Monopol (igra)

Vjerojatno smo svi igrali ovu poznatu igru u kojoj igrači kreću sa jednakih startnih pozicija, a cilj je kupiti zemljišta, izgraditi nekretnine i to skupo iznajmljivati ili prodavati kako bi stekli što više novca i ostali jedini igrač na ploči, tj. postali vlasnikom svih posjeda. To je princip i konačan rezultat slobodnog tržišta i zbog toga trebamo jako državnu kontrolu na tržištu, zar ne? Ne baš.

U slobodnom tržištu kapitalisti, zemljoposjednici ili poduzetnici ne odlučuju što će proizvoditi. To odlučuju kupci. Oni svojim aktivnostima (ne)kupovine odlučuju što žele da se proizvodi. Poljoprivrednici, poduzetnici i ostali koji uspiju zadovoljiti želje kupaca biti će uspješni, ostali neće ili će propasti. To bi bio stvarni svijet. U Monopolu, izbor kupca svodi se na bacanje kocke. Dolaskom na nečije vlasništvo, za razliku od pravog tržišta, ne dobivate obostran probitak, već isključivi gubitak za jednu stranu. Samim time, gubi se pravo značenje razmjene. U stvarnom svijetu, kada želite kupiti nešto, očekujete vlastitu dobit od takve trgovine. U igri ste prisiljeni platiti stajanje na određeno polje, a nećete dobiti ništa zauzvrat.

“Monopol” puno bolje ilustrira situaciju intervencionizma, prisilu i prirodu oporezivanja. Banka ne može propasti, dohodak se oduzima kroz razne “poreze na luksuz” bez dobivanja nečega zauzvrat, novac se može pozajmiti isključivo od banke, svako polje zapravo je monopol samo po sebi, ne postoji mogućnost izbora i slično.

Iako je igra vrlo zanimljiva, ima poprilično iskrivljen stav prema funkcioniranju ekonomije, koji ljudi često pripisuju načinu funkcioniranja slobodnog tržišta.

Strah od monopola

Danas je općeprihvaćena tvrdnja kako kapitalizam mora propasti, jer će pojedine tvrtke u slobodnom tržištu ojačati i u konačnici stvoriti monopol. Iz nje se uvijek izvodi zaključak kako država mora intervenirati u tržište, spriječiti takav razvoj situacije, te tako “zaštititi tržišno natjecanje”. Također povremeno možemo čuti kako su vlasnici velikih tvrtki nemjerljivo bogati, te je pošteno da im se oduzme dio imovine i da manje bogatima.

Ideja kako će slobodno tržište dovesti do monopola je potpuno pogrešna. Ukoliko je tržište slobodno i svi imaju pravo natjecanja, “monopolist” će uskoro primjetiti kako ima konkurenciju.

Zamislimo HT i kakve su bile razine cijena i usluga dok je bio jedini ponuđač usluge na tržištu i usporedimo to sa sadašnjim stanjem kada je više konkurenata na tržištu. Zadnjih nekoliko godina uočavamo pad cijena, rezanje troškova i modernizaciju usluga, kao i širenje njihovog spektra. To nam sve pokazuje kako je HT vrlo dobro svjestan postojanja konkurencije i gubitka monopolističke pozicije na tržištu. Neki bi mogli spomenuti kako je to dugogodišnji proces i kako je prošlo preko 10 godina otkad je HT dobio konkurenciju, a mi i dalje imamo cijene veće od onih koje plaćaju stranci. O tom problemu sam već pisao, a ponovno je riječ o državnom protekcionizmu. Kada bi se ukinule cjenovne regulacije i razne barijere koje blokiraju ulazak drugim operaterima, proces liberalizacije tržišta trajao bi puno kraće.

Pretpostavimo da HT u slobodnom tržištu bude toliko uspješan da eliminira cjelokupnu konkurenciju, bilo svojom efikasnošću, bilo spajanjima i kupnjom konkurencije (što bi bilo poprilično skupo i vrlo vjerojatno neprofitabilno). Hoće li tada opet moći proizvoljno podići cijene? Jedna od krajnosti je situacija pri kojoj cijene ostaju na niskim razinama, na kojima se ostalim konkurentima ne isplati ulaziti u utakmicu. Druga mogućnost je porast cijena, ali što su cijene veće, ljudi bi više tražili alternativne načine komunikacije, slali pisma, manje telefonirali, više se viđali uživo itd. Istina, to bi predstavljalo smetnje ljudima, ali takve smetnje su dobar signal tržištu kako u toj grani leži veliki profit i vrlo brzo pojavila bi se konkurencija željna dijela kolača.

Antimonopolistički zakoni kreiraju moralni hazard, spriječavaju samoregulaciju tržišta, a koriste prvenstveno upravo onima protiv kojih su usmjereni. Povijest antimonopolističkih zakona pokazuje kako država uvijek postiže suprotan efekt, te radi na štetu potrošača. Postupci koji za cilj imaju ograničenje konkurencije, ukoliko ih pokreću tvrtke, smatraju se štetnima i kriminalnima, a ukoliko ih pokreću države, hvaljeni su na sva usta. Kako bismo sačuvali tržište, ne možemo “proizvoljno”određivati koliko kompanija treba postojati, njihovu veličinu, koliko moraju proizvoditi, kolike moraju biti njihove cijene, a upravo to rade antimonopolistički zakoni.

Monopole se može vrlo jednostavno omogućiti protekcionizmom. Na primjer, država može ovlastiti jednog ponuđača (telekomunikacije, el. energija, taxi) i onemogućiti ulazak drugim ponuđačima – tako dobivamo zakonom omogućen monopol. U takvim situacijama, monopolist nema motivaciju za inovacijama ili spuštanjem cijena. Za ovakve situacije nisu potrebni nikakvi zakoni koji spriječavaju monopolizam, potrebno je jedino ukinuti protekcionizam.

Jedan od najboljih primjera kako državni intervencionizam kreira lošiji položaj za kupce je slučaj sa naftnom kompanijom Standard Oil. Službeno, Standard Oil uništio je konkurenciju prodajom nafte ispod tržišne cijene, te tako monopolizirao tržište nafte, a zatim je proizvoljno podignuo cijene. Zbog takvog ponašanja kompanija je kažnjena i podijeljena u 4 manje.

Ukoliko pogledamo kretanje cijena nafte u tom periodu, možemo vidjeti kako je 1870. godine, kada je tržišni udio Standard Oila bio 4%, iznosila $3,86, 1885. (85% tržišta) cijena je pala na $0,88, a 1907. (65% tržišta) $0,72. U tom periodu Standard Oil je imao oko 137 konkurenata. 1911. država se odlučila umiješati sa antimonopolističkim zakonima i razbila kompaniju na dijelove. Rezultat – cijena nafte je porasla: 1911. ($0,61), 1912. ($0,74), 1912. ($0,95).

Postavlja se pitanje kakav je to monopol u kojem tržišni udio i cijena padaju.

Antimonopolistički zakoni očito nisu pomogli niti tržištu, niti kupcima. Jedino što su postigli je dovođenje kupaca u nepovoljniji položaj, kažnjavanje uspješnih i inovativnih kompanija, te zaštitu neefikanih kompanija. Drugim riječima, osiromašili su kupce i ekonomiju učinili neučinkovitom, te kao takvi, moraju biti povučeni, a ne konstantno reformirani.