Arhiva

Posts Tagged ‘minimalna plaća’

Nebitno je što pričaju, gledajte što čine

Prosinac 16, 2013 2 komentara

zenska pravaKada sam pisao o razlikama u doniranju novčane pomoći lijevih i desnih glasača, te spominjao darežljivost državnih intervencionista napisao sam:

Iako se neprestano skrivaju iza retorike poštenja i socijalne pravednosti, socijalisti (osim na riječima) u pravilu nisu socijalno osjetljivija, darežljivija i društveno odgovornija društvena skupina od skupina koji zagovaraju ekonomsku slobodu, prava i samostalnost pojedinaca. Državni intervencionisti samo se pretvaraju dobrotvorima, no u stvarnosti svoju škrtost skrivaju trošenjem tuđeg novca. Kada svoju ideologiju trebaju dokazati iz vlastitog novčanika, stvari izgledaju potpuno drugačije.

Pola godine kasnije stiže još jedna zanimljiva potvrda.

Devyani Khobragade, diplomatkinja i aktivistica poznata po rasipništvu tuđeg novca u borbi za ženska prava i rodnu jednakost, u intervjuu o poslu koji obavlja između ostalog odgovara:

Moja ambicija je direktno utjecati na zakonodavstvo kada su u pitanju prava siromašnih žena. Zbog toga bih radila kao savjetnik u nevladinoj organizaciji kako bih mogla biti u bliskom kontaktu sa zajednicama i potrebitima.

No što u situacijama kada taj aktivizam treba potkrijepiti vlastitim financijama i zalaganjem?

Zamjenica glavnoga konzula za politička, gospodarska, trgovinska i ženska pitanja, Devyani Khobragade, uhićena je u četvrtak. Američki istražitelji tvrde da je diplomatkinja u zahtjevu za vizu napisala kako čistačici plaća 4.500 dolara na mjesec, a plaća joj tek 480 dolara mjesečno. To znači da je riječ o satnici od 3,31 dolar, što je manje od polovine od američkog zakonskog minimuma od 7,25 dolara na sat.

Postoje još i neke sitnice vezane uz lažiranje dokumentacije i kršenja nekoliko zakona, no sve u svemu vrlo neočekivan rezultat. Usporedbe radi, vječiti negativac Foxconn plaća radnike $2.50 po satu ($3,75 za prekovremene), što je iznadprosječno u Kini. Borac za prava žena plaća radnicu $3,31 po satu, što je  više nego duplo manje od minimalca. U slučaju kada umjesto vješanja o skute države moraju koristiti vlastita sredstva, plemeniti borci za siromašne ponovno ispadaju veći izrabljivači od robovlasničkih kapitalista.

Oglasi

Stalno ponavljajuće iluzije

Ožujak 6, 2013 2 komentara

U medijima neprestano čitamo i slušamo jedne te iste preporuke i analize o ekonomiji i ekonomskim problemima, te savjete kako izaći iz krize. Neki od njih toliko su u suprotnosti s činjenicama, da ja jednostavno ne shvaćam zašto je toliki problem pogledati činjenice i malo razmisliti prije izlaska u medije.

Evo nekih:

Mjere štednje odgovorne su za trenutnu krizu

Sada ulazimo u recesiju s dvostrukim dnom koja je stvorila samu sebe. To je rezultat pretjerane štednje u južnim zemljama i nespremnosti sjevera da učini nešto više.

Državne mjere štednje ne postoje osim na papiru. Smanjenje brzine rasta proračuna nije štednja. Navedene države ne štede, sve do jedne neprestano povećavaju proračun. Španjolska je u posljednji 10 godina udvostručila državnu potrošnju. Oni koji štede su građani, kojima zbog sve većih poreza radi punjenja sve raskošnijeg proračuna, ostaje sve manje novca za život.

Kako izgledaju “mjere štednje” u EU možete vidjeti ovdje, a kako to izgleda u Hrvatskoj možete vidjeti ovdje.

Država mora povećati potrošnju kako bismo izašli iz krize

Ako vi sada smanjite proračun, netko će izgubiti svoj dohodak, neće biti potražnje i domaća će proizvodnja još više opasti. To će potaknuti novi pad gospodarstva.

Ukoliko želimo povećati državnu potrošnju, potrebno je povećati i državne prihode. Što to točno znači za građane? Veći porezi zbog većeg zaduživanja države, plaćanje kamata u budućnosti, niže plaće privatnog sektora, manja potrošnja građana, manja radnička prava. Drugim riječima, veći radni napori, ali manje novca koji ostaje građanima da ga troše onako kako sami žele. Rastom državne potrošnje država može umjetno stvoriti radno mjesto, no to istovremeno dovodi do pada potrošnje građana i istiskivanja njihovih investicija. Neoptimalno raspolaganje resursima privremeno će povećati zaposlenost i BDP, no smanjuje privatne investicije, te samim time i rast gospodarstva u budućnosti. Sve što rast državne potrošnje donosi jest gašenje produktivnih radnih mjesta kako bi se kreirala nepotrebna birokratska, transferiranje bogatstva iz džepova ljudi u državnu blagajnu, te rast siromaštva.

U konačnici, neprekidno novo zaduživanje kako bi se rastom državne potrošnje zadržao privid rasta standarda, zatvaranje dospjelog duga novim zaduživanjem, te rast kamata koje je potrebno otplatiti unosi nesigurnost u ekonomiju, jer ljudi nikad nisu sigurni hoće li se dug plaćati kroz nove poreze, inflaciju ili slijedi bankrot. Našim ekonomistima koji savjetuju rast državne potrošnje bitna je jedino pozitivna brojka BDP-a, kako bi se ta iluzija napretka dalje održala. Ne ramišljaju pri tome kako je BDP sastavljen od mnoštva čimbenika i daje samo djelomičnu sliku, koja vrlo lako može zavarati.

Ideja kako povećana državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja nije točna, ona šalje pogrešne signale i ubija gospodarstvo. Povećana potrošnja kralja neće donijeti veće blagostanje kraljevstvu kada ta potrošnja dolazi od novca prethodno uzetog stanovništvu kroz poreze. U tom slučaju bolje će proći samo oni bliski kralju. Stvarni rast proizlazi iz privatnog sektora, kojeg veći porezi i bujanje birokracije guše.

Subvencije su dobra ideja

Pogrešno vjerovanje kako država najbolje zna što treba proizvoditi jako dobro se ocrtava na politikama subvencija i poticaja izvoza. Hrvatska tako traži razne načine kako subvencionirati domaću proizvodnju i poticati izvoz. Pogledajmo proračun Ministarstva poljoprivrede u razdoblju 1998. – 2007:

Subvencije navodno služe poticanju proizvodnje, modernizaciji proizvodnih procesa i mehanizacije, kako bi proizvođači mogli proizvesti što veću količinu proizvoda. Pogledajmo sada poljoprivrednu proizvodnju:

Iako su u periodu od 2000. do 2004. porasli, kako proračun Ministarstva (za 570 milijuna kuna kn), tako i subvencije, te razne potpore, proizvodnja po hektaru porasla je samo kukuruzu i neznatno zobi. Svi ostali prinosi po hektaru su pali. U tih 4 godine građani Hrvatske poklonili su oko 8 milijardi kuna, što je godišnje otprilike 1.500 kuna po zaposlenoj osobi – bez da su kupili jedno pecivo, ribu, jabuku ili litru mlijeka. Zauzvrat su dobili propalu, nekonkurentnu poljoprivredu koja se potpuno oslanja na pomoć države umjesto na vlastiti trud.

Brojke za cjelokupne potpore gospodarstvu u Hrvatskoj još su katastrofalnije, a izdvajati sve više kako bi se dobilo sve manje je siguran put u propast. Većina ljudi mjesečno ne zaradi neto iznos koji daju kao godišnje sponzoriranje nekonkurentnosti. Umjesto da se svake godine zadužuje ili dodatno oporezuje svoje državljane, Hrvatska bi se trebala okrenuti primjeru Novog Zelanda.

Velike korporacije su neoliberali koji podržavaju slobodno tržište

Occupy prosvjednici poznati su po ideji kako su neoliberalne banke i korporacije i kapitalisti općenito uzrok problema, te kao rješenje istoga predlažu nametanje većeg utjecaja države. Istina je kako većina gospodarstvenika zapravo favorizira zaštitničke, a ne tržišne mjere, no nedvosmislena je činjenica kako privilegije poput financijskih potpora ili zaštite od konkurencije mogu ostvariti samo i isključivo uz pomoć države. Korporacijama odgovara jači utjecaj države, jer na taj način vrlo lako mogu ostvariti vlastitu korist potkupljujući političare. Glasanjem za jači utjecaj države glasamo za manju mogućnost raspolaganja vlastitom zaradom i imovinom. Sustav kojem trebamo težiti jest samostalan odabir gdje želimo trošiti svoj novac. Sustav u kojem naše odluke kupovine ili suzdržavanja od kupovine odlučuju tko opstaje, a tko propada, nikako sustav u kojem drugi lobiranjem odlučuju koliko će naše imovite prisvojiti sebi suprotno našim željama.

Korporacije bez privilegija države nisu niti približno opasne kako to tvrde prosvjednici. Postavite si pitanje, koji poziv bi vas više uznemirio: “Dobar dan, ovdje istraživanje tržišta vozila, zovemo u vezi automobila kojeg ste nedavno kupili” ili “Dobar dan, ovdje Porezna uprava, zovemo u vezi vaše porezne prijave”?

Minimalna plaća štiti siromašne

Minimalna plaća štiti maleni postotak siromašnih, međutim uvelike pogoršava situaciju slične populacije. Ljudi koji danas skupljaju boce ne smiju raditi za iznos ispod minimalne plaće, te se snalaze prosjačenjem, skupljanjem ambalaže ili radom na crno. Ukidanjem minimalca, tim ljudima dali biste pravo na izbor žele li raditi za taj iznos, ili žele sreću potražiti uz neku drugu opciju.

Ukoliko želimo pomoći siromašnima, nemojmo gledati listu opcija koje imaju i zabraniti im upravo onu koju bi sami odabrali kao najbolju u postojećem vremenu.

Kapitalizam je surov sustav u kojem opstaju samo najjači

Istina, opstaju samo najjači, no najjači u čemu? Najjači u svim drugim sustavima su oni koji opstaju zahvaljujući goloj sili i političkim vezama. Najjači na slobodnom tržištu su oni koji se najbolje prilagođavaju služenju društvu, tj. oni čije robe i usluge ljudi dobrovoljno konzumiraju. Dok u ostalim sustavima opstaju oni najbliži vlasti, tj. najuspješniji lobisti i rentijeri koji svojim političkim vezama prisilno prisvajaju vašu imovinu, sudionici slobodnog tržišta jedinu mogućnost bogaćenja imaju u uspješnom služenju svima nama, tj. pružanju usluga koje mi želimo i tražimo. Bogaćenje u drugim sustavima moguće je gotovo isključivo na teret drugih, za razliku od slobodnog tržišta gdje dobrovoljnom razmjenom svi završavaju bolje nego da te razmjene nema. Zapitajte se samo biste li radije veće poreze kako bi davali novac državi na raspolaganje, da bi ga ona slala na recimo subvencioniranje HRT-a, kupovine blindiranih automobila političarima, plaćanje lažnih mirovina i slično? Ili vam bolju opciju predstavlja trošenje vlastitog novca prema vlastitim prioritetima?

U sustavu slobodnog tržišta kupci su ti koji donose odluke tko opstaje, a ne privilegirani pojedinci na vlasti i njihovi suradnici. Nitko vas ne prisiljava da kupite Coca Colu ili mobitel, no vlast vas itekako prisiljava da plaćate njihove greške, krađe, manipulacije, kampanje, ratove, lobiste i spašavanja propalih kompanija sa političkim vezama.

