Bogatstvo naroda

Na današnji dan, prije 236 godina, Adam Smith objavio je knjigu Bogatstvo naroda. U njoj napušta staru ideju kako se bogatstvo naroda mjeri količinom zlata i srebra u riznicama, a umjesto toga za mjeru uzima količinu proizvodnje nacije. Samim time, izmislio je pojmove poput BDP-a. U Europi se u dotadašnjem periodu postizao vrlo slab napredak zbog sustava vrijednosti poznatog kao merkantilizam. Državnici su vjerovali kako se bogatstvo može ostvariti isključivo na teret drugih država, te su favorizirali domaće monopole, visoke carine i kolonizaciju slabijih država.

Još jedna revolucionarna ideja tog doba (ili točnije ponovno osvjetljavanje) bila je misao kako nije potrebno isključivo proizvoditi stvari kako bismo povećali bogatstvo. Druga mogućnost za povećanje bogatstva je trgovina. Smith je smatrao kako visoke carine i ostale zapreke štete ekonomiji i društvu, te kako je isplativije kupiti robu od druge države ukoliko je ona može proizvesti jeftinije nego domaća proizvodnja. Zalagao se za širenje trgovine među državama, koja bi donijela dobit objema stranama. Tu je nastao začetak moderne trgovinske razmjene i specijalizacije proizvodnje. Nevidljiva ruka predstavljala je Smithov model ekonomske slobode, prema kojem pojedinci koji slijede vlastite interese stvaraju samoregulirajuće društvo koje napreduje.

Nažalost, njegovi nasljednici poput Ricarda, iako skloni ideji slobodnog tržišta, imali su teorije prepune mana, koje su pružale slabu argumentaciju i osnažile kritičare kapitalizma poput Marxa. Mill i Ricardo zagovarali su “željezni zakon nadnica”, po kojem plaće dugoročno teže prema minimumu za preživljavanje.

Ipak, treba biti svjestan kako ta knjiga, koliko god napredna tada bila, u današnje vrijeme može poslužiti više kao dobar pregled začetka i razvoja jedne ekonomske misli, nego zaista pravi ekonomski udžbenik.

Karl Marx na Wall Streetu

Na tportalu objavljen je članak, čiji naslov sam preuzeo jer mi djeluje kao “pogodak u sridu”, samo mi se čini da s autorom članka ne dijelim mišljenje oko uzroka problema:

Danas se čak i neki kritičari Karla Marxa slažu da je suvremeni kapitalizam, a ne socijalizam, već dobrim dijelom uništio srednju klasu u nekim od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.

U onim osnovnim raščlambama, ova se ocjena svodi na Marxovu teoriju samouništavajućeg zatvorenog kruga: kapitalizam želi proizvesti i prodati što više u što kraćem vremenu sa što manje radnika, pa tako na tržištu rada stvara ‘odbačenu armiju radnika’ koja više nema novca da kupuje i troši onoliko koliko bi trebalo trošiti i ulagati da se održi sve vrtoglavija stopa porasta profita u sve većim razlikama između bogatih i siromašnih. Novi se profiti ne ulažu u nova radna mjesta i nove proizvode, budući da općenito pada društvena kupovna moć, već se rastaču u beskonačnim financijskim spekulacijama koje pune balon svakovrsnih dužničkih kriza. Otuda i rasap i pomor srednje klase, koja čini kičmu svakog potrošačkog društva, otuda i priče o bezbrojnim privatnim bankrotima, izgubljenim mladim generacijama i općoj krizi socijalnih, zdravstvenih, kulturnih i obrazovnih povlastica.

Slabija potrošnja ne ovisi isključivo o plaći radnika, nego ovisi prvenstveno o mogućnosti masovnije i jeftinije proizvodnje. Samim time, cijena proizvoda postaje niža. Također potražnja i želja ljudi za proizvodom nije fiksna, nego raste sa opadanjem cijene. Malo je apsurdna izjava da si nitko ne može priuštiti proizvod X, jer je previše proizvedenih proizvoda X na tržištu. Nije točno ni da se profit ne ulaže u nove proizvode: nove generacije telefona, kompjuterskih programa, automobila, ostale potrošačke elektronike, proizvoda koji nisu ni postojali do nedavno, dokaz su kako je u svim granama prisutan konstantan razvoj. Tko god ne ulaže u modernizaciju ne može opstati (osim uz subvencije) uz konkurenciju koja unaprijeđuje svoje proizvode. Što se tiče pada kupovne moći i porasta nezaposlenosti, uzroke možemo pronaći u pojačanom oporezivanju, kako bi se financirala sve rastrošnija država, razni socijalni programi i spašavanje posrnulih kompanija. Drugim riječima, država prikuplja sve veće poreze od uspješnih i preraspodjeljuje ih neuspješnima. Ukoliko pretjera u poreznom opterećenju, država vrlo lako može profitabilnu tvrtku učiniti neuspješnom (što znači više radnika bez posla), a neuspješnoj tvrtki će samo kratkoročno produžiti život.  Kritika kapitalizma u tom vidu je pogrešna, pošto je trenutno stanje (čak i u SAD-u) bliže socijalizmu nego liberalnom kapitalizmu.

Čak i u Wall Streetu, središtu globalnog kapitala, okupljaju se tisuće prosvjednika u neočekivanom ‘antikapitalističkom pokretu’. U posljednjih desetak godina Karl Marx je ponovno došao u modu, a kapitalizam se ponovno našao na optuženičkoj klupi i u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima.

Na web stranici OccupyWallStreet može se pronaći lista zahtjeva prosvjednika. Sve u svemu, ta lista predstavlja ogromno bacanje novca i još intenzivnije okretanje socijalnoj politici, a neke ideje poput zabrane fosilnih goriva, garantirane plaće svim stanovnicima neovisno rade li ili ne, opraštanje duga svim dužnicima na cijelom planetu, graniče sa utopijom. Prosvjednici ne shvaćaju da zagovaraju povećanje mjera koje su ih i dovele do trenutne situacije, umjesto da zahtjevaju prestanak spašavanja dužnika novcem poreznih obveznika.

Čini se da se država nema zašto bojati ovih prosvjeda, pošto prosvjednici traže dodatno povećanje kontrole i državnog uplitanja u sustav.