Arhiva

Posts Tagged ‘neefikasnost države’

Mitovi o grčkim mitovima

20 ožujka, 2012 15 komentara

Portal Advance pozabavio se razbijanjem “neutemeljenih mitova o Grcima”, u kojem na razne načine uspoređuje Grčku i ostale (najviše Njemačku) ekonomije pokušavajući opovrgnuti mitove, pa kaže:

Mitovi o lijenosti i produktivnosti

Razmotrimo detalj vezan uz utrošak radnih sati po glavi radnika. Opsežno istraživanje centra OECD (Organisation for Economic Co-operation and Development) pokazuje kako grčki radnik godišnje radi 2,109 sati i nalazi se u samom vrhu ljestvice.

Zatim slijedi dobro obrazloženje kako ključ problema može biti u produktivnosti radnika, te pruža link na istraživanje o produktivnosti radnika, koji bi trebao prikazati grčke radnike kao produktivne. Nažalost, istraživanje je iz 1998. godine (a i tu je značajna razlika Njemačke i Grčke produktivnosti), te uopće ne uspijeva potvrditi stav gospodina Marjanovića. Priloženo istraživanje uopće se ne bavi ekonomskom isplativošću proizvoda koje ti radnici proizvedu, niti participacijom u radnoj snazi. Ono što želim reći jest, istraživanje je pokazalo nešto u smislu “njemački radnik će iskopati rupu za 10 minuta, dok će nigerijskom radniku za istu rupu trebati 5 sati.” Razlozi su znanje, tehnološki napredak, mehanizacija, akumulirani kapital i slično, što je jasno samo po sebi. Ono čime se to istraživanje ne bavi jest pitanje je li ta rupa uopće potrebna. Evo jednog stvarnog primjera u kojem se grčki radnik može pokazati kao efikasan, no njegov produkt je potpuni financijski fijasko:

The 2004 Athens Olympics cost nearly $11 billion by current exchange rates, double the initial budget. And that figure that does not include major infrastructure projects rushed to completion at inflated costs. In addition, the tab for security alone was more than $1.2 billion. The money spent on the Olympics is equivalent to one quarter of last year’s budget deficit. Six years later, more than half of Athens’ Olympic sites are barely used or empty.

Radnici rade prekovremeno, gradi se, BDP raste, svi pokazatelji cvjetaju, ali gdje je isplativost svega toga? Naravno, nisu Olimpijske igre same uzrok današnjeg stanja Grčke, ali skupilo se neisplativih projekata koje se provodilo kako bi ljudi imali posao.

Mit o ogromnom javnom sektoru

Nadalje, često se govori o “ogromnom” javnom sektoru u Grčkoj, što nije ništa drugo nego samo još jedan mit.
Prema istraživanju centra International Labour Organisation (ILO), u državnoj službi u Grčkoj radi 22.3% radne snage. Za usporedbu u Francuskoj je ta brojka 30%, u Nizozemskoj 27%, u Švedskoj 34%.
U Britaniji 20% radi u javnom sektoru, u Njemačkoj 14%.
Iz tih brojki je jasno kako Grčka spada ispod prosjeka.

Ok, možemo se složiti kako je Grčka prosječna po tom pitanju, ali ovo samo po sebi opet nije dovoljno dobar pokazatelj bilo čega. Idemo pogledati kretanje broja zaposelnika grčkog javnog sektora kroz godine:

Grčki državni aparat u 30 godina narastao je za više od 100%, dok je populacija u istom periodu narasla oko 20%. Ovaj graf prikazuje samo porast birokracije, ali ne i porast njihovih plaća. Uz to, grčki javni sektor izdašno plaća zaposlenike u odnosu na privatni sektor. Tu poveznicu dijele države PIIGS-a:

Uz rast birokracije značajan je i porast raznih povlastica za brojne poslove i socijalne skupine. Tako su između ostalog i svirači puhačkih instrumenata klasificirani kao radnici na opasnim radnim mjestima, stoga imaju beneficirani radni staž, a država financijski podupire narkomane i oboljele od HIV-a. Također je zabilježen porast oboljenja od HIV-a, od kojih su pojedini slučajevi svjesno i namjerno izazvani kako bi se dobila socijalna pomoć, a situacija oko borbe za financijsku pomoć mogla bi eskalirati kako se gospodarska situacija pogoršava.

Mit o nemarnosti i nedostatku regulativa

Njemački list Spiegel također donosi nekoliko detalja koji upućuju da je priča o “lijenim” Grcima stvar mita, a ne stvarnosti. Tako se navodi kako PDV u Grčkoj iznosi 23%, u Njemačkoj 19%, a u Španjolskoj 18%. Grčka je također uvela visoke poreze na prodaju goriva i cigareta, a uveden je i tzv. “porez na luksuz” koji iznosi dodatnih 10% u slučaju kupnje skupih automobila, jahti itd.

Moram priznati, ovo mi uopće nije jasno. Veće porezne stope mogu povezati sa većom rastrošnošću državnog aparata ili većim nemarom države u korištenju sredstava. No, kada je već spomenuto oporezivanje i marljivost, Grci su postali poprilično marljivi u izbjegavanju plaćanja poreza. Njihovi političari usredotočeni su na dizanje poreznih stopa kako bi pokrpali proračunsku rupu, a uopće ne shvaćaju da su već duže vrijeme na pogrešnoj strani Lafferove krivulje. Sam trošak prikupljanja poreza iznosi 2.4% od ukupnog prihoda, što je oko 4 puta više nego u Americi.

Što se nemarnosti i neodgovornosti države tiče, poslužit ću se izvorom koji je g. Marjanović naveo u tekstu kao pobijanje mita o javnom sektoru, iako ga ja vidim kao potvrdu:

From 1952 to 1980, Greece had a small public deficit and debt. The PASOK governments that followed did something more drastic. Their effort was to enlist the support of entire social groups by satisfying their demands regardless of costs. The increase in the state’s wage costs, undoubtedly, contributed to the fiscal derailment of the 1980’s and 2000’s. The increase of the 80’s was due both to the swelling in the numbers of the people employed and the disproportionate rise in their pay. This was not the only factor, however. In these two critical decades, government spending on transfers was both larger and increased faster.

To je upravo put od “države blagostavanja” do sloma, tj. situacije u kojoj je Grčka danas. Jasna stvar koja slijedi je pogoršanje položaja radnika kada raste nezaposlenost, nesigurnost i dug. 

Kad smo već kod Grčke, ne razumijem zašto ne bankrotiraju. Sigurno razlog nije čuvanje ugleda ili zadržavanje investitora.

(Ne)efikasnost tržišta

17 siječnja, 2012 1 komentar

Neprestano se provlači teza kako tržište nije efikasno, stoga je potrebna sve jača državna kontrola. Jasno je kako sudionici tržišta nikada nisu 100% efikasni, jer tržište je zapravo skup ljudi koji obavljaju svoje aktivnosti. A znamo da ljudi nisu savršeni. Svi mi imamo zdrav razum, ali ponekad nam nešto odvuče pažnju. Osim toga, informacije koje pronalazimo često su nesavršene i nepotpune. Treba biti svjestan kako tržište nije kruta stvar, već proces u konstantnom pokretu. Poduzetniku je najbitnija informacija hoće li se kupcu robe dovoljno svidjeti njegov proizvod da ga kupi, a takvu informaciju ima jedino kupac. Kupac s druge strane gleda kako će proći najbolje za novac koji posjeduje. Jasno, potrebna su neka osnovna pravila poput poštivanja dogovora i ugovora, te zaštite privatnih prava, ali ljude treba pustiti neka sami odluče što smatraju najboljim za sebe.

Tko od vas samih može bolje znati što želite?  Uzmimo za primjer razne dijete i preporuke pravila prehrane. Upišemo li u tražilicu “dijeta”, dobit ćemo niz različitih, pa evo nekih od njih: visokoproteinska, UN, banana, mesna, Atkinsova, po krvnim grupama… Recimo da ova po krvnim grupama postane prehrambeni zakon, jer je neki državnik probao i njegovom organizmu upravo ta odgovara. I prema novom zakonu, za vas je propisano puno mlijeka i povrća, a nikako meso. No problem je što radite teže fizičke poslove, a niti laktozu ne probavljate baš najbolje. Postoji mogućnost kako ćete puno više novca trošiti na propisanu prehranu kako bi nadoknadili potrebu za energijom.

Nekima dobro zvuči ideja kako tržišta moraju biti regulirana u svrhu zadovoljstva javnosti, no nitko ne može jednoznačno definirati taj interes. Svaki pokušaj definiranja “našeg interesa” zapravo je definiran “mojim interesom”. Previše političara smatra kako je regulacija poželjna i potrebna, a jasno je kako je njihova prosuda vođena osobnim interesima. Zadnja stvar koja je potrebna tržištu je regulacija i intervencija koja neprestano gradi barijere i šalje pogrešne signale i informacije ljudima, koji će onda naravno, djelovati u pogrešnom smijeru.

Zašto ljudi žmire na nesposobnost države?

29 listopada, 2011 Komentiraj

Ljudi iz nekog razloga primjenjuju puno niže standarde kad je riječ o efikasnosti države, nego kad komentiraju privatni sektor, a rezultat toga je puno skuplji život. Primjeri neefikasnosti mogu se naći od zdravstva, preko školstva, do državnog deficita. Ovakvi promašaji su mogući i ponavljaju se, jer ih ljudi dozvoljavaju. Privatnik bi zbog takve neučinkovitosti propao, jer bi se ljudi okrenuli nekom drugom. Država jednostavno održava niska očekivanja svojih stanovnika, kako bi mogla nastaviti sa svojim (ne)radom. Po medijima se svakodnevno provlače skupa telefonija, domaće robne marke koje su skuplje kod nas nego u inozemstvu i slično, a svi za to okrivljuju pohlepne kapitaliste, dok nitko ne razmišlja kako su za veću cijenu istog proizvoda možda odgovorni veći porezi, ili je za skupoću pojedine usluge odgovoran ograničen broj licenci, tj. određena dopuštena količina prodavača na tržištu omogućuje kartelizaciju. Točno je da će privatnik, ukoliko mu se ukaže prilika, držati cijene visokima, te tako imati veći profit, ali takvu priliku omogućuje mu država, nedopuštanjem dolaska konkurencije.

Slična stvar je s mirovinskim sustavom. Na spomen privatnog sustava, svi se boje povjeriti novac i sa zebnjom pitaju što bi se dogodilo s mirovinama u tom slučaju, a začudo, današnji državni mirovinski sustav dobiva prolaznu ocjenu, iako je potpuni promašaj. Uz to što umirovljenici imaju niske mirovine, država se svake godine dodatno zadužuje kako bi uopće bilo mirovina. Ljudi su se jednostavno pomirili da od državne mirovine neće biti ništa, iako je to novac koji su oni zaradili i uplatili, te sami dodatno štede na druge načine. Ironično, najčešće upravo kod privatnika. Bi li se tako ponašali kad bi saznali da privatni fond uništava njihovo bogatstvo? Naravno da bi prebacili novac u uspješniji fond koji je sposoban očuvati i uvećati povjerenu ušteđevinu.

Na takav način, država je stvorila ljude ovisne o proračunu, dakle svoje glasačko tijelo, kojim političari jednostavno manipuliraju obećavajući razne povlastice kako se izbori bliže i kupuju glasove kako bi imali većinu u Saboru.

Slični primjeri mogu se pokazati u svakom slučaju državnog upravljanja, a za svaki primjer je karakteristično da država svojim vođenjem rasipa novac poreznih obveznika i osiromašuje ih. Takvo ponašanje ima za konačan rezultat sve veću glad države za novcem i rast državne potrošnje, što nas dovodi do sve većeg opterećenja gospodarstva i populacije. Kratkoročni politički benefiti koji osiguravaju još koju godinu vlasti zasljepljuju političare da vide dugoročne posljedice “države blagostanja”. Ono što iz toga može izaći je sukob generacija, kada mlađe generacije postanu sve opterećenije zbog sve rastrošnije države.

%d blogeri kao ovaj: