Fiat novac ipak ima svrhu

Evo još jednog vida državne pomoći.

Mađarska centralna banka odlučila je paliti stare i bezvrijedne novčanice, te ih mijenjati novima (vjerojatno nove vrijednosti), kako bi pomogla grijati ljude u raznim organizacijama. Jedini uvjet za pomoć je da organizacija nema javni dug:

Hungary’s central bank is burning old monetary notes to help the needy in Europe’s deadly cold snap. The bank is pulping wads of old notes into briquettes to help heat humanitarian organisations. It helped the centre, which also provides aid to autistic adults, save between 50,000 and 60,000 forints (£200) a month, which is a “considerable sum in this time of crisis,” she told AFP. Since the briquettes have a high calorific value, “one only needs to add a few bits of wood and the rooms are really warm,” said Haraszti.

Izgleda da ove novčanice već imaju manju vrijednost od samog ogrijeva. Možda su karbon krediti idući na redu.

Rezultat državne brige o narodu

 Kao što se dalo pretpostaviti, rezultati državne intervencije u Mađarskoj ponovno daju neželjene posljedice:

U Mađarskoj su krenuli masovni otkazi iz tvornica slatkiša, nakon što je izglasan zakon kojim je povećan porez na nezdravu hranu, popularno nazvan porezom na čips. Država je na ovaj način, pravdajući to brigom za narodno zdravlje, dodatno htjela napuniti praznu blagajnu, no mjera je doživjela pravi fijasko. Iz kompanije Chio objavili su da će sve svoje planirane investicije u Mađarskoj preseliti u Francusku i Češku.

Ova intervencija je problem na više razina. Država je pojačanim oporezivanjem željela prikupiti više sredstava za još veću kontrolu i birokraciju u budućnosti, a to je rezultiralo povećnjem nezaposlenosti, smanjenjem investicija, seljenjem domaće proizvodnje u porezno slabije opterećene sredine, te u konačnici i manje prihode, kako od kompanija, tako i od radnika koji su ostali bez posla.

Nadalje, država je ovim potezom odlučila koja metoda mršavljenja je ispravna za sve, iako znamo da različite osobe različito toleriraju pojedinu hranu (upravo takav primjer koristio sam i ovdje). Postavlja se pitanje kako država može za sve svoje stanovnike pravilno ustanoviti koja dijeta iz ove gomile najbolje odgovara baš svima, kad niti među stručnjacima uopće ne postoji sporazum oko “pravoj” dijeti i ishrani.

Birokrati su izgleda odlučili voditi se prema najrazvikanijoj, tj. o unosu manje količine mesa, maslaca i masnoće. Djeluje razumno, no je li ispravno za cijelu populaciju? Ako je vjerovati Gary Taubesu, takva prehrana je u potpunosti pogrešna (cijeli tekst ovdje):

Postoji mnoštvo razloga koji pokazuju kako je prehrana bazirana na niskom unosu masti i mesa pogrešna. Trenutno smo usred epidemije pretilosti koja je počela ranih ’80-ih, a poklapa se sa usponom teorije o nemasnoj prehrani. U istom periodu također je značajno porastao broj oboljelih od dijabetesa tip 2.

Djelatnici javnog zdravsta savjetovali su nam kako trebamo jesti što manje masne hrane, a to nas je učinilo sve gladnijima i težima. U praksi je to vjerojatno dovelo do pretilosti, a možda i srčanih problema.

Je li Taubes u pravu? Vjerojatno je barem za dio populacije. Sigurno je jedino to kako vlast nema pravo svima nametati svoju viziju prehrane. Ukoliko je Taubes u pravu, onda je ta vizija upravo ono što nas čini sve debljima. No, mnogim birokratima odgovara odsustvo izbora jer je na taj način jednostavnije provoditi standardizaciju.

