Desnica na nogama

Nedavne izjave o mogućnosti davanja autocesta u koncesiju digle su oporbu i ostale proračunske korisnike na noge:

Ukoliko se odluči na monetizaciju autocesta u recesijsko vrijeme, Vlada će protiv sebe imati oporbu, sindikate, nevladine udruge i Crkvu.

Sindikati se, jasno, boje za svoja radna mjesta jer je konzultantska studija ukazala da u Hrvatskoj po kilometru autoceste radi 4 puta više zaposlenih nego Italiji (trećina zaposlenih radi na naplati cestarine), ostali među narodom skupljaju populističke bodove, a naša deklarativno desna stranka ponovno pokazuje kako su ustvari potpuno lijevo orijentirani zagovornici državne kontrole i nacionalizacije:

To bi istodobno bilo javno Vladino priznanje nesposobnosti i nevjerovanja u državu koju vodiš i za koju odgovaraš, ali i prebacivanje financijskog opterećenja sa države na ionako ekonomski iscrpljen i iscijeđen narod. S motrišta zaštite nacionalnih ekonomskih interesa davanje izgrađene infrastrukture, bez koje nema ni društvenog ni ekonomskog života kao što su auto ceste, predstavlja izravan protunacionalni čin.  Onaj tko se to drzne učiniti trebao bi se odmah nakon potpisa ugovora o koncesiji sam prijaviti u Remetinec”, smatra šef HDZ-ovog odbora za financije Goran Marić.

Izvor: HUKA

Pravi pripadnik desne stranke  postavio bi pitanje koje dolikuje desnici, te bi ga zanimalo zašto se toliko čekalo s koncesijom ili privatizacijom neučinkovite i korumpirane državne tvrtke i imovine umjesto populističkog laprdanja o veličini, benevolentnosti i altruizmu države, te demagoškog izljeva brige o napaćenom narodu koji sve to plaća. U državnom vlasništvu narod je u svakom slučaju takve stvari prisiljen plaćati i dalje, u privatnom nije ako ih ne koristi. Nadalje, koncesija nije prodaja. Koncesijom se stječe pravo upravljanja, tj. gospodarske uporabe autoceste i pojedinih objekata, te dužnost održavanja autoceste za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji.

Populizam se nastavlja:

Hrvatski građani će zapravo putem cestarina platiti ne samo tih eventualnih 2,9 milijarda eura koliko bismo dobili od koncesionara već i znatno više; platit će i kamate za 50-godišnje razdoblje i troškove zbrinjavanja viška radnika, ali i iznos ne male zarade koncesionara kroz svih tih 50 godina. Takav potez bio bi najveća obmana i podvala hrvatskom narodu, dok je s ekonomskog motrišta potpuno iracionalan”, izjavio je za Index Goran Marić, saborski zastupnik i predsjednik odbora za financije HDZ-a.

Hrvatske autoceste trenutno duguju 4 milijarde eura, tj. oko 30 milijardi kuna. HAC godišnje na cestarinama prikupi oko 1,3 milijarde kuna, a ARZ 480 milijuna. Dakle, ukoliko zanemarimo postojanje bilo kakvih troškova održavanja, plaća djelatnika i slično, autoceste bi se isključivo od današnjih nivoa prihoda cestarina isplatile za nekih 17 godina. No iz plana otplate kredita za 2012. (ovdje) vidljivo je kako su prošle godine samo rate za kredite bile veće od zarade na cestarinama, a iznosi rata koje dolaze su mnogo veći. Kada se na to dodaju i troškovi održavanja i plaća te prihodi od trošarina, vidimo kako su planirani prihodi za 2012. iznosili 2.75 milijardi, a rashodi 4,12 milijardi kuna. Detaljniji plan prihoda i rashoda (samo HAC) možete vidjeti ovdje. Taj problem nastao je političkim, ekonomski iracionalnim odlukama o pretjeranoj i prebrzoj izgradnji neisplativih dionica, sumnjivim malverzacijama poput financiranja arheoloških iskapanja, preplaćivanja signalizacije, probijanja troškova, te brojnih drugih.  No sve to sada moraju otplatiti hrvatski porezni obveznici dok god je tvrtka u državnom vlasništvu. Ekonomski je potpuno iracionalno održavati status quo tvrtke koja ima veću ratu kredita od prihoda koje ostvaruje, te kojoj veći dio prihoda čine državne potpore, tj. trošarine na gorivo. No, prema predsjedniku odbora za financije HDZ-a, racionalnije je u ime javnog dobra plaćati kamate i kredite desetljećima, te riskirati još veće dugove umjesto odmah barem djelomično zatvoriti dugove novcem od koncesije.

Umjesto da se bavi demagogijom, oporba bi trebala postavljati pitanja o načinu i uvjetima koncesije, hoće li taj novac biti iskorišten za produžetak iluzije i kupovinu socijalnog mira ili će se zaista iskoristiti za stabilizaciju državnih financija, smanjenje duga i opterećenja građana, te poboljšanja rejtinga države i investicijske klime.