manje od minimalca. U slučaju kada umjesto vješanja o skute države moraju koristiti vlastita sredstva, plemeniti borci za siromašne ponovno ispadaju veći izrabljivači od robovlasničkih kapitalista.

Dvostruki standardi?

Vox Feminae jučer je objavio dramatičnu vijest kako je Twitter kompanija bez ijedne žene u Odboru:

Sve članove Twitterovog odbora čine muškarci, jednako kao i investitore, a na pozicijama izvršnih direktora bila je sam jedna žena, glavna savjetnica Vijaya Gadde, koja je tu dužnost obnašala samo pet tjedana.

Vijaya Gadde bila je direktorica u Twitteru više od dvije godine, da bi prije tri mjeseca došla na poziciju glavne savjetnice. Nije pet tjedana kako Vox Feminae tvrdi i još uvijek je tamo. U čemu je zapravo problem? Twitter je privatna kompanija koju su 2006. osnovali Jack Dorsey, Evan Williams, Biz Stone i Noah Glass. Otkad je diskriminatorno da grupa pojedinaca riskira u poslovnom poduhvatu i uloži svoj novac u posao kojim zatim upravlja onako kako smatra najbolje?

Neovisno od nekoliko iznimaka, poput Sheryl Sandberg u Facebooku ili Marisse Mayer u Yahoou te inicijative Girls Who Code, program obuke softverskog inženjeringa, muška dominacija na Twitteru ukazuje na prisutnost prepreka s kojima se žene susreću pri dolasku na pozicije moći i utjecaja u području tehnologije.

Uskoro je IPO Twittera, pa ukoliko domaćim i stranim feministiknjama smeta nedostatak žena u odboru, bit će slobodne pokušati kupiti većinski udio i glasati za odbor po svojoj mjeri. Ili mogu osnovati svoju tvrtku i baviti se računalnom industrijom uz pomoć poslovnih anđela.

Dosadašnji primjeri zakonske prisile ipak se nisu pokazali uspješnima, jer većina ljudi ne voli naređenja kako da upravljaju vlastitom imovinom. Dobar primjer toga je pokušaj provedbe mjera o minimalnom 40-postotnom udjelu žena u nadzornim odborima norveških kompanija na burzi. Udio žena u odborima zaista jest porastao sa 10% na 40%, ali te kompanije u odborima su odjednom imale neiskusnije članove koji su donosili lošije poslovne odluke i srušili cijene dionica. No većina norveških kompanija donošenjem tog zakona ipak se preoblikovala iz Public Limited (one koje su obvezne poštivati) u Private Limited, tj. one koje nisu obvezne poštivati navedene propise.

Koliko žene zapravo interesira računalna industrija govori i zadnja rečenica iz članka o neravnopravnosti:

Prema istraživanju organizacije Catalyst, samo 5.7% zaposlenih žena u SAD-u radi u računalnoj industriji, a tek 2% žena ima diplomu iz područja visokih tehnologija.

Jesu li FER ili ETF prema tome rodno diskriminatorni fakulteti? Kako sam već napisao ovdje, za ravnopravnost nije bitan udio spola u pojedinoj djelatnosti, nego interes za rad u toj djelatnosti, sposobnosti i kvalifikacije onih koji tu djelatnost obavljaju, te način ophođenja prema tim djelatnicima.

Uostalom, kratkim pogledom na Impressium Vox Feminae može se vidjeti kako je glavna urednica žensko, kompletan urednički kolegij su žene, kao i svi suradnici i umjetnici. Na cijeloj listi nema niti jednog muškog imena. Iako troše proračunski novac na inicijative poput ravnopravnosti žena i muškaraca, njihovo cjelokupno osoblje odražava rodnu neravnotežu na najvišoj razini. Ako su baš toliko nezadovoljni poslovnom politikom Facebooka i Twittera, zašto na svakoj stranici svog portala imaju njihov logo i koriste usluge obje kompanije putem kreiranih profila? Dvostruki standardi. Ništa novo.