Evo zašto vas neću zaposliti

Ovo je prijevod teksta mađarskog blogera Jakab Andora, koji bi se mogao gledati kao još jedna perspektiva posta koji sam pisao o tome koliko radimo za državu. Pisan je iz stajališta potencijalnog mađarskog poduzetnika dok je PDV u Mađarskoj iznosio 25%. Vjerujem kako niti situacija u Hrvatskoj ne bi bila bitno drugačija kad bi se naši podatci stavili na papir:

Mogao bih zaposliti 12 ljudi sa neto plaćom od €760, ali neću. Mogli biste raditi za mene u lijepom uredu. Nije telemarketing, niti prijevara. Radili biste ozbiljan posao koji zahtjeva dosta vještina, 8 sati dnevno, slobodni vikendi. Bili biste zaposleni legalno, platio bih sva davanja koja moram. Evo zašto neću:

Ne bih zaposlio žene.

Razlog je jednostavan. Žene rađaju. Ja ne smijem pitati želi li žena djecu. Kad bih imao pravo pitati, žena bi me mogla namjerno zavarati, ili naknadno promijeniti mišljenje. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv žena koje rađaju. Tako sam i ja rođen, tako su i moja djeca rođena. Ne bih zaposlio ženu, jer ukoliko zatrudni, otići će na 3 godine porodiljnog, tijekom kojih ju ne mogu otpustiti. Ukoliko želi dvoje djece, nema je 6 godina. Naravno, posao se treba obaviti, pa ću morati zaposliti nekog drugog da nauči njen posao. Ali ne samo da ju ne mogu otpustiti tada, nego ju ne mogu otpustiti ni kada se vrati, tako da ću morati otpustiti onoga koga sam zaposlio umjesto nje. Kada se žena vrati s porodiljnog, zakonom sam obvezan povećati joj plaću jer joj je porastao staž, te joj dati slobodne dane koje je skupila dok je bila na porodiljnom. Kada se vrati na posao, otići će na 2-4 mjeseca plaćenog godišnjeg.

Ne bih zaposlio ljude starije od 50 godina.

Nemam ja ništa protiv starijih radnika. Ali ih ne bi zaposlio jer uskoro ulaze u zaštićeno doba. A tada ću zaglaviti s njima, jer ne smijem otpustiti ljude koji su u zaštićenom dobu, te ću im morati isplaćivati plaću i ostale troškove čak i ukoliko uopće ne rade ili ne zadovoljavaju nekakve prihvatljive standarde. Posao mora biti obavljen, pa moram zaposliti još nekoga. Što se mene tiče, neka budu zaštićeni, ali ih zato neću zaposliti.

Zaposlio bih samo muškarce 25-50 godina starosti.

Oni su također riskantni, jer ih ne mogu otpustiti ukoliko tako odlučim (tvrtka ne zarađuje dovoljno ili mi se ne sviđa kako rade). Velik je rizik da ću zbog toga završiti na sudu, i velika je vjerojatnost kako će oni dobiti parnicu, ali taj rizik prihvaćam.

Koštat ćete me €1572:

Ovo su stvarni podatci sa stranice www.nettober.com (mađarski kalkulator plaća). Kao što vidite, vaša plaća od €760, mene košta €1572. Ova razlika od 2 puta može biti manja samo ukoliko vam isplaćujem manju plaću. Ali ako to napravim, nećete imati dovoljno novca i postat ćete depresivni, uništit ćete sebe, moju kompaniju i mene.

Usporedba Mađarske i Europe:

Ovaj grafikon je iz Deloittovog istraživanja. Kao što možete vidjeti, država vam uzme više od 50% onoga što zaradite. Idiotizam je da vam plaćam više od €1500, a vi dobijete manje od pola tog iznosa. Posebno zato jer nećete imati ništa bolje zdravstveno osiguranje od nekoga sa minimalnom plaćom.

Također bih napomenuo kako osoba od 35 godina starosti ima pravo na 25 dana godišnjeg odomora. To znači jedan mjesec radnih dana. Ukoliko trebam 12 zaposlenika, morat ću zaposliti 13 ljudi zbog toga. Ali ipak bih vas zaposlio.

Ja sam hrabri poduzetnik. Prodao bih svoj stan i preselio se u manji kao podstanar. Nadao bih se kako je €90000 koje bih na taj način stekao dovoljno. Hrabro bih krenuo u taj podhvat, ali ako ne uspije, ne bih cmizdrio.