Kako povećati nezaposlenost

Travanj 16, 2012 13 komentara

Vrlo jednostavno, dajte državi da se zaigra. Već sam pisao o minimalnoj plaći, a sada se raspravlja o porastu zakonom propisanog minimalca: “Veću plaću bi trebalo dobiti više od 200 tisuća radnika”. Hoće li? Nekima će plaća nedvojbeno porasti za tih 157 kuna, a nekima pasti za 2.243 kune. Drugim riječima, nekima će plaća sigurno porasti, dok ostale čeka otkaz.

Uzmimo jedan primjer:

Dolazimo u trgovinu i na polici vidimo čokolade istog proizvođača od 200 (10kn), 250 (14kn) i 300 (17kn) grama. Uzet ćete količinu po svom vlastitom izboru. No idemo malo promijeniti pravila. Trgovina na ulaz stavlja obavijest: “Blagajna je pokvarena i ne prepoznaje iznos manji od 15 kn. Svaki proizvod biti će zaračunat sa minimalno 15 kn, čak iako mu je cijena manja.”

Hoćete li ikad uzeti čokoladu manju od 300 grama po tim uvjetima? Realno vam je isplativije uzeti dvije čokolade po 200 grama za 20 kuna, ali sa novim pravilom, to će vas koštati 30 kuna, pa ćete radije uzeti jednu od 300 grama. Kao svi mi, tako i poslodavci žele dobiti najviše za svoj novac. Jasno je da poslodavci radije zapošljavaju radnike s iskustvom, pogotovo u situaciji kada su zakonom ograničeni.

No to nije sve.

Kako bi privremeno maskirali katastrofalne brojke na tržištu rada, Vlada priprema zakonski prijedlog o poticanju zapošljavanja mladih:

Mladi bi dobili mogućnost zaposliti se kod poslodavca na godinu dana, stručno se usavršavati i steći potrebno iskustvo. Godina bi im se upisivala u radnu knjižicu, poslodavac bi im bio dužan plaćati prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja (i na kraju godine od države za to tražiti povrat), a za rad bi država svakom takvom radniku osigurala 1600 kuna mjesečne naknade. Zaposlenike će moći primati samo poslodavci koji nisu otkazivali suradnju u zadnjih šest mjeseci i koji su uredni platiše svih obveza.

Ove dvije mjere potpuno su kontradiktorne. Prvo mladim i neiskusnim radnicima država otpili najniže prečke na ljestvama tržišta rada, a zatim od ostalih radnika (koji su međusobno i konkurencija) traži da ih nose na svojim ramenima kako bi mogli doseći prvu čitavu prečku na ljestvama. Da ne spominjemo brojne mogućnosti izigravanja ovog prijedloga. Velika nezaposlenost posljedica je, a ne uzrok gospodarske situacije, a bolest se ne liječi skrivanjem simptoma.

Za neto plaću od 2.243 kn, bruto 2 plaća iznosi 3.298 kn. Ako već žele povećati minimalnu plaću, jedna od mogućnosti bilo bi smanjenje poreznog opterećenja. Ali to traži smanjenje državne potrošnje. A to očito nije opcija.

Rat protiv opijanja

Ožujak 28, 2012 1 komentar

Prije par dana britanski premijer Cameron najavio je povećanje minimalne cijene alkohola po jedinici proizvoda i reguliranje minimalnih cijena u prodaji, sve u svrhu smanjenja potrošnje alkoholnih pića (na engleskom ovdje).

Jedan od razloga je porast opijanja Britanaca. S druge strane, Dnevnik.hr danas prenosi istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije o ispijanju alkohola u kojem Britanija nije u europskom vrhu, niti postoji neki dramatični porast konzumacije.

No, htio bih ovdje dotaknuti jednu drugu stvar.  Isti ljudi, provodeći iste metode rješavanja problema zagovaraju i očekuju u potpunosti suprotne rezultate. Uzmimo za primjer minimalnu plaću i usporedimo je sa ovim zakonom o minimalnoj cijeni alkohola. Željeni rezultat uvođenja minimalne cijene alkohola je smanjenje konzumacije, ali istovremeno obrazloženje uvođenja minimalne plaće sugerira kako se ne smanjuje zaposlenost, nego povećava status radnika. Ove dvije izjave potpuno su nekonzistentne, ali većina ih istovremeno koristi kao ispravne.

Drugačiji pristup nezaposlenosti

Veljača 26, 2012 2 komentara

Posljednji podaci Državnog zavoda za statistiku ponovno pokazuju porast nezaposlenosti. Krajem siječnja 2012. u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje registrirana je 334.351 nezaposlena osoba. U odnosu na mjesec prije broj nezaposlenih povećao se za 18.913 osoba. Broj nezaposlenih otprilike je jednak siječnju 2011, ali tako je samo zato jer je država dodatno zapošljavala (uspoređivao sam podatke Statistička izvješća Prosinac 2010 i Prosinac 2011.) u Javnoj upravi i socijalnom osiguranju (1560), obrazovanju (1574), administrativnim i pomoćnim djelatnostima (1396), zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi (1826), opskrbi vodom i upravljanjem okolišem (1312).

Nezaposlenost je očito  rastući problem, no odgovor Vlade i dalje su razni poticaji gubitašima, kreiranje neproduktivnih administrativnih poslova, stimulusi, socijalne pomoći i investicije u državne tvrtke. Već imamo vrlo visoko subvencioniranje, pumpanje novca u kompanije i razne poticaje za zapošljavanje, no to su sve odreda propali projekti, a to jako dobro možemo vidjeti kada pogledamo kretanje (ne)zaposlenosti i državnu potrošnju.

Ono što u velikoj mjeri pridonosi ovim brojkama je visok nivo strukturne nezaposlenosti. Čak i prije krize, recimo početak 2008, broj nezaposlenih bio je 261.129 (15,1%). Zašto se tada, uz jasno priznavanje kako nemamo radnu snagu za naše potrebe i  utrošene milijune za prekvalifikacije radnika, tržište nije očistilo? Očito je kako nije toliko problem u ponudi poslova, koliko u ponudi pogrešne radne snage koja konstantno dolazi na tržište, a vlast uporno troši ogroman proračunski novac u reforme koje bi trebale riješiti ponudu poslova, a ne radne snage. Ovo je tipično za državni intervencionizam: jedna ruka kreira problem, zatim druga pokušava (i ne uspijeva) riješiti problem korištenjem dodatnih resursa. Mjesto gdje se reforme moraju provesti je ponuda kvalificirane radne snage, tj. školstvo. Državni obrazovni sustav u potpunosti je zakazao u zadaći osposobljavanja novih zaposlenika u onim granama koje poslodavci traže, a to u konačnici rezultira ili ponovnim plaćanjem obrazovanja, tj. prekvalifikacijom, ili odljevom kadrova koji su ovdje nepotrebni i teško pronalaze posao. Također je potrebno ukinuti minimalnu plaću, deregulirati zapošljavanje i otpuštanje, te smanjiti i izravnati porezne stope.

Jasno, mnoge od ovih reformi su dugotrajne i od vlasti zahtjevaju mnogo truda i živaca prilikom suočavanja sa raznim opozicijskim interesnim skupinama. Nažalost, trenutna vlada, poput prethodne, nastavit će baviti se problemima kratkoročnog kreiranja poslova zaduživanjem, te i dalje kreirati probleme na strani ponude radne snage. Ovo je prilično razočaravajuće, s obzirom da ovakva nezaposlenost u Hrvatskoj nije toliko problem svjetske krize, koliko strukturne prirode.

