Drugačiji pristup nezaposlenosti

Posljednji podaci Državnog zavoda za statistiku ponovno pokazuju porast nezaposlenosti. Krajem siječnja 2012. u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje registrirana je 334.351 nezaposlena osoba. U odnosu na mjesec prije broj nezaposlenih povećao se za 18.913 osoba. Broj nezaposlenih otprilike je jednak siječnju 2011, ali tako je samo zato jer je država dodatno zapošljavala (uspoređivao sam podatke Statistička izvješća Prosinac 2010 i Prosinac 2011.) u Javnoj upravi i socijalnom osiguranju (1560), obrazovanju (1574), administrativnim i pomoćnim djelatnostima (1396), zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (1826), opskrbi vodom i upravljanjem okolišem (1312).

Nezaposlenost je očito  rastući problem, no odgovor Vlade i dalje su razni poticaji gubitašima, kreiranje neproduktivnih administrativnih poslova, stimulusi, socijalne pomoći i investicije u državne tvrtke. Već imamo vrlo visoko subvencioniranje, pumpanje novca u kompanije i razne poticaje za zapošljavanje, no to su sve odreda propali projekti, a to jako dobro možemo vidjeti kada pogledamo kretanje (ne)zaposlenosti i državnu potrošnju.

Ono što u velikoj mjeri pridonosi ovim brojkama je visok nivo strukturne nezaposlenosti. Čak i prije krize, recimo početak 2008, broj nezaposlenih bio je 261.129 (15,1%). Zašto se tada, uz jasno priznavanje kako nemamo radnu snagu za naše potrebe i  utrošene milijune za prekvalifikacije radnika, tržište nije očistilo? Očito je kako nije toliko problem u ponudi poslova, koliko u ponudi pogrešne radne snage koja konstantno dolazi na tržište, a vlast uporno troši ogroman proračunski novac u reforme koje bi trebale riješiti ponudu poslova, a ne radne snage. Ovo je tipično za državni intervencionizam: jedna ruka kreira problem, zatim druga pokušava (i ne uspijeva) riješiti problem korištenjem dodatnih resursa. Mjesto gdje se reforme moraju provesti je ponuda kvalificirane radne snage, tj. školstvo. Državni obrazovni sustav u potpunosti je zakazao u zadaći osposobljavanja novih zaposlenika u onim granama koje poslodavci traže, a to u konačnici rezultira ili ponovnim plaćanjem obrazovanja, tj. prekvalifikacijom, ili odljevom kadrova koji su ovdje nepotrebni i teško pronalaze posao. Također je potrebno ukinuti minimalnu plaću, deregulirati zapošljavanje i otpuštanje, te smanjiti i izravnati porezne stope.

Jasno, mnoge od ovih reformi su dugotrajne i od vlasti zahtjevaju mnogo truda i živaca prilikom suočavanja sa raznim opozicijskim interesnim skupinama. Nažalost, trenutna vlada, poput prethodne, nastavit će baviti se problemima kratkoročnog kreiranja poslova zaduživanjem, te i dalje kreirati probleme na strani ponude radne snage. Ovo je prilično razočaravajuće, s obzirom da ovakva nezaposlenost u Hrvatskoj nije toliko problem svjetske krize, koliko strukturne prirode.