Moja tvrtka pružala bi odličnu uslugu, ali to je nemoguće bez odličnih radnih uvjeta. Zaposlio bih 13 ljudi, plus sebe. To je 14 ljudi u 158 kvadrata lijepih, udobnih ureda. To bi koštalo €10/m2 mjesečnog najma i €3,5/m2 režija, što je €2133 mjesečno.

Ovo bi bili troškovi:

• Ured: €2133
• Plaće: 13 x €1572 = €20436
• Ostali troškovi (marketing, računovodstvo..): €3058

Ukupno mjesečno: €25627

Zastrašujuć mjesečni račun, zar ne? To bih plaćao svaki mjesec, neovisno o zaradi, bila ona dobra ili loša. U slabijoj ljetnoj sezoni, ili pred Božić kad svi manje rade.

Tvrtka nema šanse da proda više usluga od 1000 sati mjesečno. Ovo znači kako bih, da pokrijem troškove, morao odrediti cijenu od €25627/1000 = €25/sat. Ali trebam i nešto zaraditi. Nećemo biti pohlepni, pa ću staviti 20% profita, što znači kako ću sat rada naplaćivati €30 + PDV, što je otprilike €37.

Ja sam optimističan, pa ću pretpostaviti kako će marketing rasturiti, planovi će biti savršeni, posao će cvjetati i sve će ići kao po špagi.  To će generirati €30 x 1000 sati = €30000 prihoda. €4373 je profit. Recimo da si odredim plaću €1521, to bi koštalo moju tvrtku €3144, što ostavlja €1229 profita prije oporezivanja. Nakon toga, još ću platiti porez na dobit, korporativni porez i lokalni porez na tvrtke i ostaje mi €507, tj. toliko bi svaki mjesec rastao kapital moje tvrtke.

I tako, zarađivao bih €1521 mjesečno, ali ne zaboravite, morao sam prodati stan kako bih pokrenuo posao. Živio bih umjeren podstanarski život, ne bih puno trošio, ali ne bih niti stigao, jer bih za razliku od mojih zaposlenika radio 12 sati dnevno, pa i vikendom. Recimo da bih tako uštedio €900 mjesečno, a moja početna investicija od €90000 isplatila bi se za 100 mjeseci, tj. 9 godina.

Nadam se kako je razumljivo da pod ovim okolnostima ne osjećam potrebu da pokrenem tvrtku. Ali zbog ova 4 razloga defititivno ne bih pokrenuo posao:

1. Konkurencija prodaje sličnu uslugu, ali u mnogo gorim uvjetima, za €9 po satu. Sve spremaju u džep, nema računa, nema plaćanja PDV-a. Ne preuzimaju nikakvu odgovornost, nema garancije, ukratko – ne postoje. Ne trebaju ured, niti računovodstvo. Radeći tako 5 sati dnevno, mogu doći do iznosa od €1000 i pokazati srednji prst na moju ponudu od €760, gdje ne bi smjeli fušati, nego održavati nekakve standarde ili varati klijente.
2. Konkurencija bi vrijeđala moju kompaniju, suočio bih se sa anti-kapitalističkom kampanjom, gdje bih bio prozvan pohlepnim šupkom koji naplaćuje €37 za nešto što oni naplaćuju €9, postao bih neprijatelj dragog mađarskog naroda, dok ostali pošteno rade za djelić moje plaće.
3. Mnogi od mojih zaposlenika dolazili bi na posao samo kako bi naučili raditi, a pomalo bi krali klijente govoreći im kako im mogu pružiti istu uslugu znatno jeftinije. Zatim bi namjerno prouzročili štetu kako bi dobili otkaz, nakon čega bi me tužili jer su dobili otkaz. Tada bi proširili po svim mogućim forumuma kako su radili u lošim uvjetima, a tvrtka previše naplaćuje za svoje usluge.
4. Da se požalim na sve ovo, nikoga ne bi bilo briga.

Eto zašto ne zapošljavam. Zaposlit ću jedino ako:

• Mogu otpustiti radnika kad smatram da ne zadovoljava
• PDV padne na 20%, ili još bolje na 15%
• Veći prihod nije eksponencijalno više kažnjavan
• Ako država kažnjava korupciju, a ne poštene tvrtke.

Dok se te stvari ne promijene, ne zapošljavam.

Ovdje, ovdje i ovdje možete pročitati još par primjera kako pretjerano oporezivanje i razne državne intervencije uništavaju radna mjesta.

Mađarska povećala PDV i uvela nove poreze

Mađarska je povisila stopu PDV-a sa 25 na 27 posto, prenose Bloomberg i Večernji.

To je najviša stopa PDV-a u Europskoj uniji. Osim povećanja PDV-a Mađari su povećali i poreze za obrtnike i male tvrtke i to sa 30 na 37 posto neto prihoda, a uveli su i dodatni porez od 30 posto na osiguranje vozača. Uvedenim mjerama mađarska vlada nastoji pokrpati proračunske rupe te se očekuju novi porezi na telekomunikacijske usluge, energetski i bankarski sektor.

Dosadašnja povijest povećanja poreznog opterećenja pokazala je kako to nikad ne znači manji deficit, nego rast birokracije i državne potrošnje. Točka u kojoj nema povratka je veći broj onih koji se drže za skute države, od onih koji proizvode, a Mađarska je već priznala kako ju je prošla, traživši pomoć MMF-a. Ukoliko nacija želi vratiti fiskalnu stabilnost, privatni sektor mora rasti brže od državnog, a konstantnim povećanjem poreznog opterećenja to nikako nije moguće.

Socijalna država počela je kao ciljani programi pomoći nekolicini kojima je pomoć zaista potrebna. Ali kada su političari shvatili benefite prikupljanja glasova putem širenja socijalnih programa, a ljudi shvatili kako mogu druge pustiti da rade umjesto njih, situacija se počela pogoršavati. Sada se cijela Europa pretvorila se u birokratsko čudovište, no ipak političari nastavljaju po starom.

Današnji mirovinski sustav kao Ponzi shema

Mirovinski sustav kakav danas poznajemo, ima poprilične sličnosti sa Ponzi shemom; potreban je budući rast baze korisnika. No, razlikuje se u jednoj bitnoj stvari:  država “svoj dio” uzima na silu, dok ste Ponzija mogli odbiti ukoliko vam se ne sviđa poslovni plan. Mađarski premijer Orban krajem prošle godine demonstrirao je to odličnim primjerom: prebacio je 13,7 milijardi dolara privatnih mirovina u državnu kasu, pod izgovorom da ljudi ne smiju svoj novac i budućnost staviti u ruke privatnog sektora. Njihov novac sigurniji je kod političara, nego privatnih fondova. Možete li odabrati drugu opciju? Ne. Idući korak koji očekuje Mađare kada se blagajna ponovno isprazni je ili veći porez, ili manje mirovine, ili kombinacija te dvije mogućnosti.

Današnji mirovinski sustav također u samoj srži ima jedan veliki problem: dizajniran je da uništi sam sebe. Sustav osiguranja u starosti, eliminira potrebu za djecom (smanjuje se broj djece) koja bi se brinula za svoje roditelje u starosti. Samim time, smanjuje svoju bazu budućih korisnika. Kako sam u početku naveo,  za održivost mu je potreban kontinuiran rast baze korisnika, kako bi uvijek baza koja uplaćuje bila veća od vrha koji prima mirovine.

U Hrvatskoj se također svako malo spominje prebacivanje novca iz drugog u prvi stup. Za razliku od Mađarske, kod nas bi to išlo na dobrovoljnoj bazi, ali koliko god ideja prebacivanja vlastite ušteđevine u zajednički fond izgledala loše, država i u ovom slučaju igra prljavo prema privatnim fondovima, obećavajući novim zakonom razne dodatke umirovljenicima, kako bi isisali novac fondova. Uz trenutni sustav koji je ionako pred kolapsom, teško je reći kako će sve to završiti, ali sigurno je jedino kome će račun doći na naplatu.