Minimalna plaća

Listopad 25, 2011 12 komentara

Bliže se izbori, a s njima se povećava i količina populizma i demagogije. Redoviti gost predizbornih programa je i rast minimalne plaće:

Primarni zahtjev SSSH je povećanje minimalne plaće na 50 posto prosječne. Istaknuli su i kako će na ovim zahtjevima inzistirati bez obzira koja Vlada nakon parlamentarnih izbora bude na čelu države, jer će jedni ili drugi, kako ističu, morati više voditi računa o radnicima, njihovim pravima i egzistenciji.

Prije mjesec dana i čelnik HSLS-a izjavio je kako treba povećati minimalnu plaću.

Svaki zagovaratelj ima svoju viziju koliki bi taj iznos trebao biti, ali poanta je jasna: svima će od toga porasti standard. Zašto onda ne povećamo minimalnu plaću još više, pa će nam standard biti još bolji?

No, postoji jedan problem u ovoj ideji. Poslodavac neće isplatiti plaću koja je veća od proizvodne vrijednosti radnika, jer bi u suprotnom bankrotirao. Ne kreira plaću u potpunosti kako hoće, nego kako može. Što nas dovodi do zaključka kako će u slučaju prisilnog rasta plaće poslodavac morati otpuštati manje produktivne radnike, te će ih takav potez gurnuti u siromaštvo, a ne blagostanje kako se često propagira u predizbornim kampanjama. Takvi ljudi ujedno imaju i najmanje šanse pronaći drugi posao, a to također znači da ti ljudi više neće doprinositi blagostanju, niti svom niti društvenom, nego će dodatno crpiti proračun primajući neki oblik socijalne pomoći.

Često se spominju ideje kako bi porast minimalne plaće učinio radnika zadovoljnijim, te samim time i produktivnijim. Da je ova tvrdnja istinita, tj. da poslodavci na taj način mogu podići produktivnost slabije educiranih i neiskusnijih radnika, rasprava o minimalnoj plaći uopće ne bi bila potrebna, pošto bi svi poslodavci dragovoljno isplaćivali veće plaće radnicima.

Ovo ne znači da će porast nezaposlenosti biti drastičan, ali će gotovo sigurno najveći teret snositi mlađa populacija koja tek kreće stjecati poslovno iskustvo, te je samim time znatno neproduktivnija od svojih iskusnijih kolega. Ovakav potez eliminira pripravnike iz utrke za posao, jer će tvrtke početi tražiti iskusnije zaposlenike, koji su u startu produktivniji od nekoga bez radnog iskustva.

Idemo to grafički skicirati:

Plava linija predstavlja ponudu radne snage, crvena linija je potražnja za radnom snagom. Ravnotežna točka (E) je plaća p* i zaposlenih radnika q*.  Ukoliko uvedemo minimalnu plaću (crna crta), pomičemo minimalnu plaću na p1. Prilikom povećanja plaće, više radnika želi posao (q2), ali poslodavci mogu zaposliti manji broj radnika (q1) jer im rastu troškovi. Ono što će se dogoditi je otpuštanje radnika u broju q*-q1, i to radnika s najmanjim iskustvom ili produktivnošću. Samim time dodatno rastu tenzije između radnika i poslodavaca.

Porast minimalne plaće učinio bi samo veće štete onima za koje se tvrdi kako će im takav potez pomoći, a ironija je da upravo oni najčvršće stoje uz sindikate koji zagovaraju takve ideje.

Postoji još mnogo razloga nezaposlenosti, iako sam se ovdje zadržao samo na plaći (blog Usporedbe napisao je jedan poprilično neuobičajen članak za današnje okvire razmišljanja, definitivno za pročitati). Još neki od razloga nezaposlenosti su definitivno nevoljkost osnivanja i širenja kompanija zbog političke i ekonomske neizvjesnosti, jako oporezivanje, prezaduživanje države, subvencije, tarife i zabrane ulaska na tržište, kreiranje preplaćenih (često i izmišljenih) državnih poslova, socijalne pomoći, naknade za nezaposlene i slično.

%d bloggers like this: