Laž, velika laž, BDP

Naši ekonomisti ponovno se bave predviđanjem kretanja BDP-a, koje je zapravo poprilično jednostavno u ovo vrijeme: ukoliko država pokrene velike investicije, BDP će rasti, u suprotnom neće. Zašto? Sve skupa je besmisleno jer BDP gledaju isključivo kao brojku koja predstavlja sumu jednakovažnih elemenata. Pogledajmo formulu za izračunavanje:

BDP=C+I+G +X

Ovo je jednostavna verzija keynesianskog modela bruto društvenog proizvoda, kojeg čini zbroj privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Ideja je to koja u svojim temeljima sadrži destruktivnu misao kako je potrošnja izvor rasta. Gledajući ovu jednadžbu, možemo lako uvidjeti da ekonomisti koji savjetuju kako upravljati državom vjeruju kako je moguće stimulirati ekonomiju povećanjem državne potrošnje. Kada osobna potrošnja i investicije padnu, državna potrošnja trebala bi porasti kako bi se zadržala postojeća razina BDP-a. Hrvatska je imala godine rasta BDP-a, ali taj rast bio je prividan, jer je državna potrošnja iz godine u godinu rasla sve više. Imali smo velike građevinske projekte, poticanja zapošljavanja, spašavanja posrnulih kompanija, no gospodarstvo i dalje tone. Kao lijek, ova vlada razmišlja o novim kapitalnim investicijama koje bi potaknule zapošljavanje.

Problem ovoga jest, kao što je već navedeno, ideja kako državna potrošnja doprinosi rastu blagostanja, no u stvarnosti, ona ubija gospodarstvo. Stvarno gospodarstvo je privatan sektor. Državni sektor proizlazi iz privatnog. Nitko (nadam se) ne smatra kako bi povećana potrošnja kralja uzrokovala blagostanje kraljevstva, kada je kraljeva potrošnja financirana porezima prikupljenim od stanovništva.

Ista situacija odnosi se i na moderne države. Državna potrošnja je parazitska, a što je ona manja, stanovnicima te države je bolje. Svima bi nam bilo bolje kada bi veći broj stanovnika radio na proizvodnji stvarnih roba i usluga, umjesto da ispijaju kave u raznim Ministarstvima za gubljenja vremena, a sve to na naš trošak.

Državni programi koji plaćaju ljudima da ne rade također su poprilično nelogični. Razni oblici socijalne pomoći potiču ljude da ne traže posao (jer im se tako više isplati biti bez posla) podižu nezaposlenost, a financiraju ih trenutni zaposlenici. Svi takvi programi financirani su od strane privatnog sektora putem oporezivanja. Iako takvi transferi ne ulaze u izračun BDP-a, oni realno smanjuju količinu novca kojim privatni sektor može raspolagati, te u konačnici na taj način guše ekonomiju.

Zbog pojačanog oporezivanja koje bi trebalo financirati rastuću potrošnju države ljudi će zatražiti proširenje ili pojačanje socijalnih programa, kako bi vratili dio oporezivanih sredstava kroz neki oblik pomoći. To dovodi do još veće porezne presije i još jedne zablude – nemoguće je da svi subvencioniraju svakoga i da društvo napreduje u cjelini. Stavka G u jednadžbi BDP-a predstavlja upravo to – uz državnu pomoć trebamo jedni potkradati druge i to će nas dovesti do većeg stupnja blagostanja.

Mjere štednje koje naši mediji prenose, u stvarnosti ne postoje, jer ukoliko pogledamo kretanje državne potrošnje gotovo bilo koje države, vidjet ćemo konstantni rast, a ukoliko pogledamo kretanje poreznog opterećenja, vidjet ćemo da ono raste u skladu s apetitima države. Ono što zapravo moramo učiniti jest smanjiti državnu potrošnju, kako bismo smanjili poreze i oslobodili privatni sektor i stanovništvo da sami troše, štede ili ulažu svoj novac prema svojim željama i preferencijama.

Čovjeku s maljem, svaki problem izgleda kao čavao

Vratio sam se s puta i očekivano, kod nas se i dalje svi problemi rješavaju na jedan način. Keynes i dalje nije pokopan. Štoviše, Jutarnji ne samo da zagovara printanje novca i kreiranje balona, nego krivce pronalazi u ljudima koji opreznije troše svoj novac u nesigurnim vremenima:

Kad kupuje eure, HNB u ulozi valutnog odbora emitira kune, a kad prodaje eure, HNB povlači kune iz optjecaja. Drugi važniji način emisije kuna bio bi da HNB kupuje hrvatske državne obveznice i trezorske zapise, ali on to cijele prošle godine nije činio, kako piše u HNB-ovu izvješću za 2011., “jer nije bilo potrebe”. Banke su, naime, 2011. imale i previše novca i još više im nije trebalo.

To je “paradoks štednje” u vrijeme financijskih panika i recesija, koji je još prije 80 godina uočio Keynes: to, da banke plivaju u novcu, a privreda grca u besparici, osnovno je obilježje ove vrste krize kroz kakvu i Hrvatska sada prolazi. Ne treba puno analize da se to ustanovi, dovoljno je prošetati se zagrebačkom Ilicom od Britanskog trga i prebrojiti zatvorene lokale. Da, i kafići propadaju, što se donedavna činilo nemogućim! Nema nikoga niti da uđe u kafić i naruči pelinkovac ili espresso, pa ni kafići nemaju za koga raditi.

Drugim riječima, HNB je kriv što nije spustio kamatne stope, a mi smo krivi jer štedimo umjesto da se zadužujemo i dižemo kredite. Istovremeno, svi mediji prepuni su upozoravajućih članaka i priloga o visokom trgovinskom deficitu i niskoj razini štednje. Čovjek bi pomislio da bi u tom slučaju smanjenje potrošnje bila dobra stvar, jer tako smanjujemo deficit u razmjeni.

Zaista je šokantno da g. Bošković savjetuje ljudima da rade upravo suprotno od zdravog razuma, tj. govori kako je uskraćivanje dijela potrošnje u svrhu akumulacije štednje za budućnost pogrešno.

Problem s ovakvim načinom gledanja problema jest eliminacija vremena iz jednadžbe i krivo percipiranje razloga napretka. Investicije (koje počinju štednjom) vode do rasta gospodarstva i blagostanja, a potrošnja bez štednje vodi u propast. Bošković, i ostali sljedbenici Keynesove nauke, smatraju da ljudi bezrazložno počinju manje trošiti u doba recesije i to dovodi do opisane spirale:

Novaca nema jer se obrtanje zbog panike usporilo, bankovni kreditni multiplikator je nestao, blaga, ali uporna inflacija usisala je i ono malo kuna u optjecaju – a HNB ne želi emitirati nove kune. Osim ako ne može kupiti devize. A ni deviza nema, i tako smo se našli tu gdje jesmo, uhvaćeni u spirali poniranja, paralizirani zastrašujuće brzim propadanjem zadnjih preživjelih proizvodnih poduzeća.

Dakle, gospodarstvo neće funkcionirati ukoliko nema potražnje za onim što gospodarstvo nudi. Njihovo rješenje je smanjenje kamatnih stopa, printanje novca i poticanje potrošnje, čak ukoliko je ona nepotrebna i neopravdana, samim time i dugoročno štetna. No, dugoročno ionako svi umiremo, kako bi rekao Keynes.

Ukoliko je ovo rješenje tako dobro, zašto ga koristiti samo u doba recesije? Zašto ne bi konstantno trošili kao pijani bogataši i tako podignuli zaposlenost i BDP? Tu dolazimo do još jednog problema: proizvod je potrebno prvo proizvesti da bismo ga konzumirali, što znači da prvo moramo imati zaposlenost, a tek onda potrošnju, a ne obratno. Možemo imati milijune kuna na računima, ako proizvod nije proizveden, ne možemo ga niti kupiti. Da ne spominjemo kako niske kamatne stope uzrokuju mislokaciju resursa i uzrokuju balone koji kasnije ponovno rezultiraju još težom recesijom kada stvar izmakne kontroli i prestane funkcionirati.

Poanta je u tome da mi kao potrošači raznih dobara i usluga odlučujemo kada ćemo trošiti, sada ili u budućnosti. Trenutna potrošnja pala je zbog straha za budućnost, ne zbog nerazumnog ljudskog ponašanja koje treba iskorijeniti masivnom intervencijom. Ta nesigurnost nije umišljena, jer zaista ne znamo što će se dogoditi u budućnosti, niti koja će biti iduća spasonosna mjera Linića i Čačića. Paradoks štednje nije nikakav paradoks, jer  kada bi povećanje potrošnje tako jednostavno riješilo krizu, svijet sada ne bi bio u ovim problemima.