Neki shvate odmah, neki kasnije

Argentinci su polako počeli shvaćati kako su podržavanjem predsjednice Cristine Fernández de Kirchner pucali u vlastito stopalo. Evo nekoliko potpuno različitih reakcija građana na identičnu politiku:

Argentina nacionalizirala naftnu kompaniju YPF:

Dužnosnik argentinske vlade potvrdio je jučer kako YPF postaje državna kompanija i država preuzima 51% vlasničkog udjela kojeg su do sada držali Španjolci. Preuzimanje stupa na snagu odmah i već je oformljena državna komisija koja će od sada upravljati naftnom kompanijom. Potez je proslavljen na ulicama Buenos Airesa, ljudi su nosili transparente s natpisima “YPF – sad si cijeli naš !” i “Repsol, odlazi iz YPF-a !” Fernandez de Kirchner je  na opće oduševljenje naroda 2008. je nacionalizirala i privatne mirovinske fondove, a kasnije i glavnu zračnu kompaniju “Aerolineas Argentinas”.

Reakcije kod nas također su se uglavnom svele na opće oduševljenje potezom i željom da se naši političari ugledaju na Argentinu. Tako je anketa na jednom portalu završila sa visokih 95% podrške.

Bilo je tu i krasnih odgovora i savjeta o prednostima nacionalizacije i sveopće državne kontrole, te čak i nekih prigovora na nepoznavanje ekonomske materije.

U međuvremenu je voljena predsjednica nizala neumoljivo glupe gospodarske poteze jedan za drugim, nadmašivši čak i svog pokojnog muža u destruktivnim idejama.

Tako je jedna od odluka bila zaplijena i zabrana uvoza stranih knjiga, pod izlikom brige za zdravlje svog naroda. Naime, strane tiskare prema njenom mišljenju koriste previše olova u tinti, te stavljanje prsta u usta nakon što je isti bio u kontaktu sa stranom tintom može biti smrtonosno.

Još jedna odluka bilo je uvođenje 15% poreza na plaćanje u stranoj valuti tako što je počelo praćenje kreditnih kartica. Dakle, ukoliko u inozemstvu odete na ručak i platite karticom, kod kuće ćete platiti još 15% poreza. U konačnici je svako korištenje ili posjedovanje strane valute postalo ilegalno:

Argentinska Vlada počela je koristiti inspektore sa psima treniranim za otkrivanje novca i javno prikazivati uhićenja svih koji posjeduju dolare. Ovo je samo još jedan u nizu koraka koje Argentina provodi u posljednje vrijeme kako bi suzbila korištenje stranih valuta i uvoz strane robe pod motom “Kupujmo domaće domaćim”.

Sada, kada je većina građana počela osjećati na svojoj koži državnu intervenciju, konfiskaciju i restrikcije koje su nekad toliko slavodobitno slavili radi nametanja drugima, veselje na ulicama pretvorilo se u prosvjede na ulicama:

Predsjednica Kirchner očito je počela grabiti preduboko u džepove kako bi financirala svoju populističku politiku. U Argentini inflacija iznosi 25 posto godišnje, zbog čega građani očajnički pokušavaju pesose promijeniti u američke dolare. No vlada je to zabranila pa kupovina stranih valuta više nije moguća gotovo ni na jedan legalan način.

Osim toga, prosvjednici se boje da će populistička predsjednica iskoristiti svoju kontrolu nad argentinskim kongresom kako bi promijenila izborne zakone i sebi omogućila ostanak na vlasti do 2019., pa i duže.

Ovo je školski primjer kako demokracija vrlo lako može odvesti u totalitarni sustav. Primjer kojeg je Hayek još 1944. opisao u knjizi Put u ropstvo.

Za kraj izdvajam i jedan od citata ispod članka:

Totalitarni sustav koji klizi putem bankrota prema kojem se kreće Argentina neki su shvatili odmah, neki malo kasnije, a neki, poput našeg budućeg ekonomista izgleda nikad neće.

Au Revoir, France!

Večernji prenosi vijest o nečemu što bi se moglo nazvati Atlas Shrugged na francuski način:

“Gubi se, bogati idiote!”, poručio je u ponedjeljak s naslovnice ugledni Libération najbogatijem Francuzu Bernardu Arnaultu, vlasniku Louis Vuitton Moët Hennessy grupe. Pod udarom medija i građana Arnault se našao jer želi zatražiti belgijsko državljanstvo, što je u javnosti shvaćeno kao pokušaj bijega od novog poreza za milijunaše koji uvodi socijalistički francuski predsjednik Hollande.

Neki očito i dalje ne shvaćaju kako bogati i sad plaćaju najviše poreza, te što bi se moglo dogoditi ukoliko ih otjerate. Najdalje u tom sljepilu otišao je vođa francuske ljevičarske koalicije Jean-Luc Mélenchon, koji je u svojoj kritici čovjeka koji zapošljava preko 83.000 ljudi, nazvao ni više ni manje nego – parazitom.

Francuski predsjednik Hollande također puca u prazno svojom izjavom:

Biti Francuz ne znači samo primati, već i davati za svoju državu.

Kakva je to pravedna i poželjna država koja vam uzima preko 75% zarađenog? Što je domoljubno u činjenici da dozvoljavate državi da vas pljačka? Potpuno oduzimanje produkta rada nazivamo ropstvom, no pri kojem postotku uzimanja to spomenuto domoljublje postaje ropstvo? 50%? 75%? Možda 99%?

Srećom i među državama postoji natjecanje, ono u poreznom opterećenju, tako da će se ovaj trend bježanja iz Francuske samo nastaviti.

Glasanje nogama

Broj bogatih Amerikanaca koji su se odrekli državljanstva porastao je sedam puta otkako je prije četiri godine krenula kampanja za pojačano ubiranje poreza, prenosi Banka:

Oko 1.780 Amerikanaca koji žive u inozemstvu se prošle godine odreklo državljanstva u veleposlanstvima, u usporedbi s njih 235 u 2008., javlja Bloomberg. Veleposlanstvo u Švicarskom glavnom gradu Bernu je moralo reorganizirati dužnosti zaposlenika kako bi riješili gužvu koja je nastala zbog povećanog broja Amerikanaca koji se žele odreći državljanstva.

Šokantno i neočekivano od ljudi, da odlaze iz država koje sve dublje guraju svoje ruke u njihov džep. Jedan od navedenih je i Eduardo Saverin, suosnivač Facebooka, koji radi previsokog poreznog opterećenja seli u Singapur. Slijed događaja djeluje poput preslike priče o porezu i pivu.

A koji su potezi u Hrvatskoj? Vlada povećava PDV, uvodi telekomunikacijski porez, uvodi porez na dividendu, javnost pozdravlja Hollandeovu najavu uvođenja porezne stope od 75% u Francuskoj, ekonomisti i novinari pozivaju na nacionalizaciju banaka, telekoma i naftne industije… Istovremeno, svi su poprilično zbunjeni i revoltirani odlaskom radne snage i kapitala u inozemstvo, zatvaranjem poslova i gubitkom radnih mjesta. Jedan od prijedloga okretanja tog trenda je, ne biste vjerovali, još oporezivanja.

Porezi su jedan od faktora koji utječe na izbor ljudi gdje živjeti, raditi i štedjeti, a ukoliko ljudi napuštaju zemlju zbog poreznog opterećenja, to bi trebao biti signal političarima da nešto nije u redu sa sustavom. To se može riješiti na dva načina: kontrolirati državnu potrošnju i smanjiti porezno opterećenje ili naručiti beton i bodljikavu žicu u većim količinama. Nadajmo se kako se povijest ne ponavlja baš uvijek.

Preslagivanje stolica na Titanicu

Nedavno je ministar Slavko Linić gostovao u emisiji Otvoreno (emisiju možete pogledati klikom na link, zatim odaberite datum 24.4.2012.), prilikom kojeg je između ostalog pričao o zaduživanju države, subvencijama i najavi poreza na nekretnine.

Prilikom intervjua, gospođa Novak-Srzić dala je dobru primjedbu kako na poljoprivredu izdvajamo 4,5 milijardi kuna, ali nam je uz sve to pala proizvodnja i povećao se uvoz hrane. Ovo je ministrov odgovor:

Svi ti poticaji koji su dani, dani su bez kontrole. Dani su, recimo, za jednu kravu, jedan hektar… nećemo se vraćati u prošlost, ali takve poticaje više nećemo davati, nego ćemo promijeniti kriterije, tako da će ubuduće poticaji ići ljudima sa recimo 100 krava, ili 100 hektara i slično, jer je to proizvodnja za tržište. Ono što je proizvodnja za osobne potrebe treba ići socijalnom politikom.

Drugim riječima, poticaje (sredstva za koja izdvajaju svi državljani kolika god primanja imali) bi prema ovom ministrovom prijedlogu plaćali npr. Todoriću. S druge strane, manja gospodarstva bi, umjesto “namjenskih” poticaja (sredstva koja su se prema Linićevim riječima dijelila uz lošu kontrolu) dobivali nenamjenska gotovinska sredstva u vidu socijalne politike. Znači iz sustava loše kontrole dijeljenja novca prelazimo u sustav nikakve kontrole dijeljenja novca.

Kroz raspravu se tako došlo i do poreza na imovinu i zemljište, te gđa. Hloverka spominje kako ona ima stan i vikendicu, te bi po tom prijedlogu onda morala plaćati porez. Ministar Linić na to kaže:

Ja vas u tom pogledu uvijek stavljam u vezu sa, recimo, vašim snimateljem, koji ima malu plaću, ali plaća i mirovinski i zdravstveni i porez. Znači, on sa svojom malom plaćom mora platiti, ali vi sa svojim stanom i vikendicom ne bi trebali plaćati.

Kakav je to odgovor jednog ministra financija? Osoba sa većom plaćom nije izuzeta plaćanja svega navedenog, nego je kažnjena plaćati po još većim stopama.

Mnogi ljudi shvatili su kako je profitabilnije uložiti u imovinu, nego držati novac u banci. Tako mnogi od njih imaju neobrađeno zemljiše, a to je zločin i moraju platiti više poreza.

Ljudi na ovim prostorima već su se susreli sa zlom koje proizvodi printanje novca i našli su sigurnu luku u zemlji. Vjerojatno bi neki od njih umjesto zemlje kupovali zlato, kao što je to uobičajeno u drugim državama, ali tu je Lijepa Naša već doskočila sa porezom od 58% na taj oblik štednje. Jedini logičan korak je ponovno naći način kako kazniti građane jer razmišljaju o ulaganju i štednji za budućnost, makar to bio komad zemlje.

Ako vi imate zemlju koju ne koristite, a porez vas ne pritišće, vi nećete htjeti prodati. Ako vas pritisne porez, onda ćete morati razmišljati da zajedno s drugima krenete u neke projekte.

Znači poreznim pritiskom, država tjera svoje manje bogate stanovnike na prodaju zemlje ispod vrijednosti, ukoliko si ne mogu priuštiti plaćanje poreza.

Evo jednog pitanja za sve one koji se zalažu za ovaj vid oporezivanja bogatih: tko će profitirati u slučaju uvođenja ovoga; onaj siromašniji koji je primoran prodati ispod cijene jer nema za porez, ili onaj bogatiji koji ima novac?

No preslikajmo istu logiku na nezaposlenost: ukoliko vas se počne oporezivati jer ste nezaposleni, počet ćete tražiti posao za manju plaću. A što država radi u konkretnom slučaju? Plaća ljudima da ništa ne rade. Malo je tu kontradiktoran način rješavanja problema.

Ako ulažete, imat ćete sve beneficije, ali ako svojom imovinom ne raspolažete u interesu hrvatskih građana, mi vam moramo uzeti poreze…. sada mnogi zatvaraju firme, šalju radnike kući, ali zadrže tvorničke hale i čekaju.

Zašto bi netko svojom privatnom imovinom trebao raspolagati u tuđem interesu, makar to značilo raditi s minusom, tj. uništavati vrijednosti. Privatnici ne zatvaraju pogone iz nekog inata prema vladajućim strankama. Za razliku od državnika, odgovaraju vlastitom imovinom za neuspjele poslove i nemaju neograničen izvor financija u vidu mužnje poreznih obveznika.

Linić griješi kada sugerira kako država mora metodama mrkve i batine sugerirati poduzetnicima što i kako raditi. Pogrešno je poreznom presijom prisiljavati poduzetnike da računaju jesu li manji gubitci ako plaćaju porez na prazne hale ili poslovanje s gubitkom. Posao države je poticati poduzetnički duh tako da se poštuje privatna imovina i pravo na izbor, a poslovanje olakšava. To se neće postići uvođenjem poreza radi prisilnog korištenja imovine, nego refomama javnog sektora, zakona o zapošljavanju, otpuštanju, te smanjem javne potrošnje i poreznog opterećenja.

Nažalost, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru.